Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-79/17 (S. H.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-79/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-79/17, rješavajući apelaciju Smaje Hindića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajo Hindić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Mal 045588 14 Gž od 25. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajo Hindić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je 6. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Mal 045588 14 Gž od 25. oktobra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će staviti van snage izvršne presude, iz razloga što će izvršenje predmetnih presuda, uticati na egzistenciju apelanta s obzirom da je apelant u teškom imovnom stanju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom je obavezan apelant da isplati tužitelju (JKP „Jablanica“ d.d. Jablanica) određeni novčani iznos.
2. U predmetnom parničnom postupku, prvostepeni sud je u svojoj odluci naveo da tužitelj zahtjeva isplatu duga za komunalne usluge izvršene po njegovim navodima za apelantovo domaćinstvo u određenom vremenskom periodu. Prvostepeni sud je naveo da apelant osporava tužiteljeve navode ističući da tužitelju ne pripada pravo potraživanja cijene isporuke pitke vode, jer koristi vodu sa izvorišta Dibek, dovedenu seoskim vodovodom koji su izgradili mještani Glogošnice. Prvostepeni sud je ukazao da prema navodima saslušanih svjedoka M. I. i M. H., apelant koristi vodu koja je dovedena sa izvorišta Dibek, ali "u kojoj vodi je prema izvještaju nadležne komisije tužitelja od 24. aprila 2009. godine, prisutan slobodni hlor, što nedvosmisleno potvrđuje da se koristi voda sa vodozahvata Komadinovo vrelo, pošto se ono jedino dezinfekuje i ima prisutan hlor". Prvostepeni sud je naglasio da iz navedenog izvještaja, kojeg apelant nije ni na koji način osporio, proizlazi, dakle, da mještani Glogošnice koriste vodu iz vodovoda sa izvorišta Komadinovo vrelo, kojim prema nespornim kazivanjima stranaka upravlja tužitelj. S obzirom na to, prvostepeni sud je zaključio da od datuma sačinjavanja navedenog izvještaja tužitelju pripada pravo da od apelanta potražuje cijenu usluge isporuke pitke vode. Po ocjeni prvostepenog suda, apelant bi bio oslobođen od te obaveze da je u toku postupka osporio navode predmetnog izvještaja. Osim toga, prvostepeni sud je ukazao da okolnost koju je apelant iznio vezano za snabdjevenije vodom sa izvorišta Dibek i miješanje vode sa Komadinova vrela, može biti povod za eventualni posebni postupak pred nadležnim organom, te postupak za naknadu štete itd.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud izvršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da apelant ne može s uspjehom suprotstavljati svoju ocjenu izvedenih dokaza slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda (što apelant čini dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza). Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio i materijalno pravo, pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o komunalnoj djelatnosti HNK (član 12.), kao i na odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima (član 17. i 277.).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da redovni sudovi nisu cijenili izvedene dokaze u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, te da su stoga pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili Zakon o komunalnoj djelatnosti HNK. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman