Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2080/14 (N. D.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Doživotno izdržavanje
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2080/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2080/14, rješavajući apelaciju Nikole Dabića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Dabića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 018971 13 Gž od 21. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 018971 10 P od 20. decembra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola Dabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Dario Sandić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 018971 13 Gž od 21. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 018971 10 P od 20. decembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Radovana Dabića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 7. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju 14, 19. i 27. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 018971 10 P od 20. decembra 2012. godine raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 22. avgusta 2006. godine između prednice tužioca Stojice Dabić, kao primaoca izdržavanja, i Branke Dabić (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao davaoca izdržavanja (stav I izreke presude). Navedenom presudom raskinut je i ugovor o doživotnom izdržavanju od 5. avgusta 2008. godine, zaključen između prednice tužioca, kao primaoca izdržavanja, i apelanta, kao davaoca izdržavanja (stav II izreke presude). Prvotužena i apelant su obavezani da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.390,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav III izreke presude).
6. U obrazloženju presude se navodi da je apelant zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa Stojicom Dabić, kojim se obavezao na izvršavanje obaveza u pogledu njenog izdržavanja kako je to ugovoreno članom 1 predmetnog ugovora.
7. Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da apelant, nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, nije ispunjavao svoje ugovorne obaveze. S tim u vezi je utvrđeno da je apelant, nakon zaključenja ugovora, otišao na privremeni rad u Azerbejdžan. Ukazano je da su Stojici Dabić, kao primaocu izdržavanja, pomagale komšije Zoran i Svjetlana Knežević, kako saglasno potvrđuju svi saslušani svjedoci, tako što su joj nabavljali i donosili namirnice, lijekove, vodili je kod ljekara i na taj način joj pružali ono što joj je kao staroj i bolesnoj bilo potrebno. Istaknuto je da prvotužena i apelant nisu dokazali suprotno. Naglašeno je da je Stojica Dabić imala 83 godine, te da su nakon smrti troškove sahrane snosili Zoran i Svjetlana Knežević.
8. Navedeno je da je apelant svoje obaveze iz predmetnog ugovora prenio na Svjetlanu i Zorana Knežević, što, po mišljenu suda, ukazuje da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršavanja obaveza od apelanta, jer se o Stojici Dabić nije brinuo apelant, već treća lica.
9. Osnovni sud je naveo da apelantovi navodi u pogledu prigovora aktivne legitimacije na način da tužilac nije bio u dobrim odnosima sa Stojicom Dabić nisu bitni za presuđenje predmetne pravne stvari s obzirom na imovinskopravni karakter ugovora o doživotnom izdržavanju, te da raskid tog ugovora uslijed neizvršenja obaveze mogu tražiti nasljednici.
10. Po mišljenju Osnovnog suda, tužilac osnovano zahtijeva raskid ugovora, jer, prema utvrđenom činjeničnom stanju, proizilazi da apelant kao obavezna strana iz predmetnih ugovora nije izdržavao primaoca izdržavanja na način kako je to ugovoreno članom 1 ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. avgusta 2008. godine.
11. Ukazano je da je iz navedenih razloga sud prihvatio izjave svjedoka Jove Majstorovića, Svjetlane i Zorana Kneževića, Dragana Dobrnjca, Nenada Majstorovića, te da su izjave navedenih svjedoka međusobno saglasne i međusobno se dopunjuju. Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu da se u predmetnom postupku traži raskid ugovora zbog neizvršenja obaveza, te imajući u vidu da je utvrđeno da apelant nije ispunjavao svoje ugovorne obaveze, to je utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju.
12. Protiv prvostepene presude u dijelu odluke o raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenom između prednice tužioca i apelanta (stav II izreke prvostepene presude) apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 72 0 P 018971 13 Gž od 21. marta 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II izreke te presude.
13. U obrazloženju presude je ukazano na odredbu člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi je navedeno da osnovanost zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom osiguranju ne zavisi od postojanja krivice jedne ili druge ugovorne strane, već da je dovoljno da se ugovorne obaveze objektivno ne izvršavaju.
14. Istaknuto je da, prema stanju spisa prvostepenog suda, proizilazi da je u svom iskazu prvotužena izjavila da je prije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju znala da je Stojica Dabić imala zaključen ugovor sa Zoranom Knežević, koji je raskinut pred sudom, te da se nakon zaključenja ugovora u toku 2008. godine udala u Bajince i da se više nije mogla brinuti o njoj. Ukazano je da je apelant izjavio da je na prijedlog Stojice Dabić pristao da zaključi predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju i da se o njoj brinuo do januara 2009. godine, kada je otišao u Azerbejdžan, s tim da je nakon zaključenja ugovora Stojica Dabić (koja je imala 83 godine) živjela u svojoj kući, a apelant joj je odnosio lijekove, hranu i odjeću i prilikom odlaska u Azerbejdžan dogovorio se sa Zoranom i Svjetlanom Knežević da oni vode brigu o Stojici Dabić, a kao naknadu za to da mogu obrađivati njenu zemlju. Ukazano je da su svjedoci Jovo Majstorović, Svjetlana Knežević, Nenad Malbašić i Zoran Knežević saglasno izjavili da se prvotužena udala i otišla iz Nožičkog, a apelant je nakon zaključenja ugovora otišao u Azerbejdžan i da su se o Stojici Dabić brinuli jedino Zoran i Svjetlana Knežević. Ukazano je da je svjedok Nenad Malbašić bio prisutan kada je Zoran Knežević hranio Stojicu Dabić, te da je od njega kupio sanduk kada je Stojica umrla a sanduk je naplatio od Zorana i Svjetlane. Navedeno je da su svjedoci Dragan Dobrnjac i Nenad Majstorović izjavili da su se, nakon odlaska apelanta u Azerbejdžan, o Stojici brinuli i sahranili je Zoran i Svjetlana Knežević. Svjedoci Savka Popadić i Biljana Marić (kćerka tužioca) su navele da se pokojna Stojica i tužilac nisu posjećivali i da pored tužioca ima i drugih nasljednika iza Stojice, koja nije imala djece. Ukazano je da je svjedocima Stojanki Novaković i Grozdi Đenadić poznato da su pokojna Stojica i prvotužena bile u ugovornom odnosu, te kada se prvotužena udala u Bajince, o Stojici su brigu preuzeli Zoran i Svjetlana Knežević.
15. Okružni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da apelant nije izvršavao svoje ugovorne obaveze iz ugovora (u pogledu vođenja brige oko zdravlja, ishrane, higijene stana, lične higijene i sahrane primaoca izdržavanja). Okružni sud je ustanovio da je, suprotno žalbi, pravilan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između prednika tužioca i apelanta.
16. Istaknuto je da žalbeni navodi u pogledu predlaganja svjedoka koji mogu potvrditi da je apelant Zoranu Kneževiću na ime sahrane isplatio 400,00 dolara nisu ni razmatrani, jer se radilo o predlaganju novih dokaza u smislu odredbe člana 207 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a apelant nije pružio dokaz da bez svoje krivice navedeni prijedlog nije mogao iznijeti ranije u postupku pred prvostepenim sudom.
17. Okružni sud je naveo da žalbeni prigovor da apelant nije mogao tražiti raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, već utvrđenje ništavosti ugovora je neosnovan, jer pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zato što druga strana ne izvršava svoju obavezu jeste imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je tužilac nasljednik primaoca izdržavanja (treći nasljedni red-sestrić), te da on nema pravo da traži raskid ugovora u smislu odredbe člana 142 Zakona o nasljeđivanju a što je on isticao u redovnom postupku. Navodi da drugostepeni sud potvrđuje prvostepenu presudu i pored činjenice da je primalac izdržavanja imala zaključen ugovor o izdržavanju i sa Zoranom Kneževićem, koji je raskinut pred sudom, te da je sud na osnovu iskaza Zorana i Svjetlane Knežević donio svoju odluku. Iz navedenog, po apelantovom mišljenju, proizilazi da je primalac izdržavanja znala za mogućnost raskida ugovora sa apelantom, ali da ga nije raskinula zbog toga što je apelant svoju obavezu prema njoj ispunjavao do kraja njenog života, u skladu sa zaključenim ugovorom o doživotnom izdržavanju.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da taj sud u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, te da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
20. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
21. U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da su redovni sudovi za svoje odluke dali valjana obrazloženja, te da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava koja je naveo u apelaciji.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09 i 55/09) relevantne odredbe glase:
Član 142.
Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju (1) Ugovorene strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.
(2) Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
(3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
(4)U slučaju raskida ugovora, svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 018971 13 Gž od 21. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 5. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, ukazuje i na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava iz člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom i apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama usvojili tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio raskid ugovor o doživotnom izdržavanju zaključenog 5. avgusta 2008. godine između Stojice Dabić, kao primaoca izdržavanja, i apelanta, kao davaoca izdržavanja. S tim u vezi, redovni sudovi, a na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, utvrdili su da apelant nije izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora, budući da je nedugo nakon njegovog zaključenja otišao u Azerbejdžan, kada su brigu o Stojici Dabić preuzele komšije koje su je i sahranile. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi poklonili vjeru određenim svjedocima, čiji iskazi su bili međusobno saglasni, te da apelant u predmetnom postupku nije dokazao suprotno, odnosno da je postupao u skladu sa članom 1 predmetnog ugovora. Zbog toga je utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan u smislu odredbe člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju. Takođe, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali i jasne razloge zbog čega tužilac kao nasljednik ima pravo da traži raskid predmetnog ugovora zbog njegovog neizvršavanja, a u tim razlozima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava (član 142 Zakona o nasljeđivanju). Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužioca pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
36. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, iako nije eksplicitno naveo, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, st. 32 i 33). U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svog paušalnog pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argumenat i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
37. U odnosu na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja i stavove Ustavnog suda o povredi ustavnih prava na koje je apelant ukazao u apelaciji, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17 Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje [apelantovih prava] u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. S obzirom na to, proizilazi da su i navodi apelacije o povredi prava iz člana 17 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku.
41. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 17 Evropske konvencije, jer u okolnostima apelantovog slučaja ništa ne ukazuje da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman