Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-316/17 (A. Č. iz Sarajeva)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-316/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 316/17, rješavajući apelaciju Alena Čengića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alena Čengića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alen Čengić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine.
2. Apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom se ukidaju osporena rješenja, te se apelant pušta na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. februara 2017. godine, Kantonalni sud 2. februara 2017. godine, a Kantonalno tužilaštvo 6. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine apelantu i optuženim A.H. i M.H. produžio mjeru pritvora za dva mjeseca a koja, po ovom rješenju, može trajati do 4. februara 2017. godine.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je protiv apelanta u toku krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3, ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1, teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a), organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. i dr. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
8. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio citirana krivična djela zasnovan je na potvrđenoj optužnici, kao i dokazima i prilozima koji su dostavljeni uz optužnicu, te dokazima koji su provedeni u dosadašnjem postupku protiv apelanta.
9. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
10. Kantonalni sud je istakao da je apelant kao organizator grupe, za šta postoji osnovana sumnja, svojim položajem prokuriste privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, te svojim novcem i položajem moći izdavao naredbe ostalim optuženim kao članovima grupe koje su oni u potpunosti izvršavali, a što ukazuje na njegovu sposobnost da utječe na postupke lica koja su izvršavala njegove naredbe. Stoga je zaključeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na ostale optužene u smislu usklađivanja njihovih iskaza sa ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Dalje, ukazano je da se apelant sumnjiči da se kao organizator grupe u postojećoj hijerarhijskoj organizaciji grupe nalazi u dominantnom položaju u odnosu na ostale optužene, te da kao vlasnik restorana „Park Prinčeva“, kao i kladionice „Palmas“ i „Max Bet“ i dalje zapošljava pojedine optužene kao članove grupe, kao i lica koja su bivši zaposlenici društva „Holiday Resort“, osiguravajući im sredstva za egzistenciju i time osiguravajući sebi superiorni položaj. S obzirom na to, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da bi apelant utjecajem na ostale optužene kao pripadnike grupe i utjecajem na svjedoke mogao ometati daljnji tok vođenja postupka. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio i da je apelant pokušao da izvrši utjecaj na odgovorna lica u Upravi za indirektno oporezivanje, a što proizlazi iz iskaza svjedoka A.Č., zaposlenika Uprave i apelantovog rođaka. S tim u vezi je ukazano i da su pred Poreznom upravom FBiH i Upravom za indirektno oporezivanje u toku postupci koji su u vezi sa krivičnim djelima koja se apelantu stavljaju na teret, pa da postoji opravdana bojazan da bi apelant, koristeći se novcem, političkim vezama, mogao utjecati na odgovorna lica u navedenim organima koja vode ove postupke. Najzad, Kantonalni sud je istakao da iz do sada prikupljenih dokaza i njima utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi osnovana sumnja da su ostali optuženi, po apelantovoj naredbi i u skladu sa radnjama koje su oni preduzimali, imali uvid u poslovanje privrednog društva „Holiday Resort“, pa da tako posjeduju i saznanja relevantna za dokumentiranje krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
11. Kantonalni sud je zaključio i da su se u odnosu na apelanta, te optužene A.H. i M.P. stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
12. Kantonalni sud je istakao da iz do sada izvedenih dokaza i njima utvrđenih činjenica proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelant, kao organizator grupe, te optuženi A.H. i M.P., kao članovi grupe za organizirani kriminal, zajedno sa ostalim optuženim, kako je to navedeno potvrđenom optužnicom, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. (apelant) za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor, te druga krivična djela, kako je to navedeno u označenim tačkama optužnice. Dalje, istaknuto je da su apelant i ostali optuženi radnje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, tj. od juna 2014. godine do 16. juna 2015. godine, da su radnjama i doprinosima prilikom izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, u kontinuitetu i dužem vremenskom periodu na opisani način, ometali provođenje stečajnog postupka koji se tad provodio nad spometnutim hotelom a sa ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Po ocjeni Kantonalnog suda, to ukazuje na spremnost apelanta, kao organizatora grupe, te optuženih A.H. i M.P., kao njenih pripadnika, a za šta postoji osnovana sumnja, da u kontinuitetu vrše i nastave da vrše krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je ukazano i na to da se radi o licima koja se međusobno poznaju i koja su svojim zajedničkim djelovanjem omogućila, po apelantovoj naredbi, i izvršila krivična djela za koja se terete. U prilog navedenom ukazano je na iskaz optuženog A.S., koji je detaljno opisao način apelantovog ulaska u prostorije u to vrijeme označenog stečajnog dužnika, te ulogu optuženog M.P., kao i na iskaze još šest poimenično navedenih svjedoka, te iskaze drugih svjedoka. Dalje, s obzirom na to da su optuženi A.H. i M.P. postupali bespogovorno po apelantovim naredbama, te na apelantov dominantni položaj i njihov, kao i ostalih optuženih pripadnika organizirane grupe, podređeni i inferiorni položaj, da je pri tome demonstriran visok stepen odlučnosti, upornosti i dosljednosti u počinjenju krivičnih djela za koja se terete, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da će apelant i optuženi A.H. i M.P. boravkom na slobodi nastaviti da vrše krivična djela, odnosno i druga ista ili istovrsna krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
13. Kantonalni sud nije prihvatio tvrdnje apelanta i optuženih A.H. i M.P. da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji Hotela „Holiday“ od 14. jula 2016. godine, te prestankom postojanja pravnog lica „Max Bet“, u kom je bio zaposlen optuženi M.P., prestalo postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zaključivši da navedene okolnosti nisu od bitnog značaja. Također, u prilog navedenom, Kantonalni sud je sumirao već iznesene razloge i obrazloženja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju razloga iz navedenog člana, kojim je dodano i da su apelant i optuženi A.H. i M.P. pri tome pribavili i nezakonitu imovinsku korist u označenom iznosu.
14. Najzad, imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu krivičnih djela koja se apelantu i optuženim stavljaju na teret, zakonske razloge na temelju kojih im je produžena mjera pritvora, te svrhu koja se postiže mjerom pritvora, zaključeno je da ne postoji mogućnost da se apelantu i optuženim A.H. i M.P. izrekne blaža mjera od mjere pritvora.
15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 O K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine apelantovu i žalbe optuženih A.H. i M.P. protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovane.
16. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Vrhovni sud nije prihvatio apelantove razloge da „Park Prinčeva”, prema potvrdi od 6. decembra 2016. godine, ne zapošljava nijednog bivšeg radnika „Holiday Resorta”, odnosno niti jednog od optuženih, da su kladionice „Max Bet” prestale da postoje, da nijedno privredno društvo u apelantovom vlasništvu nema zaposlenike povezane sa krivičnim djelom za koje se tereti, da određivanjem privremene mjere apelantu niti jedno od privrednih društava ne donosi nikakav prihod a zbog čega je proizvoljan zaključak da bi apelant mogao izvršiti utjecaj na ostale optužene i svjedoke, jer su još zaposleni kod njega. Kao neosnovano je ocijenjeno i ukazivanje da je Kantonalno tužilaštvo u istrazi saslušalo 134 svjedoka i da se optužnica temelji na dokazima na gotovo 200 strana, da je veći broj optuženih u međuvremenu zaključio sporazume o priznanju krivice, pa da je slijedom navedenog neosnovan zaključak prvostepenog suda da bi apelant mogao utjecati na druge optužene u smislu usklađivanja odbrane, odnosno da bi mogao ostvariti utjecaj na njih.
17. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, pored pobrojanih razloga, naveo niz drugih okolnosti na osnovu kojih temelji svoje zaključke o postojanju ovog pritvorskog razloga. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud ocijenio da je apelant, koristeći položaj prokuriste privrednog društva „Holiday Resort”, izdavao naredbe ostalim optuženim kao članovima grupe, koji su te naredbe u potpunosti izvršavali, te sadržaj komunikacije apelanta i svjedoka N.Č., zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH posredstvom koga je apelant nastojao stupiti u kontakt sa odgovornim licima u tom organu, a što se žalbom ne dovodi u pitanje. Stoga su kao irelevantni ocijenjeni navodi kojim se ukazuje da su, u međuvremenu, promijenjene okolnosti u vezi sa apelantovom imovinom, odnosno da stav da sada, kada apelant nema novca, ne može postojati ni opravdana bojazan da će utjecati na druge pripadnike grupe, kao ni stav da je krivični postupak protiv nekih optuženih već završen, pa da to isključuje mogućnost da utječe na te optužene. Vrhovni sud je istakao da mogućnost utjecaja na optužene i svjedoke postoji u toku cijelog krivičnog postupka, “a ne samo na početku pritvora”, kako je apelant tvrdio, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i na svjedoke koji su već saslušani, s obzirom na to da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo i druge konkretne okolnosti na kojima temelji svoj zaključak da apelant utjecajem na ostale optužene i svjedoke može ometati krivični postupak.
18. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da nisu prihvaćeni apelantovi žalbeni navodi da sama težina krivičnog djela, zaprijećena kazna, kao i njegova (eventualna) dominacija u odnosu na ostale optužene ne mogu biti dovoljni za produženje pritvora po ovom osnovu, te da je zanemareno da su se okolnosti koje su postojale u vrijeme podizanja optužnice promijenile, tj. da apelant ne može obavljati bilo kakvu djelatnost u Hotelu „Holiday Inn“, jer je taj hotel prodan, da ne može raspolagati svojom imovinom, jer je ona blokirana, da su kladionice koje su njegovo vlasništvo zatvorene, radnici odjavljeni i da više ne ostvaruju dobit.
19. Vrhovni sud je istakao da je pri ocjeni postojanja ovog pritvorskog razloga prvostepeni sud imao u vidu način učinjenja krivičnih djela za koja se protiv apelanta i druge dvojice optuženih vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici, posebno da postoji osnovana sumnja da se radilo o kontinuiranom kriminalnom djelovanju ove grupe za organizirani kriminal u okviru koje je djelovao veći broj lica, u relativno dužem vremenskom periodu od oko godinu dana (apelant od juna 2014. godine pa do 15. juna 2015. godine, a optuženi A.H. i M.P. od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine), sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi koja je, kako postoji osnovana sumnja, ostvarena u iznosu više od 500.000,00 KM, iskazujući pri tome upornost i odlučnost. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se ne mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog djela za koje se vodi predmetni postupak, nego o ponavljanju bilo kojeg djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga, kao neprihvatljiv je ocijenjen žalbeni prigovor da, zbog okončanja stečajnog postupka nad hotelom, više ne postoje mogućnosti da apelant i optuženi ponove krivično djelo. Također, ukazano je da iz prvostepenog rješenja ne slijedi da je zaključeno da će apelant i ostali optuženi ponoviti krivična djela u vezi sa poslovanjem privrednog društva ,,Holiday Resort“, nego da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
20. Dalje, kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je prvostepeni sud propustio da ocijeni promijenjene okolnosti koje apelantu i ostalim optuženim idu u prilog. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud svoje zaključke utemeljio, u prvom redu, na okolnostima djelovanja optuženih u grupi za organizirani kriminal u dužem vremenu, u kontinuitetu, uz iskazanu upornost i odlučnost i to apelanta, kao organizatora ove grupe, a optuženih A.H. i M.P., kao članova te grupe, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, te ih je okarakterizirao kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a ne kao opasnost od ponavljanja istih krivičnih djela.
21. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju svrha pritvora ne bi mogla postići izricanjem blažih mjera zabrane. S tim u vezi je ukazano da su dati konkretni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne može postići svrha pritvora, kao i da je prvostepeni sud imao u vidu kako razloge zbog kojih je pritvor produžen, tako i okolnosti u vezi sa načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i njihovu težinu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Apelant je istakao da mu Kantonalni sud, čiji stav podržava Vrhovni sud, kontinuirano produžava pritvor na osnovu identičnih obrazloženja. U prilog navedenom apelant je citirao dio obrazloženja Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. juna 2016. godine, te Rješenja istog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine na kojim je zasnovano postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, koja su, kako navodi, identična osporenim rješenjima. Apelant smatra da je neprihvatljiva argumentacija Vrhovnog suda da je prvostepeni sud zasnovao zaključak na „drugim konkretnim okolnostima“ da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saoptužene. On tvrdi da su jedine druge okolnosti koje su navedene u prvostepenom rješenju njegovi navodni raniji pokušaj da utječe na odgovorna lica u nadležnim institucijama. Po njegovom mišljenju, dalja opravdanost produženja mjere pritvora se mora ocijeniti u svjetlu trenutnih okolnosti, a ne na temelju kontinuiranog pozivanja na okolnosti koje su postojale pri prvobitnom određivanju pritvora, posebno imajući u vidu da se u pritvoru nalazi već više od godinu dana. Dalje, apelant tvrdi i da iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da mu je prvostepeni sud produžio pritvor na osnovu činjenice da je on, navodno, bio organizator kriminalne grupe. Na taj način, po njegovom mišljenju, sudovi bitne elemente krivičnog djela organizirani kriminal koje mu se stavlja na teret koriste kao argument za produženje mjere pritvora. U prilog navedenom apelant ističe da prvostepeni sud u svom rješenju „apostrofira" koje mu se krivično djelo stavlja na teret, tj. da tumači upravo bitne elemente krivičnog djela organizirani kriminal (,,u dužem vremenskom periodu", ,,u kontinuitetu", „ostvarili veliku nezakonitu imovinsku korist" itd.), što, po njegovom mišljenju, ne može predstavljati „naročite okolnosti" koje opravdavaju produženje mjere pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
24. Dalje, apelant ističe da su nastupile nove činjenice koje redovni sudovi nisu ocijenili. U vezi s tim, ukazuje na činjenicu početka glavnog pretresa iz koje, kako tvrdi, proizlazi da je Tužilaštvo završilo sve istražne radnje i da su prikupljeni svi materijalni dokazi i ispitani svi svjedoci Tužilaštva. Apelant ističe da je Kantonalno tužilaštvo saslušalo u istrazi 134 svjedoka i ponudilo sudu dokaze na gotovo 200 stranica. Stoga, po njegovom mišljenju, ne postoji više bojazan da bilo ko od optuženih može uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za ovaj krivični postupak a zbog čega je pritvor prvobitno i određen, odnosno u kontinuitetu i produžavan. Apelant ukazuje i na činjenicu da je Kantonalno tužilaštvo na ročištu za glavni pretres od 1. septembra 2016. godine istaklo da su sa većim brojem optuženih zaključeni sporazumi o priznanju krivice. Apelant tvrdi da su povodom navedenih sporazuma već održana ročišta za njihovo ispitivanje, da ih je sud prihvatio, a u nekim su već izrečene i krivičnopravne sankcije. Stoga smatra da je eliminirana mogućnost da utječe na druge optužene. Okončanjem istrage, po njegovom mišljenju, mogućnost utjecaja prestala je da postoji i u pogledu bilo kojeg drugog svjedoka, uključujući i svjedoka kojem je, prema navodima Tužilaštva, dat imunitet. Dalje, apelant ukazuje i na okončanu prodaju Hotela „Holiday“ oko koje su se, kako tvrdi, “vrtjeli”, odnosno temeljili razlozi Tužilaštva za određivanje/produženje mjere pritvora, a zbog njegovog navodnog utjecaja i njenog opstruiranja. Najzad, apelant je ukazao i na činjenicu da je blokirano poslovanje svih privrednih društava koja se dovode u vezu s njim, kao i da mu je blokirana sva imovina, pa da svojim trenutnim finansijskim mogućnostima očigledno ne može utjecati na bilo koga, a zbog čega ne postoji ni njegova moć. S tim u vezi, apelant je istakao i da je netačna konstatacija da i dalje zapošljava i osigurava egzistenciju pojedinim optuženim, tačnije bivšim radnicima privrednog društva „Holiday Resort” s obzirom na to da je dostavio potvrdu SUR „Park Prinčeva“ od 6. decembra 2016. godine prema kojoj nijedan od radnika ,,Holiday Resorta” nije zaposlen u navedenom objektu. Također, u pogledu njegovog, navodno, dominantnog položaja u odnosu na druge optužene, apelant ističe da je više puta u svojim žalbama isticao da su kladionice ,,Max Bet“ u likvidacionom postupka, te da je svih jedanaest uplatnih mjesta zatvoreno prije četiri mjeseca i da su radnici odjavljeni. Apelant ističe da je Vrhovni sud u osporenom rješenju, tek kada je, kako navodi, uspješno osporio razloge u vezi sa prodajom Hotela „Holiday“, te svoj, navodno, dominantni položaj, ovaj sud zaključio da su ovi razlozi irelevantni.
25. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao, kao i da se apelacioni navodi svode na iste razloge o kojim se ovaj sud već izjasnio odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje.
27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz osporenog rješenja, te da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
28. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju kao neosnovane ocijenio apelantove tvrdnje da ne postoji opasnost da će izvršiti utjecaj na druge optužene i svjedoke. S tim u vezi je ukazano da je u odnosu na predložena 134 svjedoka u dosadašnjem toku postupka saslušan tek neznatan broj, kao i da je svjedok M.H. u svom iskazu na glavnom pretresu od 19. januara 2016. godine potvrdio da je apelant, nakon što je ovaj svjedok dao iskaz u istrazi, u više navrata pokušao da izvrši utjecaj na njega da ga promijeni. Kantonalno tužilaštvo je istaklo i da je određeni broj svjedoka koji treba da budu saslušani bio zaposlen u društvu „Holiday Resort“, te u restoranu „Park Prinčeva“ koji je apelantovo vlasništvo. Dalje, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da je u ovom krivičnom postupku sa pet optuženih zaključen sporazum o priznanju krivice koji su pritom izrazili spremnost da svjedoče na okolnosti krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. S obzirom na to da se radi o licima koja su kao članovi organizirane grupe bespogovorno izvršavali naredbe apelanta, kao organizatora grupe, po ocjeni Tužilaštva postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na njih, posebno imajući u vidu iskaz optužene S.B. koji je dala u svojstvu osumnjičene u istrazi. S obzirom na ranije apelantovo postupanje, te iskazanu upornost da utječe ne samo na optužene i svjedoke, po mišljenju Tužilaštva, postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao utjecati i na lica zaposlena kod državnih organa kod kojih su se vodili postupci u vezi sa Hotelom „Holiday“ a koja još uvijek nisu ispitana kao svjedoci. Činjenica da je navedeni hotel prodat je bez značaja, jer je, kako je navedeno, prodaja bila samo jedan od razloga za određivanje mjere pritvora apelantu. Također, ukazano je da stečajni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu u odnosu na privredno društvo ,,Holiday Sarajevo" d.o.o. Sarajevo u stečaju još nije okončan, kao i da je kasino ,,Max Bet“, koji je apelantovo suvlasništvo, bio zakupac poslovnih prostorija hotela i da time predstavlja potencijalnog povjerioca, a što, također, treba imati u vidu pri ocjeni apelantovog mogućeg utjecaja na ovlaštena lica, naročito Općinskog suda u Sarajevu, što je obrazloženo u ranijim rješenjima o produženju pritvora apelantu. U vezi sa tvrdnjom da je doneseno rješenje o privremenoj mjeri osiguranja ukazano je da ono još nije pravosnažno, da se ne radi o konačnom oduzimanju imovine, kao i da apelant nije koristio samo svoja novčana sredstva da bi izvršio utjecaj na svjedoke i ovlaštena lica već da se koristio i pozicijom moći kao vlasnik restorana „Park Prinčeva“, kao i metodama sile i prijetnje, kako je opisala u svom iskazu optužena S.B., saslušana u svojstvu osumnjičene.
V. Relevantni propisi
29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 183. stav 2.
Ugrožavanje sigurnosti Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
Član 273. st. 1. i 3.
Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 287. stav (1) i stav 2. tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini:
[…] (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj krivičnog djela krađe član 286., stav 1.):
a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;
Član 293. stav 1.
Oštećenje tuđe stvari Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Član 342. st. (2) i (3) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
Član 361. stav 1.
Organiziranje otpora Ko druge organizira ili poziva na pružanje nasilnog otpora zakonitim odlukama ili mjerama nadležnih tijela, ili ukazuje otpor službenoj osobi u vršenju službene radnje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Član 381. stav 1.
Davanje dara i drugih oblika koristi Ko službenoj ili odgovornoj osobi u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina
30. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
[...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 15. decembar 2016. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 26. januar 2017. godine, proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima o produženju mjere pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju
38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta i saoptuženih, podnesene protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora, odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 738/16 od 16. marta 2016. godine, odnosno o apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2979/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupne na: www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
39. Apelant predmetnom apelacijom osporava rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda kojim mu je mjera pritvora produžena i prema kojim može trajati najduže do 4. februara 2017. godine. Apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da se ne mogu prihvatiti razlozi i obrazloženja na kojim su redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora a na što, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, te, s tim u vezi, ukazuje da se u pritvoru nalazi od 10. oktobra 2015. godine, od kada mu se mjera pritvora u kontinuitetu produžava.
40. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
41. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jul 2001. godine).
42. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. jun 2008. godine s dodatnim referencijama).
43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret potvrđenom optužnicom na temelju koje je protiv apelanta u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Iz opširnog obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan i na dokazima provedenim u dosadašnjem toku postupka, koje je prvostepeni sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi i, s tim u vezi, dao valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora produžena zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U skladu sa navedenim osnovom, pritvor može biti određen ili produžen zbog osnovane bojazni da će lice koje je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U skladu sa stavom 2. istog člana, pritvor određen zbog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
45. Prema stavu redovnih sudova, naročite okolnosti, u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, svode se na zaključak da apelant, kao organizator kriminalne grupe, a za šta postoji osnovana sumnja, zahvaljujući svom novcu i moći, ima dominantan položaj u odnosu na ostale optužene koji su, kao članovi kriminalne grupe, izvršavali bespogovorno njegova naređenja, odnosno na svjedoke. U prilog navedenom ukazano je da apelant zapošljava neke od optuženih, odnosno svjedoka.
46. Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor, jer, prema redovnom toku stvari, protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
47. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju istraga okončana i protiv apelanta se po potvrđenoj optužnici vodi krivični postupak koji je u fazi glavnog pretresa. I u apelaciji, kao i u postupku pred redovnim sudovima prilikom donošenja osporenih rješenja apelant je ukazivao na ovu činjenicu, te, s tim u vezi, ukazivao da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo 134 svjedoka, te predložilo 200 stranica dokaznog materijala. Dalje, apelant je predočio dokaz da privredna društva koja se dovode u vezu s njim ne zapošljavaju nijedno lice koje se dovodi u vezu sa konkretnim krivičnim postupkom (ni u svojstvu svjedoka, ni u svojstvu optuženog), odnosno da je jedno od privrednih društava (kladionica „Max Bet“) u postupku likvidacije, da su radnici odjavljeni još prije četiri mjeseca. Također, apelant je isticao i da je Kantonalno tužilaštvo na glavnom pretresu od 1. septembra 2016. godine istaklo da je sa većim brojem optuženih zaključen sporazum o priznanju krivice i da su izrazili spremnost da svjedoče u ovom predmetu. Najzad, apelant je tvrdio i da se ne može govoriti o njegovom dominantnom položaju s obzirom na činjenicu da je njegova, kao i imovina privrednih društava koja se dovode s njim u vezu blokirana, te da je ne može koristiti u svrhu ostvarivanja bilo kakvog utjecaja.
48. Ustavni sud zapaža, kako proizlazi iz osporenih rješenja, da su članovi kriminalne grupe razotkriveni i da se protiv njih vodi krivični postupak, te da su s većinom optuženih (sa njih pet od osam) još u septembru 2016. godine zaključeni i sporazumi o priznanju krivice. S obzirom na to, činjenica da postoji osnovana sumnja da je apelant bio organizator grupe, te da su ostali optuženi bespogovorno izvršavali njegove naredbe, očigledno u ovoj fazi postupka ne može imati značaj naročite okolnosti u procjeni apelantovog utjecaja na ostale optužene. Dalje, apelant je predočio dokaze koji u postupku pred redovnim sudovima nisu dovedeni u pitanje, da ne zapošljava niti jedno lice koje se dovodi u vezu sa konkretnim krivičnim postupkom, a iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da apelant na neki drugi način osigurava egzistenciju za ostale optužene, odnosno svjedoke, pa da na taj način ima dominantan položaj nad njima, koji može iskoristiti u svrhu utjecaja na njih. Ovo tim prije što je apelantova imovina, kao i imovina privrednih društava koja se dovode u vezu s njim pod privremenim mjerama zabrane raspolaganja.
49. Dalje, u vezi sa zaključkom da je apelant, koristeći svoj novac i veze u strukturama vlasti, pokušao da utječe na službena lica pred kojim se vode postupci u Poreznoj upravi FBiH i Upravi za indirektno oporezivanje, Ustavni sud podsjeća da su službena lica u obavljanju dužnosti koje su im povjerene obavezna postupati u skladu sa zakonom i ovlaštenjima koja su im dodijeljena. Samo pretpostavka da bi na ovakva lica apelant mogao izvršiti utjecaj, zahvaljujući novcu (kojem je, prema predočenom, trenutno pristup ograničen), ne može biti naročita okolnost koja opravdava produženje pritvora u smislu razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U prilog navedenom Ustavni sud zapaža da je na okolnost apelantovog, kako proizlazi, neuspjelog pokušaja da ostvari utjecaj na odgovorna lica u nadležnim institucijama upravo i svjedočilo lice koje ima svojstvo zaposlenog u Upravi za indirektno oporezivanje, kao i da se radi o licu koje je u rodbinskim vezama sa apelantom. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti kao naročita okolnost, u smislu razloga relevantnih za produženje pritvora apelantu, ni činjenica da su pred nadležnim poreznim organima još uvijek u toku postupci koji su u vezi sa krivičnim postupkom protiv apelanta.
50. Najzad, Ustavni sud ne dovodi u pitanje zaključak Vrhovnog suda da utjecaj na svjedoke i ostale optužene može biti ostvaren u bilo kojoj fazi krivičnog postupka. Međutim, razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaju ponudili i Vrhovni i Kantonalni sud ne mogu se prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju naročitih okolnosti, u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i optužene.
51. Dalje, mjera pritvora apelantu je produžena i zbog postojanja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
52. Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Dalje, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost lica koje je u pitanju (vidi, već citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stav 179).
53. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti krivično djelo, iako se apelantu potvrđenom optužnicom stavlja na teret niz krivičnih dijela, ocijenjeno prvenstveno u vezi sa osnovanom sumnjom da je počinio krivično djelo organizirani kriminal za koje se može izreći kazna zatvora do deset ili više godina. U tom smislu, ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili osnovanu sumnju da se radi o kontinuiranom djelovanju (dužem od jedne godine) grupe za organizirani kriminal čiji su organizatori i članovi bili apelant i ostali optuženi, te da je kriminalnim radnjama ostvarena imovinska korist više od 500.000,00 KM. Najzad, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kao posebne okolnosti na apelantovoj strani, imali u vidu i da se apelant osnovano sumnjiči da je organizator grupe, njegov nadređeni položaj i utjecaj koji je imao na ostale optužene i članove grupe, upornost i odlučnost u izvršenju kriminalnih radnji, te, s tim u vezi, i apelantovo postupanje koje se ticalo konkretnih situacija kao što su intervencije u stečajnom postupku protiv društva „Holiday Resort“, načina ulaska u posjed prostorija navedenog društva.
54. Ustavni sud zapaža da se radi o ozbiljnim optužbama u vezi s kojim se u dosadašnjem toku postupka ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal, da je djelujući sa kriminalnom namjerom u dužem vremenskom periodu ostvario, zajedno sa ostalim optuženim, značajnu imovinsku korist. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način ove okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelant ponoviti krivično djelo, a na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Naime, kako je već ukazano u ovoj odluci, proizlazi da je kriminalna grupa razotkrivena i da su njeni članovi procesuirani. Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu organizirao kriminalnu grupu bilo od već optuženih ili nekih drugih lica koja bi nastavila da vrše krivična djela. Ovo tim prije imajući u vidu razloge na koje je već ukazano u ovoj odluci u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant organizator kriminalne grupe i, s tim u vezi, zaključkom o njegovom dominantnom položaju u odnosu na ostale optužene. Dalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant neosuđivan, odnosno da se ne vodi u krivičnim evidencijama. Također, apelant je u postupku pred redovnim sudovima predočio dokaz da je hotel („Holiday Inn“) prodat, a u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega na teret mu stavljaju upravo krivična djela koja je izvršio u vezi sa ovim hotelom i dok je bio na položaju prokuriste društva „Holiday Resort“, pa iz obrazloženja osporenih rješenja nije jasno na koji način bi u takvim okolnostima eventualno mogao ponoviti krivično djelo (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 96). Slijedom navedenog, pozivanje redovnih sudova na apelantove intervencije u stečajnom postupku protiv društva „Holiday Resort“, te način ulaska u posjed prostorija navedenog društva kao naročite okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstrakto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
55. Ustavni sud podsjeća da određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
56. Ustavni sud smatra da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti.
57. Najzad, Ustavni sud podsjeća da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).
58. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode u toku istrage, 10. oktobra 2015. godine, i da mu je mjera pritvora nakon toga u kontinuitetu produžavana, kao i da se u trenutku donošenja ove odluke Ustavnog suda nalazi u pritvoru. Dalje, Ustavni sud je u dva navrata odlučivao o apelacijama istog apelanta protiv rješenja o produženju mjere pritvora. U Odluci broj AP 738/16 predmet preispitivanja su bila rješenja redovnih sudova koja su se odnosila na period lišavanja slobode od 5. januara do 5. aprila 2016. godine, a u Odluci broj AP 2979/16 rješenja koja su se odnosila na period od 4. aprila do 4. oktobra 2016. godine. U navedenim periodima, kao i u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom mjera pritvora apelantu bila je produžavana uz postojanje osnovane sumnje i iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi postojanje navedenih posebnih uvjeta u navedenim periodima, uz neznatna odstupanja, ocijenili na temelju istih razloga i obrazloženja kao i u rješenjima osporenim ovom apelacijom. Najzad, apelant je u apelaciji citirao i dijelove rješenja Kantonalnog suda 3. juna 2016. godine, odnosno od 3. augusta 2016. godine, koja su gotovo identična osporenim rješenjima u pogledu navedenih posebnih uvjeta, odnosno u osporenim rješenjima ponavljaju se identične formulacije.
59. U ovoj odluci su izneseni razlozi i obrazloženja na temelju kojih je Ustavni sud usvojio stav da su redovni sudovi pri odlučivanju o postojanju uvjeta za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) propustili dati relevantne i dovoljne razloge upravo zbog toga što su propustili ocijeniti konkretne činjenice predmeta, odnosno okolnosti na koje je s tim u vezi već ukazano i koje su važile u vrijeme kada su o produženju mjere pritvora apelantu i odlučivali.
60. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
61. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor.
63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman