Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/17 (B. V.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Stara devizna štednja
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-47/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-47/17, rješavajući apelaciju Branka Vučenovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Vučenović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043276 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 043276 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom raskinut je ugovor o prodaji stare devizne štednje radi kupovine preduzeća u procesu privatizacije, zaključen između apelanta i prvotuženog (A. G.), zbog neispunjenja, te je obavezan prvotuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (D. Č.).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da drugotuženi i po njegovoj ocjeni nije pasivno legitimisan u konkretnoj parnici u kojoj se apelant opredijelio da zbog djelimičnog neispunjenju obaveze traži raskid ugovora. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da između apelanta i drugotuženog nije zasnovan konkretni ugovorni odnos, što se vidi iz samog pismenog ugovora čiji raskid se i traži. Vrhovni sud ukazuje da tim ugovorom drugotuženi nije preuzeo nikakvu obavezu prema apelantu, te da je ugovorna strana u tom ugovoru pored apelanta prvotuženi a ne Agencija čiji je vlasnik prvotuženi. Vrhovni sud je naglasio da apelant za svoje tvrdnje o postojanju usmenog ugovora (da Agencija, vlasništvo prvotuženog, staru deviznu štednju otkupi od apelanta za potrebe drugotuženog), u toku postupka nije predlagao dokaze, pa tako ih ni dokazao. Vrhovni sud je zaključio da zbog svega navedenog činjenica što je stara devizna štednja, koju je apelant prodao prvotuženom, evidentirana na računu drugotuženog, ne dovodi do solidarne odgovornosti drugotuženog za ispunjenje obaveze iz predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 414. Zakona o obligacionim odnosima, te da ne omogućava apelantu da u odnosu na drugotuženog osnovano traži da on ispuni ugovor niti samostalno, a ni solidarno sa prvotuženim, pa tako ni da traži da u slučaju raskida ugovora solidarno sa prvotuženim vrati apelantu traženi iznos.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u zaključku nadležnih sudova da drugotuženi nije pasivno legitimisan, te smatra da je takav pristup sudova rješavanju spornog pitanja potpuno pogrešan, te neutemeljen, kako u dokazima provedenim tokom postupka tako i u relevantnim materijalno-pravnim propisima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje, kao to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na raskid predmetnog ugovora, radi neispunjenja, i naknada štete koju je apelant pretrpio zbog neispunjenja tog ugovora, a koji ugovor je apelant zaključio sa prvotuženim i u kojem ugovoru se drugotuženi uopšte ne spominje. S obzirom na navedeno, kao i druge činjenice koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da drugotuženi u konkretnom predmetu nije pasivno legitimisan, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/17 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio