Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/14 (M. C.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2649/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2649/14, rješavajući apelaciju Mustafe Cerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Cerića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012359 13 U od 7. aprila 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasmir Muratović, podnio je 5. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012359 13 U od 7. aprila 2014. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant, tada u svojstvu Reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, je po advokatu Jasmiru Muratoviću kao punomoćniku (u daljnjem tekstu: punomoćnik), 16. januara 2009. godine podnio Regulatornoj agenciji za komunikacije (u daljnjem tekstu: Agencija) pritužbu protiv Radio - televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RTV FBiH). Iz sadržaja predmetne pritužbe, između ostalog, proizilazi da je apelant u istoj tvrdio da je urednik i voditelj emisije „60 minuta“ - Bakir Hadžiomerović, u navedenoj emisiji koja je emitovana 12. januara 2009. godine u terminu od 20.05 h u programu RTV FBiH, a u kojoj je za jednu od tema odabrao intervju koji je apelant dao jednoj televizijskoj stanici, komentarišući pomenuti intervju pokušao demantovati apelantove tvrdnje date u tom intervjuu, koristeći pri tome „neshvatljivo vulgaran i neprimjeren riječnik“, sve na način kako je to pobliže opisano u predmetnoj pritužbi. U pritužbi je zatraženo da se prema odgovornima preduzmu odgovarajuće mjere u skladu sa članom 46. stav 3. Zakona o komunikacijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o komunikacijama).

3. Agencija je dopisom od 19. januara 2009. godine obavijestila apelantovgog punomoćnika da je, u skladu sa članom 4. stav 3. Pravilnika o postupku kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencija za komunkacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), po službenoj dužnosti pokrenula postupak protiv RTV FBiH radi ispitivanja moguće povrede pravila i propisa Agencije, te da će ga nakon provedenog postupka, blagovremeno obavijestiti o ishodu istog.

4. Postupajući po apelantovom zahtjevu za priznanje svojstva zainteresovane strane u predmetnom postupku, Agencija je donijela zaključak broj UP1: 02-07-12/09 od 18. marta 2009. godine, potvrđen rješenjem Vijeća Agencije broj UP2: 01-07-03/09 od 21. maja 2009. godine, kojim apelantu zbog nepostojanja pravnog interesa nije priznato svojstvo zainteresovane stranke u predmetnom postupku.

5. U međuvremenu, Agencija je zaključkom broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009. godine obustavila postupak protiv RTV FBIH pokrenut po službenoj dužnosti po prijemu „prijave [punomoćnika] u vezi sa programom „60“ minuta“ emitovanim 12. januara, te 9. i 16. februara 2009. godine“, uz obrazloženje da je interna komisija Agencije raspravljala o predmetu i zaključila da predmetnim programom nije počinjeno kršenje propisa te Agencije, a da je generalni direktor dao saglasnost za obustavu postupka, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu u skladu sa članom 24. stav 1. Pravilnika.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Vijeća Agencije broj UP2: 01-07-03/09 od 21. maja 2009. godine. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 001899 09 U od 16. avgusta 2011. godine uvažio tužbu, te poništio osporeno rješenje i prvostepeni zaključak broj UP1: 02-07-12/09 od 18. marta 2009. godine, pa je predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da apelant ima svojstvo zainteresovane stranke u tom postupku, zbog čega mu je Agencija, primjenjujući osnovna i obavezna načela upravnog postupka morala omogućiti aktivno učešće u istom, pri čemu treba imati u vidu da je apelant, inicirajući postupak pred Agencijom, naveo da će na usmenoj raspravi dostaviti materijalne dokaze koji upućuju da osnovanost njegove tvrdnje o povredama pravila i Kodeksa o emitovanju RTV programa (u daljnjem tekstu: Kodeks). Navedeno je da je onemogućavajući apelanta da učestvuje u postupku, Agencija onemogućila apelantu da prezentuje činjenice i dokaze na kojima zasniva svoje tvrdnje, što za posljedicu ima nepravilno i nepotpuno činjenično stanje.

7. Postupajući u ponovnom postupku, Agencija je donijela rješenje broj UP1: 02-07-672/11 od 21. septembra 2011. godine kojim je apelantu priznato svojstvo zainteresovane stranke u predmetnom postupku. Agencija je takođe donijela zaključak broj UP1: 02-07-692/11 od 26. oktobra 2011. godine, kojim je dozvolila obnovu predmetnog postupka obustavljenog zaključkom broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine.

8. Nakon toga, Agencija je donijela rješenje broj UP11: 02-07-692/11 od 24. aprila 2012. godine kojim je ostavljen na snazi zaključak broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine uz obrazloženje da je nakon detaljne analize predmetnog programa, kao i svih faza „istrage“ koja je provedena u vezi sa tim, uključujući u usmenu raspravu (kojoj su prisustvovali apelant, predstavnik RTV FBiH i svjedok Bakir Hadžiomerović), konstatovano da u predmetnom postupku nije utvrđeno kršenje Kodeksa, zbog čega je postupak obustavljen u smislu člana 24. stav 1. Pravilnika. Takođe, navedeno je da je odlučeno kao u izreci rješenja s obzirom da utvrđeno činjenično stanje u prijašnjem i obnovljenom postupku ne ukazuje da je u stvari koja je bila predmet obnove postupka trebalo drugačije riješiti odnosno da zaključak o obustavi postupka treba zamijeniti novim.

9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja broj UP11: 02-07-692/11 od 24. aprila 2012. godine, Vijeće Agencije je donijelo rješenje broj UP2: 01-07-5/12 od 3. jula 2012. godine, kojim je usvojilo apelantovu žalbu u dijelu kojim je ukazano da apelantu nije dostavljen zaključak broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine, dok je u preostalom dijelu žalbu odbilo kao neosnovanu (stav 1. izreke rješenja). Predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) naloženo je prvostepenom organu da apelantu dostavi zaključak broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine (o obustavi postupka protiv RTV FBIH) sa pravom izjavljivanja žalbe na isti počev od dana prijema zaključka. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su osnovani apelantovi navodi da je, nakon okončanja obnovljenog postupka i ostavljanja na snazi prvobitnog zaključka o obustavi postupka, prvostepeni organ bio u obavezi da mu u svojstvu stranke u postupku uz prvostepeno rješenje dostavi i zaključak broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine jer je takva obaveza prvostepenog organa propisana članom 24. stav 3. Pravilnika, s tim što je zaključeno da navedeni propust nije imao bilo kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.

Postupak okončan osporenom odlukom

10. Nakon što mu je dostavljen zaključak broj 02-07-112/09 od 12. maja 2009 godine (o obustavi postupka protiv RTV FBIH), apelant je protiv istog podnio žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Vijeća Agencije broj UP2: 01-07-13/12 od 13. novembra 2012. godine.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Agencije broj UP2:01-07-13/12 od 13. novembra 2012. godine, koja je odbačena rješenjem suda BiH broj S1 3 U 012359 13 U od 7. aprila 2014. godine.

12. Sud BiH je u obrazloženju rješenja konstatovao da u konkretnom slučaju, apelant tužbom osporava akt Agencije kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba podnesena protiv zaključka Agencije od 12. maja 2009.godine, kojim je obustavljen postupak (protiv RTV FBIH) pokrenut po službenoj dužnosti po prijemu prijave apelantovog punomoćnika u vezi sa programom „60 minuta" koji je emitovan u preciziranim terminima u 2009. godini, a koji prema apelantovom stanovištu vrijeđa njegova subjektivna prava kao što su ugled, čast i dostojanstvo. Imajući u vidu „sadržinu spora“ između apelanta i Agencije, Sud BiH je zaključio da ni prvostepeni, niti drugostepeni akt Agencije nisu upravni akti u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) kojima nadležna institucija iz člana 4. ZUS-a, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari. Naime, Sud BiH je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari, osporenim rješenjem i zaključkom, koji su doneseni u postupku koji je Agencija po apelantovom prigovoru provela primjenom relevantnih propisa kojima se uređuje oblast komunikacija kao i radiotelevizijski sistem u BiH, nije povrijeđeno neko apelantovo pravo niti neposredan lični interes zasnovan na zakonu. Sud BiH je zaključio da iz tih razloga u tužba u upravnom sporu nije dopuštena konkretnoj pravnoj stvari, zbog čega je valjalo donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje. Pri tome, Sud BiH je istakao da imao u vidu odredbu člana 10. ZUS-a, prema kojima se upravni spor ne može voditi, između ostalog, i protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je, pozivajući se na odredbe člana 25. stav 3. u vezi sa članom 10. stav 1. ZUS-a, odlučio kao u izreci rješenja.

Apelacioni navodi

13. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant, između ostalog, tvrdi da su mu nižestepeni organi i Sud BiH morali ponuditi „svu moguću zaštitu“ propisanu članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je Sud BiH arbitrarno primijenio odredbe čl. 8, 10 i 25. ZUS-a, kada je odbacio njegovu tužbu. Pri tome, apelant navodi da „ moguća povreda subjektivnih prava apelanta kao što su ugled, čast i dostojanstvo nisu bila predmet konkretnog postupka jer je svjestan činjenice da za ostvarenje takvog prava postoji redovan sud“. Apelant ukazuje da „postupak nije vođen radi zaštite subjektivnih prava apelanta“. Apelant ističe da je „suština ovog postupka je bila da [Agencija] kao nadležni regulator utvrdi kršenje Zakona o komunikacijama i Kodeksa o emitovanju radio televizijskog progama i da sankcioniše TV emitera“.

Relevantne zakonske odredbe

14. Zakon o komunikacijama („Službeni glasnik BiH“, br. 33/02, 31/03, 75/06, 50/08, 32/10 i 98/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. stav 3.

3. Agencija je ovlaštena da primjenjuje izvršne mjere srazmjerno prekršajima kako slijedi:

a) usmena ili pismena upozorenja;

b) inspekcijski pregled sredstava za koje je izdata dozvola;

c) konkretan zahtjev za preduzimanje određene radnje ili obustavu, koji se mora ispoštovati u okviru zadatog roka;

d) iznos određene novčane kazne ne smije biti viši od 150.000 KM u slučaju namjerne povrede ili povrede iz nehata pojedinih odredbi Zakona ili uslova koji se navode u izdatoj dozvoli ili kodeksima rada i pravilima Agencije. Iznos izrečene novčane kazne je srazmjeran težini prekršaja i, tamo gdje je primjenjivo, bruto finansijskom prihodu ostvarenom na osnovu prekršaja. U slučaju da se povrede ponove, izrečena novčana kazna ne smije biti veća od 300.000 KM. Agencija izrađuje pregled povreda i odgovarajućih kazni, koji usvaja Savjet ministara;

e) naredba za obustavu emitovanja ili pružanja javnih telekomunikacijskih usluga na period ne duži od tri (3) mjeseca;

f) oduzimanje dozvole.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

16. S obzirom da se apelant žali na povredu prava na pristup sudu kao elementa prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku pokrenutom protiv RTV FBiH radi ispitivanja moguće povrede pravila i propisa Agencije, Ustavni sud prije svega mora odlučiti da li su garancije predviđene navedenim članom Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije uopšte primjenjive na apelantov slučaj.

17. Ustavni sud pri tome ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke (vidi između ostalih, mutatis mutandis Odluka o dopustivosti Ustavnog suda AP-2632/15 od 11. januara 2015. godine). Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je u predmetnom postupku odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o postupku u kojem je po službenoj dužnosti raspravljano o pitanju moguće povrede pravila i propisa Agencije koje je eventualno počinila RTV FBiH u emisiji „60 minuta“. Ustavni sud dalje primjećuje da Agencija u takvom postupku, u smislu člana 46. stav 3. Zakona o komunikacijama, ukoliko utvrdi postojanja prekršaja, ima ovlaštenja da srazmjerno prekršajima prema počiniocu primjeni izvršne mjere propisane navedenom zakonskom odredbom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku donesen prvostepni akt kojim je taj postupak obustavljen jer je utvrđeno da predmetnim programom od strane RTV FBIH nije počinjeno kršenje propisa te Agencije, kao i drugostepeni akt kojim je taj prvostepeni akt potvrđen, a protiv kojeg akta je apelant podnio tužbu Sudu BiH, koja je osporenim rješenjem Suda BiH odbačena s pozivom na član 25. stav 3. ZUS-a (kojim je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužioca ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu). Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom postupku pred Agencijom koji je okončan aktom protiv kojeg je apelant podnio tužbu Sudu BiH nije raspravljalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već da je zapravo sporno bilo da li je RTV FBIH, kao treće lice, u predmetnoj emisiji povrijedio pravila i propise Agencije, te i da li u skladu sa tim postoje uslovi za primjenu mjera prema tom licu iz člana 46. stav

3. Zakona o komunikacijama. U prilog tome govore i sami apelacioni navodi kojima apelant ukazuje da „postupak nije vođen radi zaštite subjektivnih prava apelanta“ i da je “suština ovog postupka je bila da [Agencija] kao nadležni regulator utvrdi kršenje Zakona o komunikacijama i Kodeksa o emitovanju radio televizijskog progama i da sankcioniše TV emitera“. Dakle, s obzirom da u predmetnom postupku nije raspravljalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, apelant ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu, usljed čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/14 (M. C.) | Sudska praksa | Aktio