Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/17 (Borislav Mizdrak vl. Salona ljepote "D-line" Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-116/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-116/17, rješavajući apelaciju Borislava Mizdraka vl. Salona ljepote "D-line" Istočno Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Mizdrak vl. Salona ljepote "D-line" Istočno Sarajevo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Mals 007525 16 Pž od 18. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Mizdrak vl. Salona ljepote "D-line" Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 4. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Mals 007525 16 Pž od 18. avgusta 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i dopuna žalbe, izjavljena protiv Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Mals 007525 14 Mals od 19. februara 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju „Dea Stil“ d.o.o. Banja Luka na ime ispunjenja obaveze po osnovu isporučene robe iz prodajnog asortimana tužitelja i ispostavljenih faktura, isplati novčani iznos od 2.842,48 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o ugovoru o prodaji, kao neformalnom pravnom poslu, te da je tužitelj preuzetu obavezu u cjelosti ispunio, čime je legitimisan da zahtijeva ispunjenje obaveze od apelanta koji svoju obavezu nije ispunio. Viši privredni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant zaposlenoj radnici B. Č. dao ovlašćenje za plaćanje računa, da je radnica raspolagala sa pečatom, na koji način je imala mogućnost da naručuje robu, te ovjerava fakture i otpremnice nakon što je u salon isporučena roba, a da je apelant primio ispostavljene račune sa otpremnicama i da nije stavljao nikakve prigovore na otpremnice i fakture u trenutku kada je saznao za iste. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da navedene činjenice vode zaključku da je apelant tim radnjama, odnosno nečinjenjem, odobrio sve radnje koje je preduzela zaposlena radnica i time prihvatio cjelokupan sadržaj nastalog obligaciono-pravnog odnosa. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao da je sa apelantom bio u obligaciono-pravnom odnosu, iz kog razloga nije mogao niti morao znati da zaposlena radnica nije ovlaštena za potpisivanje ugovora, a pogotovo iz razloga što je prijem robe ovjeravala pečatom apelanta. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je roba isporučena apelantu, da je tužitelj ispostavio apelantu i fakture sa otpremnicama, da apelant nije imao primjedbi ni na isporučenu robu ni na ispostavljene fakture sa otpremnicama, da je na svim fakturama naveden rok plaćanja, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije bio u poslovnom odnosu sa tužiteljem.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da zaposlena radnica B. Č. nije imala ovlaštenje za zaključenje bilo kakvog ugovora, niti za prijem robe, te da se stoga ima smatrati da takav ugovor nije ni zaključen u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da nije bio u poslovnom odnosu sa tužiteljem), u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/17 (Borislav Mizdrak vl. Salona… | Sudska praksa | Aktio