Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/17 (M. A.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-178/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-178/17, rješavajući apelaciju Muhameda Agića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Agić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067433 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić advokat iz Sarajevo, podnio je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 067433 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje prvotužene (FBiH-Vlade FBiH) od 25. juna 2008. godine kojim je apelant razrješen sa funkcije direktora KPZ Sarajevo, da se naloži prvotuženoj da apelanta vrati na radno mjesto direktora KPZ poluotvorenog tipa uz naknadu razlike plata (po osnovu ocjene rada za 2004., 2005., 2006., 2007. i šest mjeseci 2008. godine), kao i da se naloži drugotuženom (KPZ poluotvorenog tipa u Sarajevu) da mu uspostavi radno-pravni status državnog službenika i izvrši isplatu plata i drugih primanja, kao i da mu isplati novčani iznos na ime jednokratne novčane pomoći za slučaj teške bolesti. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi u toku postupka utvrdili da je prvotužena rješenjem od 25. juna 2008. godine razriješila apelanta sa dužnosti direktora zbog isteka mandata, da je obavještenjem Agencije za državnu službu od 20. juna 2007. godine konstatovano da apelant nema rješenje o postavljenju rukovodećeg državnog službenika (izuzev rješenja o postavljenju na javnu funkciju) i da se ne može utvrditi da apelant ima status državnog službenika, da se na apelanta u pogledu odluke o razrješenju ne može primijeniti Zakon o državnoj službi odnosno, da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) obzirom da je apelant imenovan na javnu funkciju (imenovan 1998. godine) bez konkursa prije stupanja na snagu Zakona o državnoj službi (stupio na pravnu snagu 2003. godine). Dalje, danom razrješenja sa funkcije direktora apelant je imao preko 44 godine penzijskog staža te je drugotuženi donio rješenje 18. septembra 2008. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta sa danom 3. oktobar 2008. godine, kao i da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da apelant u toku postupka nije dokazao da je ocjenjivan za svoj rad za 2004., 2006. i prvih šest mjeseci 2008. godine, dok je za 2005. godinu ocijenjen „Izuzetno uspješan“ a za 2007. godinu ,,Uspješan“, dakle, nije ocjenjivan uzastopno dvije godine.
3. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio poništenje rješenja o razrješenju sa funcije direktora KPZ Sarajevo, primjenom odredbi člana 123. st. 2. i 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u vezi sa čl. 71. i 74. Zakona o državnoj službi, jer je apelant imenovan na javnu funkciju bez konkursa prije stupanja na snagu Zakona o državnoj službi pa se na njega primjenjuje naprijed citirani zakon kao lex specialis a što proizilazi i iz odredbe člana 74. Zakona o državnoj službi. Naime, odredba člana 123. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija propisuje da direktora i zamjenika direktora Kazneno-popravnog zavoda bez konkursa, postavlja i razrješava Vlada Federacije na prijedlog federalnog ministra, odnosno da se direktor i zamjenik direktora postavljaju na četiri godine i nakon isteka tog roka mogu biti ponovo postavljeni. Odredbama člana 71. Zakona o državnoj službi je propisano da lica imenovana na javnu funkciju prije stupanja na snagu Zakona izuzetno od člana 19. stav 1. tačka c. i d. ovog zakona, državni službenici imenovani na javnu funkciju prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji su zatečeni na izbornoj funkciji prilikom stupanja na snagu ovog zakona, istekom mandata mogu se vratiti na isto ili slično radno mjesto u okviru istog ili drugog organa državne službe u roku od 30 dana od dana isteka mandata ukoliko postoji upražnjeno takvo radno mjesto, dok je odredbama člana 74. istog zakona propisano da odredbe ovog zakona koje se odnose na državne službenike u organima državne službe shodno se primjenjuju i na državne službenike koji taj status imaju u stručnim i drugim službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, ombudsmena, organa sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i organima za prekršaje Federacije, kantona, grada i općine, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Također, kako dalje navodi Vrhovni sud, pravilna je odluka nižestepenih sudova kojom je odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu po osnovu ocjene rade (koju apelant potražuje od prvotužene) zbog činjenice da prvotužena nije u ovom sporu pasivno legitimisan za isplatu tih naknada apelantu obzirom da je apelant u radno-pravnom statusu kod drugotuženog i da od istog jedino može zahtijevati sva potraživanja iz radnog odnosa. Osim toga, neosnovani su i prigovori apelanta koji se odnose na uspostavu radno-pravnog statusa kod drugotuženog i isplatu plata i drugih primanja iz radnog odnosa, jer je apelant, u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i odredbom člana 50. stav 1. tačka b. Zakona o državnoj službi, danom razrješenja sa funkcije direktora imao više od 40. godina penzijskog staža (44 godine), pa mu je po sili zakona prestao radni odnos i nije imao uslove da se rasporedi na bilo koje drugo radno mjesto državnog službenika. Isto tako, neosnovani su i prigovori apelanta na dio odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade pomoći u slučaju invalidnosti i teške bolesti, iz razloga što se pravo na pomoć u slučaju invalidnosti i teške bolesti ne ostvaruje po automatizmu jednom godišnje već zavisno od raspoloživih sredstava i od vrste i težine bolesti o čemu odlučuje federalni organ uprave pojedinačno za svaki slučaj, a što je u konkretnoj situaciji izostalo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je državni službenik, te da se, stoga, na njegov slučaj ima primijeniti Zakon o državnoj službi, a ne Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, a koja je ukazao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman