Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3696/15 (J. S. i M. Š.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3696/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3696/15, rješavajući apelaciju Joze Sliškovića i Mirjane Šakota, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Joze Sliškovića i Mirjane Šakota, podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010348 15 Kv 16 od 18. svibnja 2015. godine i broj S1 2 K 010348 15 Krn 26 od 24. travnja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jozo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 20. srpnja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010348 15 Kv 16 od 18. svibnja 2015. godine i broj S1 2 K 010348 15 Krn 26 od 24. travnja 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3696/15.

2. Mirjana Šakota (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 20. srpnja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv istih rješenja Suda BiH koje je osporio apelant. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 3697/15.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 20. siječnja 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su dostavili odgovor na apelacije 30. siječnja i 10. veljače 2017. godine.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjenični i pravni temelj, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3696/15 i AP 3697/15, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3696/15.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Suda BiH (sudac za prethodni postupak) broj S1 2 K 010348 15 Krn 26 od 24. travnja 2014. godine, u postupku dvomjesečne kontrole prema odredbama članka 126.b stavak 6. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane izrečene apelantima kao osumnjičenima rješenjem Suda BiH od 2. listopada 2014. godine, i to 2. Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH, 3. Zabrana sastajanja s određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH, a apelantici Mirjani Šakota i 1. Zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a stavak 1. točka a) ZKPBiH.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u tijeku kazneni postupak protiv apelanata i drugih, osumnjičenih da su počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u svezi s kaznenim djelom neplaćanje poreza iz članka 211. KZBiH, porezna utaja iz članka 210. KZBiH i pranje novca iz članka 209. KZBiH. Nadalje je navedeno da sukladno ranijim odlukama Suda u odnosu na oba apelanta egzistiraju mjere zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH i mjera zabrane sastajanja s određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH, a u odnosu na apelanticu i mjera zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a stavak 1. točka a) ZKPBiH. Istaknuto je da je, sukladno članku 126. stavak 6. ZKPBiH, prilikom redovite dvomjesečne kontrole sud u obvezi da utvrdi postoje li i dalje okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane, i to tako da provjeri jesu li se izmijenile relevantne okolnosti od posljednjeg utvrđivanja njihovog postojanja. Navedena provjera podrazumijeva ocjenu, kako dokaza koji opravdavaju postojanje utemeljene sumnje tako i činjenica i okolnosti koje su od značaja za utvrđivanje posebnih razloga koji opravdavaju primjenu određene mjere zabrane.

9. U pogledu postojanja utemeljene sumnje da su počinili predmetna kaznena djela kao preduvjeta za egzistiranje bilo koje mjere osiguranja nazočnosti apelanata i uspješno vođenje postupka, Sud BiH je naveo da je već obrazložio njihovo postojanje u rješenju o određivanju i produženju mjere pritvora, a koja su bila predmet preispitivanja drugostupanjskih vijeća. Sud BiH je iz stanja u spisu utvrdio da nije došlo do nastupanja okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, odnosno dovele u pitanje postojanje utemeljene sumnje. Također je navedeno da iz Odluke Ustavnog suda broj AP-4309/14 od 18. prosinca 2014. godine proizlazi da rješenja Suda BiH sadrže razloge o postojanju općeg uvjeta za određivanje pritvora, i da je u njima dato jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju utemeljene sumnje.

10. Sud BiH je u obrazloženju rješenja dalje konstatirao da su mjere zabrane još primjerene kao jamstvo za uspješno vođenje kaznenog postupka, pri čemu je imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te našao da ne postoje razlozi, odnosno nove okolnosti koje bi dovele do zaključka da postojeće mjere zabrane više nisu neophodne. Sud je utvrdio da je i dalje nužno spriječiti da apelanti, prije nego što izjave svjedoka budu osigurane, stupe s njima u kontakt s ciljem isključenja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti, što bi nesumnjivo imalo karakter ometanja istrage. Nadalje, s ciljem sprečavanja međusobnog dogovora osumnjičenih u pogledu davanja svojih obrana, usuglašavanja davanja iskaza, sakrivanje ili uništavanje dokaza, kao i utjecaj na osumnjičene osobe koje su priznale počinjenje kaznenog djela, Sud je našao opravdanim i dalje ostaviti na snazi i mjeru zabrane sastajanja sa svjedocima i saosumnjičenim osobama. S obzirom na to da je veliki broj svjedoka i dalje zaposlen u tvrtki „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg, koja posluje na adresi Visoka glavica bb, Sud BiH je ocijenio da će se mjerom zabrane posjećivanja svih službenih prostorija koje se nalaze na toj adresi dodatno osigurati zabrana kontakta i utjecaja na svjedoke i saosumnjičene.

11. Rješenjem Suda BiH (vijeće) broj S1 2 K 010348 15 Kv 16 od 18. svibnja 2015. godine odbijeni su prizivi apelanata izjavljeni protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Krn 26 od 24. travnja 2015. godine

12. Vijeće je prizivne navode apelanata da osporeno rješenje ne sadrži eksplicitnu ocjenu postojanja utemeljene sumnje u smislu odredbe članka 132. stavak 1. ZKPBiH, ocijenilo neutemeljenim. Istaknuto je da je u ranijim rješenjima, odnosno u pravomoćnom rješenju o određivanju pritvora, utemeljena sumnja eksplicitno obrazložena, a što je sudac za prethodni postupak svakako imao u vidu kada je odlučivao u postupku kontrole mjera zabrane prema apelantima. Vijeće je ukazalo da je postojanje utemeljene sumnje quaestio facti i da je ono u ovom predmetu već utvrđeno primjenom načela slobodne ocjene dokaza, odnosno ovakav stav je decidno zauzet u navedenim rješenjima. Stoga, po mišljenju Suda, detaljnije elaboriranje postupajućeg suca o postojanju utemeljene sumnje ne čini pobijano rješenje suda nezakonitim, niti predstavlja povredu koja utječe na pravilnost sudbene odluke, s obzirom da je utemeljena sumnja već prilikom određivanja pritvora prema apelantima i drugim osumnjičenima detaljno obrazložena. Također je istaknuto da treba imati u vidu da se Sud ograničio na utvrđivanje postojanja utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno kazneno djelo, a što predstavlja niži stupanj izvjesnosti da je kazneno djelo počinjeno i da ga je počinila određena osoba, u odnosu na stupanj izvjesnosti koji se zahtijeva za osudu. Nadalje, istaknuto je da, a kako je to navedeno i u prvostupanjskom rješenju, iz Odluke Ustavnog suda broj AP-4309/4 od 18. prosinca 2014. godine jasno proizlazi da je Sud u svojim ranijim odlukama dao vrlo jasno obrazloženje o postojanju općeg uvjeta za određivanje pritvora (utemeljena sumnja), te bi, prema ocjeni vijeća, svaka dalja analiza u pogledu utemeljene sumnje bila suvišna.

13. Vijeće je također ocijenilo da je u prvostupanjskom rješenju ispravno prema apelantima utvrđena neophodnost i dalja primjena mjera zabrane, kako je to određeno prvostupanjskim rješenjem. Vijeće je shodno zaključku postupajućeg suca u prvostupanjskom rješenju cijenilo da je istraga još u tijeku, da se još saslušavaju svjedoci s ciljem prikupljanja dokaza, te da je nužno spriječiti da apelanti i drugi osumnjičeni stupe u kontakt s tim osobama i utječu na njihovu volju u davanju izjava, a s ciljem isključenja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti, što bi nesumnjivo imalo karakter ometanja istrage. Nadalje, s ciljem sprečavanja međusobnog dogovora apelanata i ostalih osumnjičenih u pogledu davanja svojih obrana, usuglašavanja iskaza, sakrivanja ili uništavanja dokaza, kao i utjecaja na osumnjičene osobe koje su priznale počinjenje kaznenog djela, Vijeće je našlo da je opravdano i dalje egzistiranje mjere zabrane sastajanja sa svjedocima, te mjere zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, kojom će se dodatno osigurati zabrana kontakata (ovo sve iz razloga što je veliki broj svjedoka i dalje zaposlen u tvrtki „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg, koja posluje na adresi Visoka glavica bb, te da je pravna osoba „Kora-fin“ d.o.o. Široki Brijeg servis nadležan za vođenje računovodstvenih knjiga za sve osumnjičene pravne osobe u konkretnom predmetu). Prema ocjeni vijeća, ispravno je zaključeno da i dalje postoje okolnosti koje mogu ukazati na određenu razinu bojazni od ponavljanja kaznenog djela, a cijeneći brojnost radnji kao i međusobnu povezanost pravnih osoba predmetne istrage, koje se mogu uspješno otkloniti onemogućavanjem osumnjičenima obavljanje poslovnih aktivnosti u pravnim osobama u kojima je, kako se utemeljeno sumnja, došlo do izvršenja inkriminiranih radnji. Prizivne prigovore apelantice da ne postoje opravdani razlozi da prema njoj i dalje egzistira mjera zabrane poduzimanja određenih službenih dužnosti ili radnji u pravnoj osobi „Kora-fin“ d.o.o. Široki Brijeg, vijeće je ocijenilo neutemeljenim. U tom smislu, cijeneći prirodu djela koje se apelantici stavlja na teret, odnosno da se utemeljeno sumnja da je apelantica inkriminirane radnje poduzimala u svojstvu ravnatelja i računovođe navedene pravne osobe, dalje trajanje ove mjere zabrane je prema stavu vijeća sasvim utemeljeno, a imajući u vidu da je ova pravna osoba predmet istrage, te da se primjenom ove mjere zabrane apelantici onemogućava vršenje nedozvoljenog utjecaja na dalji tijek predmetnog kaznenog postupka.

14. Vijeće je kao neutemeljene odbilo i prizivne navode apelanata i drugih osumnjičenih kojima se ističe dužina trajanja istrage, te da je protekao rok od šest mjeseci u kojem bi istraga trebala biti okončana. S tim u svezi je istaknuto da je činjenica da prema apelantima i drugim osumnjičenim mjere zabrane egzistiraju duže vremensko razdoblje, ali je vijeće napomenulo da je trajanje istrage činjenica na koju Sud nema utjecaja, jer su njezina dinamika i trajanje u isključivoj nadležnosti postupajućeg tužitelja. Osim toga, ukazano je da je obveza Suda u konkretnom slučaju da ispita i utvrdi da li tijekom trajanja istrage (ili eventualno u daljem tijeku postupka), ma koliko ona trajala, postoji potreba za egzistencijom izrečenih mjera zabrane, imajući u vidu da se u prvobitnim rješenjima o ukidanju pritvora i izricanju mjera zabrane jasno navodi da one traju dok za tim postoji potreba. Na kraju, vijeće je uputilo apelante da, ukoliko se u tijeku postupka promijene činjenice i okolnosti koje bi utemeljeno opravdavale izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera zabrane, obrana u svakom trenutku može o tome obavijestiti postupajućeg suca koji će razmotriti sve činjenice i o tome donijeti konačnu odluku.

15. Slijedom navedenog, vijeće je donijelo odluku kao u dispozitivu rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i pravo na presumpciju nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

17. Apelanti su istaknuli da su prethodno pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4309/14 osporili rješenje Suda BiH od 12. rujna 2014. godine kojim je apelantima i drugim osumnjičenim bio određen pritvor, jer su smatrali da im je navedenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost zbog nepostojanja utemeljene sumnje kao uvjeta sine qua non za određivanje pritvora u smislu članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. Dalje su naveli da se Sud BiH u osporenim rješenjima u konkretnom predmetu samo pozvao na postojanje utemeljene sumnje koja je utvrđena u rješenju o određivanju pritvora. Stoga apelanti smatraju da je u osporenim rješenjima, također, nezakonito utvrđeno postojanje utemeljene sumnje da su apelanti počinili kazneno djelo kao preduvjet za egzistiranje bilo koje mjere zabrane, kao i razlozi u pogledu određenih mjera zabrane iz članka 126 a. stavak 1., toč. b) i c) ZKPBiH (zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i zabrana sastajanja s određenim osobama). Navedeno stoga što bi, kako apelant navodi, tako određenu mjeru, kada se ne navodi ko su te osobe koje bi trebale biti saslušane kao svjedoci, mogao ispoštovati samo ukoliko se u potpunosti samoizolira i izbjegava kontakt s bilo kojom trećom osobom. Međutim, apelant navodi da u pobijanom rješenju sud u cijelosti ignorira ove prizivne razloge i ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama u svezi s njima. I ne samo to, u kršenju apelantovih prava sud ide čak i dalje, te iznosi „golu pretpostavku“ da egzistira realna opasnost da će apelant, svjestan postojanja istrage protiv njega, nastojati stupiti u kontakt sa svjedocima koji do sada nisu saslušani, pri čemu, s jedne strane, ostaje nejasno ko su, zapravo, te osobe, a imajući u vidu razloge pobijanog rješenja koje iznosi u svezi s ostalim mjerama zabrane koje se odnose na zabranu kontaktiranja s ostalim osumnjičenima, apelant ponovno ukazuje da u očiglednom nedostatku konkretnih okolnosti, koje bi citiranu opasnost činile konkretnom, manifestnom i signifikantnom, sud u pobijanom rješenju de facto konstruira postojanje ove opasnosti, prebacujući time teret dokazivanja na apelanta, a što je, kako je rečeno, suprotno pravilima iz članka 5. Europske konvencije. Apelantica ukazuje i na nedostatak razloga u pogledu određene mjere zabrane iz članka 126 a. stavak 1., točka a) ZKPBiH (zabrana obavljanja poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti). Naime, ističe da joj se spočitava da je pravna osoba, čiji je ona zakonski zastupnik, pružala knjigovodstvene usluge pravnim osobama koje su predmetom istrage, te na koji način je omogućila stjecanje protupravne imovinske koristi za sebe. U svezi s tim, apelantica tvrdi da uvidom u rad društva „KORA FIN“ nesporno proizlazi da nije nikad ni prekršajno, ni kazneno odgovarala za bilo koju grešku ili propust u radu, na koje činjenice se kako navodi Sud BiH nije osvrnuo ni u prvostupanjskom ni u drugostupanjskom rješenju, zbog čega tvrdi da su osporena rješenja nezakonita.

18. Dalje, apelanti navode i povredu prava na pravično suđenje i to pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Povredu ovog prava vide u činjenici da je Sud BiH i unatoč odsutnosti razloga u pogledu utemeljene sumnje da su počinili predmetna kaznena djela u rješenju od 12. rujna 2014. godine, na strani 21. pasus IV., naveo: …nego i sami osumnjičeni (Šakota i Galić), ali i ostali osumnjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora obavljali kriminalne aktivnosti“, čime joj je povrijeđeno pravo na „pretpostavku nevinosti“, te u rješenju od 27. listopada 2014. godine, i to u navodima na strani 6. prvi pasus rješenja: …jasno je da se poslovanje u tim tvrtkama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, izravno vezuju za osumnjičene.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da osporenim rješenjima nisu prekršena prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. U odgovoru od 10. veljače 2017. godine Sud BiH je naveo da je apelantu Jozi Sliškoviću Rješenjem ovog suda broj S1 2 K 010348 15 Krn 28 od 7. rujna 2015. godine ukinuta mjera zabrane, dok je Rješenjem broj S1 2 K 010348 15 Ko od 2. siječnja 2016. godine ukinuta mjera zabrane u odnosu na Mirjanu Šakota. Tužiteljstvo BiH je 28. prosinca 2015. godine podiglo optužnicu protiv navedenih osoba i predmet je od 12. kolovoza 2016. godine u fazi glavnog pretresa.

21. U odgovoru na apelaciju, Tužiteljstvo BiH je istaknulo da su se apelanti pozvali na iste razloge koje su isticali u predmetima Ustavnog suda broj AP 4309/14, AP 5432/14 i AP 2308/15, u kojima je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava apelanata, pa je zaključilo da su navodi izneseni u apelacijama u potpunosti neutemeljeni i predložilo da se apelacije odbiju kao neutemeljene.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

GLAVA X. - MJERE ZA OSIGURANJE NAZOČNOSTI OSUMNJIČENOG, ODNOSNO

OPTUŽENOG, I USPJEŠNO VOĐENJE KAZNENOG POSTUPKA

Odjeljak 1 - Zajedničke odredbe Članak 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove nazočnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Odjeljak 4 - "Mjere zabrane" Članak 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog članka, sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja). Članak 126.a stavak 1. toč. a., b., c. i d. i stavak 2.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (…) (2) Ostale mjere zabrane iz stavka (1) ovog članka mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz članka 126. ovog zakona, ili kao zasebne mjere.

Članak 126.b stavak 6.

Izricanje mjera zabrane (6) Sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili sudac, odnosno predsjednik vijeća, dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

VI. Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Kv 16 od 18. svibnja 2015. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacije su podnesene 20. srpnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije, kao i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.

Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonu propisanom postupku:

[...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo, ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne;

[...]

3. Svatko tko je uhićen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast, i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati jamstvom o pojavljivanju na suđenju.

4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti priziv sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

29. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 5432/14 razmatrao apelacije istih apelanata u kontekstu ispitivanja prethodnih rješenja Suda BiH o određivanju i produženju mjera zabrane apelantima.

30. Primjenjujući navedene standarde i u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da se apelantima i drugim osumnjičenim osobama stavlja na teret da su počinili teška kaznena djela, i to: organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. u svezi s kaznenim djelom porezna utaja ili prevara iz članka 210. KZBiH, neplaćanje poreza iz članka 211. KZBiH i pranje novca iz članka 209. KZBiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH, odnosno sudac za prethodni postupak, donio rješenje koje je potvrdilo i vijeće Suda BiH, u kojem je zaključeno da iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH prezentiralo sudu proizlazi da postoji „utemeljena sumnja“ da su apelanti počinili kaznena djela za koja se sumnjiče. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je i u prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju navedeno da iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo, uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, proizlazi postojanje utemeljene sumnje o čemu su u oba rješenja dani detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi.

31. Potom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka o izrečenim mjerama zabrane, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, primjenjujući odredbe članka 126.b stavka 6. ZKPBiH, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja suca za prethodni postupak Suda BiH, koje je ispitano od vijeća tog suda i potvrđeno kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti zbog kojih su apelantima određene mjere zabrane (posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH i sastajanja s određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH, a apelantici i zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a stavak 1. točka a) ZKPBiH), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

32. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neutemeljeno i pozivanja apelanata na praksu Europskog i Ustavnog suda na koju su ukazali u apelacijama, s obzirom na to da su se apelanti na istu praksu pozivali i u apelacijama koje su podnosili protiv ranijih rješenja o određivanju i produženju mjera zabrane u istom kaznenom postupku, i koju je Ustavni sud imao u vidu u predmetima AP 4309/14, AP 5432/14 i AP 2308/15 kada je utvrdio da su apelacije neutemeljene.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c., i st. 3. i 4. Europske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom.

35. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.

36. Apelanti u apelaciji navode povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi Ustavni sud zapaža da je Europski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske izrazio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6., stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje mišljenja samoga suda da je osoba „optužena za kazneno djelo“ kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…), ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi Europski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. travnja 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stavak 138).

37. Za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na frazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata:

a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi Europski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebice ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo – na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit. Daktaras protiv Litve, toč. 41-45), (vidi Ustavni sud, Odluka AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Povredu navedenog prava vide u činjenici da je sud i, unatoč odsutnosti razloga u pogledu utemeljene sumnje da su počinili predmetna kaznena djela koja su im stavljena na teret, u rješenju od 12. rujna 2014. godine, u navodima na strani 21. pasus IV., naveo: …nego i sami osumnjičeni (Šakota i Galić), ali i ostali osumnjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora obavljali kriminalne aktivnosti“, te i iz rješenja od 27. listopada 2014. godine, i to u navodima na strani 6. prvi pasus rješenja: …jasno je da se poslovanje u tim tvrtkama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, izravno vezuju za osumnjičene, čime im je povrijeđeno pravo na „pretpostavku nevinosti“.

39. U svezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je u predmetu AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud, u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene, utvrdio samo postojanje utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela za koja su osumnjičeni, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao krivnju apelanata (op. cit. AP 4309/14, stavak 53). Ustavni sud zapaža da je točna konstatacija apelanata da postoji citirana fraza (kao dio rečenice) u rješenjima od 12. rujna 2014. godine i od 27. listopada 2014. godine. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima apelante označavao kao osumnjičene, a u citiranom navodu je, obrazlažući razloge za određivanje konkretne mjere zabrane, apelante također označio kao osumnjičene, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao krivnju apelanata na bilo koji način. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da je citirana fraza sadržana u kontekstu rješenja kojim se apelantima određuju mjere zabrane na temelju utemeljene sumnje da su apelanti kao osumnjičeni počinili kaznena djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije – neutemeljenim (vidi Ustavni sud, Odluka AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka 5. stavak 1. točka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije kada je Sud BiH razmotrio i u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, u okviru obvezne dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg postojanja predmetnih mjera zabrane, dao jasno, precizno i detaljno obrazloženje zbog čega je postojanje mjera zabrane i dalje opravdano, te kad navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačije odluke.

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije, kada je sud u rješenju o određivanju mjera zabrane apelante označavao kao osumnjičene, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao krivnju apelanata.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3696/15 (J. S. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio