Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/17 ("HIDROTATAREVIĆ" d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-65/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-65/17, rješavajući apelaciju "HIDROTATAREVIĆ" d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "HIDROTATAREVIĆ" d.o.o. Sanski Most protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 005424 15 Rev od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "HIDROTATAREVIĆ" d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 4. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 005424 15 Rev od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Unsko-sanski kanton) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime naknade štete.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant tužbom zahtjeva naknadu štete koju je imao u vidu izdataka za prikupljanje dokumentacije za prijavu i učešće na određenom javnom pozivu za dodjelu koncesije. Dalje je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženi raspisao predmetni javni poziv za dodjelu koncesije, da je u tom javnom pozivu pored ostalih objavljena i dodjela koncesije, za projektovanje, izgradnju, korištenje i prijenos mini hidroelektrane (u daljnjem tekstu: MHE). Nadalje je navedeno, da je također u javnom pozivu navedeno da je pored ostalih dokumenata uz prijavu potrebno priložiti i zvanično mišljenje opštine o mogućnosti izgradnje MHE na konkretnom lokalitetu, da je u javnom pozivu upisana i napomena da ponude u kojima bude nedostajao bilo koji od traženih dokumenata smatrat će se nepotpunim i biće odbačene. Također je navedeno da se apelant prijavio na navedeni javni poziv, da uz prijavu nije dostavio zvanično mišljenje opštine o mogućnosti izgradnje MHE na konkretnom lokalitetu, te da je Komisija za koncesije apelanta proglasila za najpovoljnijeg ponuđača na predmetnom javnom pozivu, a da Vlada Unsko-sanskog kantona sa apelantom nije zaključila ugovor o dodijeli koncesije za izgradnju hidroelektrane. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev ocjenjujući da tuženi odgovara po članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), iz razloga što prijava apelanta nije odbačena nego je prihvaćena kao potpuna i apelant proglašen za najpovoljnijeg ponuđača. Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova kada su prihvatili dokazanim da je tuženi odgovoran po članu 172. ZOO samo zbog toga što je apelant odabran za najpovoljnijeg ponuđača. Vrhovni sud je naglasio da niti jednom odredbom Zakona o koncesijama nije propisano, a niti je to navedeno u konkretnom javnom pozivu da učesnik na javnom pozivu za dodjelu koncesije ima pravo na naknadu štete koja se sastoji od troškova za izradu dokumentacije u slučaju da prijavljeni ne bude izabran, a niti u slučaju kada bude izabran kao najpovoljniji ponuđač, a poslije toga sa istim ne zaključi ugovor o dodijeli koncesije na koju se prijavio. Vrhovni sud je istakao da je apelant zajedno sa ostalim učesnicima po javnom pozivu za dodjelu koncesije, shodno odredbama Zakona o koncesijama i uslovima javnog poziva, morao znati da snosi rizik utrošenih sredstava za izradu elaborata i prikupljanja ostale dokumentacije, potrebne da bi učestvovao u dodijeli koncesije. Vrhovni sud konstatuje da odgovornost organa tužene ne može proizlaziti iz deklaratornog rješenja kojim je apelant proglašen najpovoljnijim ponuđačem, nego je apelant morao dokazati da je šteta koju je imao za izradu potrebne dokumentacije u uzročnoj vezi sa radom organa tuženog, koji je donio rješenje o izboru apelanta kao najpovoljnijeg ponuđača. Vrhovni sud je pojasnio da okolnost da je organ tuženog donio rješenje o izboru apelanta za najpovoljnijeg ponuđača, sama po sebi, nije osnov za odštetnu odgovornost tuženog, ako bi neovisno o tome apelant imao izdatke za prijavu i učešće po javnom pozivu za dodjelu koncesije, što je u konkretnom slučaj, kada nije utvrđeno postojanje štete, krivica i uzročna veza između predmetne radnje i štete (član 155. i 158. ZOO-a).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da osporenu odluku Vrhovni sud nije na "zakonu zasnovao i da se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava".

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude jasno ukazao zbog čega u konkretnom slučaju, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, nije bilo mjesta primjeni odredaba člana 172. ZOO-a (koje regulišu pitanje odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ), tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/17 ("HIDROTATAREVIĆ" d.o.o. Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio