Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/17 („Trgomarket“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-250/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-250/17, rješavajući apelaciju „Trgomarket“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Trgomarket“ d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 111289 16 Pž od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Trgomarket“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 111289 16 Pž od 10. novembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („JATA EMONA“ d.o.o. Ljubljana) isplati zakonske zatezne kamate na iznose pobliže označene u izreci presude, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da se iste nalaze u obligacionom odnosu, odnosno da je tužitelj prodavao a apelant kupovao robu iz asortimana tužitelja, da je apelant kasnio u plaćanju predmetnih računa, da je u toku postupka tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za glavni dug u iznosu 21.339,24 KM, jer je isti u cijelosti plaćen, ali je ostao kod potraživanja zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanju računa, kao i troškova postupka. Dalje, parnične stranke su 1. jula 2014. godine zaključile vansudsku nagodbu o isplati duga u tri rate, najkasnije do 30. septembra 2014. godine, da je plaćanje prve rate dogovoreno do 31. jula 2014. godine, te da je apelant prvu uplatu izvršio 19. oktobra 2015. godine a posljednju 2. februara 2016. godine. Dakle, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant zakasnio sa ispunjenjem svojih obaveza prema tužitelju, po osnovu čega duguje tužitelju zakonske zatezne kamate počev od dana dospijeća obaveze, pa do dana izvršene uplate, u kom pravcu je neosnovan žalbeni prigovor apelanta o pogrešno određenom periodu od kada teče zatezna kamata na isplaćene iznose, tj. da kamata teče počev od 31. jula 2014. godine kao datuma kašnjenja prve uplate po zaključenoj vansudskoj nagodbi. Ovo iz razloga što se apelant nije pridržavao zaključene vansudske nagodbe u pogledu rokova za isplatu duga. Kantonalni sud ističe da je, u skladu sa odredbom člana 17. Zakona o obligacionom odnosima, kojom je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, i odredbom člana 277. stav 1. istog Zakona, kojom je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje pored glavnice i zakonsku zateznu kamatu, prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta na isplatu zakonske zatezne kamate kao u izreci prvostepene odluke, počev od dana dospijeća obaveze pa do dana izvršene uplate. Osim toga, prvostepeni sud je pravilno cijenio izvedene dokaze, nakon čega je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa su neosnovani navodi apelanta o povredi odredaba parničnog postupka obzirom da je obrazloženje prvostepene presude sačinjeno u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku jer su u istom dati potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, zaključio je Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno odredio početak toka zakonske zatezne kamate (jer je to u suprotnosti sa voljom stranaka iskazanom u zaključenoj vansudskoj nagodbi).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman