Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-94/17 („Petrol BH OIL Company“ d.o.o Sarajevo)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-94/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-94/17, rješavajući apelaciju „Petrol BH OIL Company“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Petrol BH OIL Company“ d.o.o Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 163297 16 Pžp od 2. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Petrol BH OIL Company“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 163297 16 Pžp od 2. novembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žaba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 163297 15 Pr od 25. aprila 2016. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 51. stav 1. tačka c) Zakona o unutrašnjoj trgovini Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, dok je apelant dužan platiti paušalne troškove postupka u iznosu od 50,00 KM.
3. U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da je Federalna uprava za inspekcijske poslove, Sarajevo, 12. decembra 2014. godine izvršila inspekcijski nadzor na benzinskoj crpki Rodoč u Mostaru, koja posluje u okviru apelanta i tom prilikom je utvrđeno da je apelant prodavao robu sa oznakom ili podacima ili izgledom koji stvara ili bi mogao stvoriti zabunu u pogledu izvora, načina proizvodnje, količine, kakvoće ili drugih osobina robe. Dalje je utvrđeno da je federalna inspekcija natočila goriva na navedenoj crpki, a da je na izdatom fiskalnom računu gorivo bilo označeno kao Q MAX BEZOLOVNI BENZIN 95/L, dok je na benzinskoj crpki uočen propagandni materijal koji reklamira Q max goriva. Takođe je konstatovano da je odlukom o kvalitetu tečnih naftnih goriva propisan način označavanja tečnih naftnih goriva koji mora biti usklađen s nazivima propisanim standardom kako slijedi: PREMIUM bezolovni benzin 95 BAS EN 228, NORMAL ili REGULAR bezolovni benzin 91 BAS EN 228, SUPER PLUS bezolovni benzin 98 BAS EN 228, DIZEL BAS EN 590, BAS 1001-olovni SUPER i BAS 1002-LEUL. Kantonalni sud je ukazao da oznaka Q MAX BEZOLOVNI BENZIN 95/L nije navedena kao način označavanja tečnih naftnih goriva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nije osnovana apelantova tvrdnja da je odredbama člana 4. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva samo propisano koji su to motorni benzini, iz razloga što je navedenom odredbom propisan način označavanja tečnih naftnih goriva. Kantonalni sud je naveo da nije osnovana niti apelantova tvrdnja da prilog II Odluke o kvaliteti tečnih naftnih goriva obavezuje primjenu BAS standarda za dizele i benzine i to na način da se obaveza označavanja istog određuje isključivo na pumpnim automatima, jer to u prilogu Odluke nije navedeno. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud uopće nije cijenio dokaze i da je na taj način počinio povredu odredaba prekršajnog postupka, paušalni, bez navođenja koje dokaze prvostepeni sud nije cijenio, te stoga takve navode ne može razmatrati Kantonalni sud, iz razloga što je pri donošenju svoje odluke isključivo vezan za žalbene navode.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pravnu sigurnost. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana
6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci broj AP 942/16 razmatrao ista činjenična i pravna pitanja, kao i u predmetnoj apelaciji, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 942/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman