Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-48/17 (E. E.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Dokaz
- Radni odnos
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-48/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-48/17, rješavajući apelaciju Edine Emić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edina Emić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 029446 13 Rev od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Emić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 3. januar 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 029446 13 Rev od 11. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tuženi (MKF „EKI“ Sarajevo) da apelantici na ime naknade štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantica tvrdi da joj je umanjenje životne aktivnosti nastupilo kao posljedica radnog angažovanja kod tuženog, koji joj nije obezbijedio takve uslove rada koji garantuju život i zdravlje. Dalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica kod tuženog obavljala poslove kreditnog službenika, da je obavljala svoje poslove u prostoru koji je bio zadovoljavajući za obavljanje takvih poslova i da je imala na raspolaganju putničko vozilo za odlazak na teren, te da joj je omogućeno korištenje godišnjeg odmora i da nikada nije imala potrebe za prekovremenim radom. Također je navedeno da je apelantica često kasnila na posao i ranije zatvarala kancelariju, te da je disciplinski odgovarala zbog teže povrede radne dužnosti jer svoje radne obaveze nije obavljala na vrijeme i nije poštovala pravila i proceduru rada propisanu kreditnim priručnikom tuženog. Vrhovni sud je istakao da je apelantica podnijela zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu iz privatnih razloga i da je apelantici po tom osnovu prestao ugovor o radu, nakon čega se tuženom javio veći broj klijenata koji su iskazivali da je od njih apelantica uzimala novac radi zatvaranja njihovih kredita, a da je novac koristila za uplatu rata kredita drugih klijenata, zbog čega je protiv apelantice podnesena i krivična prijava. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da se zdravstveno stanje apelantice pogoršalo nakon prestanka rada kod tuženog, da je liječena od bolesti „anksiozno depresivni poremećaj“, da je vještak medicinske struke iz oblasti neuropsihijatrije zaključio da je kod apelantice uslijed radnog angažovanja kod tuženog došlo do psihijatrijske bolesti koja za posljedicu ima umanjenje životne aktivnosti od 50%. Vrhovni sud je ukazao da u pravnoj situaciji kada štetnik odgovara prema načelu pretpostavljene krivice iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tada oštećeni mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje - postupanja štetnika, da bi se zatim pretpostavljala krivica onog koji je štetu učinio. Vrhovni sud je naglasio da je, neovisno o nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, u konkretnom slučaju drugostepeni sud utvrdio da ne postoji pravno relevantna uzročna veza između radnog angažovanja apelantice i njene bolesti (drugostepeni sud je konstatovao da se nalaz vještaka medicinske struke zasniva isključivo na tvrdnjama apelantice, njenoj medicinskoj dokumentaciji koja potiče nakon sporazumnog raskida ugovora o radu, te njenom pregledu obavljenom nakon godinu dana i dva mjeseca po prestanku radnog odnosa, a da nisu uzete u obzir druge činjenice iz spisa, posebno one koje su nastale nakon apelantičinog prestanka rada kod tuženog, koje su po mišljenju drugostepenog suda i te kako mogle uticati na pojavu bolesti kod apelantice - vođenje disciplinskog postupka, podnošenje krivične prijave protiv apelantice). Vrhovni sud je zaključio da uslovi rada koje je apelantici u obavljanju posla obezbijedio tuženi po redovnom toku stvari ne dovode do takvih posljedica kakve su nastupile kod apelantice, pa da zbog toga nema ni odgovornosti tuženog za štetu koju apelantica potražuje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo što je dovelo do povrede navedenih prava, naročito jer nisu cijenili dokaze kako treba, odnosno nalaz vještaka medicinske struke.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici potvrđene kao pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete, te da je, pri tome, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Dovodeći u vezu detaljno i jasno obrazloženje drugostepenog suda u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (koje je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud) sa zaključkom sudova o nepostojanju uzročne veze između radnog angažovanja apelantice kod tuženog i njene bolesti, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman