Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1134/14 (I. H.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Naknada
- Zamjena nekretnina
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1134/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1134/14, rješavajući apelaciju Idrisa Hujdurovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Idrisa Hujdurovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027107 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 02 7107 12 Gž 2 od 26.
decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 027107 10 P od 26. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Idris Hujdurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 027107 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 02 7107 12 Gž 2 od 26. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 027107 10 P od 26. maja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Veljka Ivkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Dragana Ivkovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 10. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 20. oktobra 2016. godine, Osnovni sud 21. oktobra 2016. godine, a Vrhovni sud 7. januara 2017. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor u roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 027107 10 P od 26. maja 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime korišćenja njegovih nekretnina u periodu od 16. avgusta 1994. godine do 28. februara 2011. godine isplate novčani iznos preciziran u presudi sa pripadajućom zateznom kamatom koja će se računati od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (među kojima su i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke vezani za okolnost utvrđivanja tržišne cijene zakupa za nekretnine, kao i apelantov iskaz) utvrđeno da su apelant i drugotuženi 15. avgusta 1994. godine zaključili ugovor o razmjeni nekretnina kojim je apelant svoje nekretnine u Bijeljini zamijenio za nekretnine drugotuženog u Tuzli, da apelant nikada nije ušao u posjed nekretnina u Tuzli, a da je drugotuženi 1994. godine nekretnine u Bijeljini poklonio svome bratu-prvotuženom, od kada se prvotuženi nalazi u posjedu tih nekretnina, da je zapisnički utvrđeno da je nekretnina koju je apelant dobio prilikom razmjene neuslovna za stanovanje i korišćenje, da je presudom Okružnog suda od 29. aprila 2009. godine potvrđena presuda Osnovnog suda od 30. aprila 2008. godine kojom je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen između apelanta i drugotuženog 15. avgusta 1994. godine i ugovor o poklonu zaključen između tuženih 16. avgusta 1994. godine, te da su tuženi obavezani da apelantu vrate u posjed njegove nekretnine u Bijeljini, a apelant obavezan da drugotuženom vrati novčani iznos preciziran u presudi koji je primio po osnovu tog ugovora, a da prvotuženom na ime ulaganja u predmetne nekretnine apelant isplati u presudi precizirani novčani iznos, da je presudom Vrhovnog suda od 11. maja 2010. godine navedena drugostepena odluka preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan da prvotuženom isplati određeni novčani iznos tako što je obavezan da mu, umjesto tog iznosa, isplati manji novčani iznos, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena, da je u toku postupak izvršenja te odluke, da je apelant 16. avgusta 2004. godine podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu, te da je predmetni postupak bio prekinut do okončanja navedenog parničnog postupka vezanog za utvrđivanje ništavosti ugovora.
6. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da tuženi nisu obavezni da predaju u posjed apelantu predmetne nekretnine u Bijeljini sve dok apelant ne ispuni pravosnažnom presudom utvrđene novčane obaveze prema tuženim, ili dok ne pokaže spremnost da ih istovremeno ispuni. Naime, utvrđeno je da bi tek kada apelant izvrši svoje novčane obaveze prema tuženim, ili kada bude pokazao spremnost da ih istovremeno ispuni, apelant imao pravo na posjed nekretnina u Bijeljini, pa samim tim i pravo na naknadu štete zbog izgubljene koristi. Osim toga, istaknuto je da taj sud u cijelosti prihvata nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u vezi sa visinom minimalne mjesečne zakupnine koju je apelant mogao da ostvari izdavanjem u zakup svoje nekretnine, ali da apelant nije dokazao postojanje osnova za naknadu štete, odnosno izmakle koristi, pa taj sud navedeni nalaz i mišljenje vještaka smatra irelevantnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Navedeno je i da taj sud prihvata i apelantov iskaz koji je potkrijepljen pismenim dokazima izvedenim tokom postupka, ali da taj iskaz sam po sebi i u vezi s drugim dokazima ne predstavlja dovoljan osnov za usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je, takođe, naveo da apelant tokom postupaka nije pokazao spremnost da isplati utvrđene novčane obaveze prema tuženim, niti je pokrenuo postupak za prinudno uvođenje u posjed, već da su, naprotiv, tuženi pred tim sudom pokrenuli postupak za naplatu utvrđenog potraživanja a koji u to vrijeme još uvijek nije bio okončan. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 027107 12 Gž 2 od 26. decembra 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, odluka prvostepenog suda pravilna, jer iz podataka spisa Osnovnog suda proizilazi da apelant nije dokazao da bi u navedenom periodu ostvario prihod iznajmljivanjem spornog prostora podstanarima da ga je tada koristio i njime slobodno raspolagao. Utvrđeno je i da je, imajući u vidu težinu ratnog i poslijeratnog perioda inače, pa i u Bijeljini, apelant očekivanje dobiti od izdavanja njegovih nekretnina koje su tuženi koristili morao potkrijepiti dokazima da je to izdavanje bilo izvjesno i u tom periodu, budući da na takvo nešto nije ukazivao redovan tok stvari, niti okolnosti konkretnog slučaja. Isto tako, utvrđeno je da, kada je u pitanju i kasniji period, apelant nije dokazao da je nekretnine mogao izdavati u zakup po cijeni od 550,00 KM mjesečno (kako je to proizlazilo iz nalaza vještaka ekonomske struke), niti je dokazao koliku su korist tuženi ostvarili zbog korišćenja tuđe (njegove) stvari, te stoga nema osnova za primjenu odredbe člana 210 u vezi sa članom 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 027107 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je odredbama člana 219 ZOO propisano da, kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može da zahtijeva, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u njenom odsustvu, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Nadalje, utvrđeno je da se kod nespornih činjenica preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova da, u slučaju kada apelant nije pokazao spremnost da tuženim isplati dosuđeni novčani iznos, ni tuženi nisu bili obavezni da postupe po navedenoj pravosnažnoj presudi, te da apelantu predaju u posjed nekretnine u Bijeljini po osnovu čijeg korišćenja je on i postavio predmetni tužbeni zahtjev. Ovo stoga što su, kako je obrazloženo, i apelant i tuženi dužni svoje obaveze iz navedene pravosnažne presude izvršiti istovremeno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak redovnih sudova da apelant ne može s uspjehom isticati zahtjev za naknadu po osnovu odredaba člana 219 ZOO kod činjenice da svojim postupanjem nije omogućio tuženim da mu predaju u posjed predmetne nekretnine. Vrhovni sud je naveo da pri tome na ovakav zaključak ne utiču ni revizioni navodi da je nakon donošenja prvostepene presude u ovom predmetu (26. maja 2011. godine) apelant deponovao novčana sredstva potrebna za isplatu tuženim u sudski depozit (19. jula 2011. godine), a da su tuženi predali apelantu u posjed predmetne nekretnine (23. jula 2011. godine), jer je za odluku o tužbenom zahtjevu relevantno činjenično stanje koje je postojalo u vrijeme prvostepenog presuđenja do kog momenta je vezana i materijalna pravosnažnost presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba čl. 210 i 219 ZOO. Apelant tvrdi da pravo na posjed predmetne kuće nema nikakve veze sa njegovim pravom da mu se nadoknadi korist koju su tuženi ostvarili besplatnim stanovanjem u njegovoj kući, te da redovni sudovi nisu imali nikakvog uporišta da odbiju da prihvate činjenice da je apelant svoju obavezu iz navedene pravosnažne presude ispunio i isplatio tuženim iznos na koji je bio obavezan.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, te da zbog toga nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
11. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, te da smatra da je apelacija neosnovana.
12. Osnovni sud je naveo sadržinu osporenih presuda, te istakao da smatra da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 189. st 1. i 3.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 210. stav 1.
Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 219.
Kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 027107 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. februara 2014. godine a apelacija je podnesena 11. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Predmetni postupak se odnosi na pitanje naknade za korišćenje apelantovih nekretnina, odnosno naknadu izmakle koristi, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u ovom predmetu.
22. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 5239/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 5239/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju apelanata, jer je utvrdio da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi isplate naknadu za korišćenje njihovih nekretnina koje su bile zamijenjenje za nekretnine tuženih i u situaciji kada je ugovor o zamjeni proglašen ništavim, a redovni sudovi utvrdili da nije došlo do uzajamnog povrata primljenog po osnovu tog ugovora zbog čega su smatrali da nema mjesta za primjenu člana 219 ZOO. U svojoj odluci Ustavni sud je naveo: „Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, detaljno obrazložio koje je sve relevantne odredbe ZOO primijenio i zašto, da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je za pravilno odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo nužno imati u vidu da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine obaveza tužene da preda primljene nekretnine u posjed apelanata uslovljena njihovom istovremenom obavezom da joj isplate novčani iznos od 47.800,00 KM, pa stoga nijedna ugovorna strana nije dužna da izvrši svoju obavezu ukoliko i druga strana ne izvrši svoju, ili barem nije voljna da istovremeno izvrši svoju obavezu. U situaciji kada apelanti nisu izvršili svoju obavezu, niti su imali namjeru da je izvrše istovremeno sa prijemom nekretnina u posjed, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu odredbe člana 219 ZOO i da nema upotrebe tuđe stvari u svoju korist, jer tužena ima pravo da stanuje u stambenom porodičnom objektu apelanata, odnosno da koristi poslovni prostor koji je izgradila, sve do momenta dok apelanti ne ispune obavezu na isplatu koja je utvrđena pravosnažnom presudom. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporena presuda Vrhovnog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava.“
25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da su, nakon donošenja ovom apelacijom osporene prvostepene presude a prije okončanja postupka u konkretnom slučaju, i apelant i tuženi izvršili svoje obaveze utvrđene presudom kojom su proglašeni ništavim ugovori o zamjeni nekretnina i poklonu. Međutim, iz činjenica predmeta proizilazi i da je navedeno apelant istakao tek u revizionom postupku (iako je to mogao učiniti već u žalbenom postupku) zbog čega prilikom donošenja revizione presude, kako je to i obrazloženo, navedena činjenica nije ni mogla biti uzeta u obzir i zbog čega se i na konkretan slučaj može primijeniti stav iskazan u Odluci broj AP 5239/10. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi, i pored toga što su apelantov tužbeni zahtjev odbili zbog razloga preciziranog u prethodnim tačkama ove odluke, sproveli dokaze (prvostepeni sud) u pravcu utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva (dokaze koji su precizirani u osporenim presudama a koji su vezani za visinu izmakle koristi u vidu mogućeg izdavanja predmetnih nekretnina, zatim, iznos koristi koji su navodno tuženi stekli od apelantovih nekretnina). Pri tome je utvrđeno da sprovedenim dokazima apelant nije dokazao niti jednu od navedenih tvrdnji u smislu odredaba čl. 189, 210 i 219 ZOO, te je, s tim u vezi, zaključeno da bi (da ne postoji razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva zbog neispunjenja obaveza iz pravosnažne presude) apelantov tužbeni zahtjev svakako bio neosnovan zbog nedokazivanja tvrdnji o izmakloj koristi i nezakonito stečenoj koristi tuženih. Dovodeći u kontekst sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su zbog toga apelantovi navodi neosnovani.
26. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 183, 210 i 219 ZOO, te kada su odbili kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi isplate naknadu za korišćenje njegovih nekretnina.
29. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman