Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/17 (T. H., Ć. H., I. H., N. H., N. D., N. M., A. Đ., F. Đ., E. Đ., A. Đ. i M. H.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nacionalizacija
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-78/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-78/17, rješavajući apelaciju Taiba Hadžiđulbića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Taib Hadžiđulbić, Ćazim Hadžiđulbić, Ismet Hadžiđulbić, Nurdin Hadžiđulbić, Nedžana Durmić, Nedžad Mujkić, Adem Đulbić, Fikret Đulbić, Ekrem Đulbić, Asim Đulbić i Muhamed Hadžiđulbić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 007717 14 Rev od 20. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Taib Hadžiđulbić, Ćazim Hadžiđulbić, Ismet Hadžiđulbić, Nurdin Hadžiđulbić, Nedžana Durmić, Nedžad Mujkić, Adem Đulbić, Fikret Đulbić, Ekrem Đulbić, Asim Đulbić i Muhamed Hadžiđulbić, (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 7. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 007717 14 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da su prednici apelanata prije nacionalizacije izvršene 1959. godine stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude) te da se slijedom toga utvrdi da su prednici apelanata u momentu nacionalizacije bili stvarni vanknjižni vlasnici predmetnog zemljišta, te da su apelanti kao njihovi slijednici stekli status korisnika građevinskog zemljišta što su tuženi (I. A., E. A., N. F., A. M. i A. T.) dužni priznati.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je zahtjev apelanata utemeljen na činjeničnim navodima tužbe da su njihovi prednici u 1948. ili 1949. godini zaključili pismeni kupoprodajni ugovor sa prednikom tuženih o kupovini spornog zemljišta, da su prednici apelanata po tom ugovoru isplatili kupoprodajnu cijenu i upisali se u katastarskom operatu, te da su od tada njihovi prednici, a nakon njihove smrti, apelanti, u posjedu spornog zemljišta. Nadalje je navedeno da su tokom postupka apelanti korigovali navode tužbe tako što navode da su njihovi prednici u posjedu spornog zemljišta još od 1941 godine, a da je formalno pravno kupoprodajni ugovor sačinjen 1947. godine. Vrhovni sud je konstatovao da stoji činjenica utvrđena u postupku pred nižestepenim sudovima, da su prednici apelanata, a nakon njihove smrti apelanti, u katastarskom operatu upisani kao posjednici spornog zemljišta, međutim da se toj činjenici „suprotstavlja‘" dalje utvrđenje nižestepenih sudova, da je u zemljišnoj knjizi na predmetnom zemljištu, do nacionalizacije, sa pravom vlasništva upisan prednik tuženih, koji je po izvršenoj nacionalizaciji na tom zemljištu upisan sa pravom korištenja, a koje pravo je na temelju dopunskog rješenja o nasljeđivanju upisano u korist tuženih. Vrhovni sud je istakao da su se u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom apelanti, u svojim izjavama, u pogledu vremenskog određenja različito izjašnjavali od kada njihovi prednici koriste predmetno zemljište (pri tome bez bližeg lociranja istoga), kao i o sačinjavanju kupoprodajnog ugovora. Vrhovni sud je naglasio da apelanti sudu nisu predočili pismeni kupoprodajni ugovor na koji su se pozvali, niti su se tačno izjasnili o ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni, niti o načinu plaćanja. Također je navedeno da izvedenim dokazima (prevashodno nalazom vještaka geometra) nisu potvrđeni navodi tužbe da je kupoprodajni ugovor bio pravni osnov za upis prednika apelanata u stari katastarski operat, jer je ostao neutvrđen osnov ovoga upisa, dok je u odnosu na upis u novoj katastarskoj evidenciji utvrđeno da je upis u tu evidenciju izvršen nakon avio-snimanja. Vrhovni sud je naglasio da su saslušani svjedoci (po prijedlogu apelanata) sudu izjavili da su spornu zemlju (koje ni oni nisu tačno locirali, s obzirom da na tom području ima više parcela istog naziva) obrađivali prednici apelanata, ali im nije poznato da li su tu zemlju kupili odnosno po kom pravnom osnovu su ušli u posjed iste. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak - da apelanti nisu dokazali da su njihovi prednici sa prednikom tuženih, prije nacionalizacije predmetnog zemljišta, zaključili kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog zemljišta. Vrhovni sud je ukazao da apelanti, izvedenim dokazima, kad se i prihvate navodi tužbe da su njihovi prednici u posjedu spornog zemljišta bili od 1941. godine, nisu dokazali da su do izvršene nacionalizacije stekli pravo vlasništva po osnovu održaja, kad se imaju u vidu uslovi propisani pravnim pravilima imovinskog prava (Opšteg građanskog zakonika-u daljnjem tekstu: OGZ), pa nema mjesta revizionim navodima o pogrešnoj primjeni pravnih pravila OGZ od strane nižestepenih sudova. Vrhovni sud je zaključio da kako nije dokazano da su prednici apelanata na spornom zemljištu prije izvršene nacionalizacije stekli pravo vlasništva po osnovu kupoprodaje, a ni po osnovu održaja, te kod toga da je u zemljišnoj knjizi u korist prednika tuženih prije izvršene nacionalizacije bilo upisano to pravo, a po nacionalizaciji pravo korištenja (član 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta), proizlazi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zahtjev apelanata odbili. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani ni revizioni navodi apelanata kojima se ističe da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada nije cijenio dokaz koji su apelanti priložili uz žalbu (podaci Arhiva o stanju posjeda prema austro-ugarskoj evidenciji), jer je drugostepeni sud pravilno obrazložio da ova dokumentacija nema karakter novog dokaza s obzirom da se isti tiče činjenice koja je tokom prvostepenog postupka utvrđena na temelju podataka iz nalaza vještaka geometra, a ne nove činjenice. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu na način da, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili, kao i u odlukama nižestepenih sudova, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, kao i povredi drugih prava na koja su se pozvali, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivo-pravnih propisa, te da apelanti ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni drugih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud u Doboju i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/17 (T. H., Ć. H., I. H., N. H., N. D… | Sudska praksa | Aktio