Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/17 (N. H., S. B., V. B., V. B., M. D. i drugi)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-54/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-54/17, rješavajući apelaciju Nihada Haskovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nihad Hasković, Selim Blažević, Vedran Bohanek, Velimir Božić, Muhamed Durmić, Ramo Fajić, Ermin Fazlić, Goran Grujić, Raif Hadžić, Husejin Hodžić, Anto Lončar, Admir Mešić, Bojan Mihajlović, Goran Milinović, Nermin Muharemović, Aleksandar Petković, Mišo Prakljačić, Danijel Radojičić, Aleksandar Radovanović, Bojan Stjepanović, Vinko Tadić, Đorđe Topalović, Saša Bilanović i Kenan Ogrić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019907 16 Gž od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Hasković, Selim Blažević, Vedran Bohanek, Velimir Božić, Muhamed Durmić, Ramo Fajić, Ermin Fazlić, Goran Grujić, Raif Hadžić, Husejin Hodžić, Anto Lončar, Admir Mešić, Bojan Mihajlović, Goran Milinović, Nermin Muharemović, Aleksandar Petković, Mišo Prakljačić, Danijel Radojičić, Aleksandar Radovanović, Bojan Stjepanović, Vinko Tadić, Đorđe Topalović, Saša Bilanović i Kenan Ogrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019907 16 Gž od 3. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da je ništava odredba člana 8. stav (1) tačka b) i j) Odluke o posebnim dodacima na plaću za profesionalna vojna lica u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o posebnim dodacima), te da se utvrdi da apelanti ostvaruju pravo na naknadu dodatka zbog izloženosti poslovima opasnim po život na radnom mjestu kod tužene (Bosna i Hercegovina-Vijeće ministara i Bosna i Hercegovina-Vijeće ministara-Ministarstvo odbrane) prema članu 6. stav (1) tačka a) navedene Odluke, kao i da se naloži drugotuženoj da na ime dodatka po osnovu obavljanja određenih poslova isplati apelantima za određeni vremenski period određene novčane iznose.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdio da nije sporno da je drugotužena apelantima, sukladno odredbi člana 8. stav (1) tač. b) i j) Odluke o posebnim dodacima, u traženom razdoblju, isplaćivala dodatak od 10% na plaću za rad na dužnostima zbog njihove izloženosti djelovanju štetnim po zdravlje, jer obavljaju poslove „delaborisanja municije, bombi" i poslove „rad sa eksplozivom i detonatorima“. Prvostepeni sud je ukazao da je sporna mogućnost primjene člana 6. stav (1) tačka a) iste Odluke, umjesto prethodno navedenog člana, zbog tvrdnje da apelanti upravo rade na „uništavanju neeksplodiranih ubojnih sredstava“, kada su svakodnevno u opasnosti po život, koji predviđa dodatak od 100% i koja odredba bi se po apelantima mogla primijeniti u konkretnoj situaciji, što bi opravdavalo osnovanost tužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je naveo da se, međutim, prvim dijelom tužbenog zahtjeva apelanata zahtjeva od suda da cijeni zakonitost dijela općeg akta, a zatim i da zbog njegove nezakonitosti poništi odredbe iz člana 8. stav (1) tač. b) i j), spomenute Odluke, što nije u nadležnosti suda. Prvostepeni sud je naglasio da spomenute odredbe zakona iz tužbe ( član 7., član 62. stav 4. Zakona o oružanim snagama BiH, član 48. stav 4. Zakon o radu u institucijama BiH i član 15. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH), ne daju mogućnost sudu da postupi na predložen način, jer ne postoji pravni osnov predloženog postupanja suda u navedenim odredbama zakona. Također je istaknuto da je ujedno predmet tužbenog zahtjeva ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa apelanata i njihova poslodavca, drugotužene, stoga u konkretnom sporu ista jedino i može biti legitimirana, a ne i Vijeće ministara, koje je donijelo spornu Odluku. S obzirom na to, prvostepeni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev u prvom dijelu tužbenog zahtjeva, te da, kako nije izmijenjena pravna situacija, ne postoji pravni osnov donošenja odluke po ostalim tužbenim zahtjevima apelanata.

3. U osporenoj odluci Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantima u skladu sa odredbom člana 8. stav 1 tač. b) i j) Odluke o posebnim dodacima u predmetnom periodu isplaćivan dodatak na plaću od 10% za rad na poslovima delaborisanje municije, bombi i rad sa eksplozivom i detonatorima koji su izloženi djelovanju štetnom po zdravlje. Sud BiH je istakao da je odredbom člana 6. navedene Odluke propisan dodatak za pripadnike jedinice Oružanih snaga za uništavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava za vrijeme obuke kao poseban dodatak na osnovnu plaću u iznosu od 100%. Nadalje je navedeno da su prema provedenim dokazima apelanti raspoređeni na poslove delaborisanje municije, bombi i rad sa eksplozivom i detonatorima u skladu sa rješenjima prema potrebi službe u što ne spada period obuke za koji je propisan dodatak na plaću od 100%. Sud BiH je konstatovao da sporno pitanje, da li su poslovi koje rade apelanti osim što su štetni po zdravlje da su i opasni po život i da li su u odnosu na radne zadatke koje apelanti obavljaju pravilno cijenjeni za obračun dodatka, prema shvatanju Suda BiH, može biti samo predmet preispitivanja Odluke u proceduri pred Vijećem ministara koje je i donijelo Odluku o posebnim dodacima, a zakonitost takve odluke se ne može preispitivati u postupku pred sudom. Naime, Sud BiH je pojasnio da je u pitanju podzakonski akt koji prema odredbi člana 15. stav 2. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH donosi Vijeće ministara na prijedlog ministra odbrane BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Sud BiH arbitrarno postupio kada je zaključio da predmetni tužbeni zahtjev ne spada u sudsku nadležnost i kada je taj zahtjev odbio (a ne odbacio u fazi ispitivanja tužbe), te da je pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH i Zakona o radu u institucijama BiH. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na rad, zabrana ropstva i prinudnog rada), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući na dvije instance, u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Suda BiH u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/17 (N. H., S. B., V. B., V. B., M. D. i… | Sudska praksa | Aktio