Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/17 (F. B. i R. B.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-105/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-105/17, rješavajući apelaciju Fejze Bunde i Ramize Bundo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fejzo Bundo i Ramiza Bundo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 074868 14 Rev od 1. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fejzo Bundo i Ramiza Bundo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 074868 14 Rev od 1. novembra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obaveže tuženi („Market Pik 5“ d.o.o. Sarajevo) da apelantima na ime štete isplati određeni novčani iznos, a koji se odnosi na ime nezakonitog preuzimanja dijela zemljišta koje nije isplaćeno apelantima od strane tuženog.
2. U konkretnom slučaju, u obrazloženju odluke drugostepeni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je prvoapelant kao prodavac zaključio ugovor o prodaju određenih nekretnina ("kućište i dvorište" površine 217m2) sa tuženim kao kupcem, koji ugovor je ovjeren kod notara. Drugostepeni sud je dalje naveo da je na osnovu navedenog ugovora doneseno Rješenje Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar (općine Stari Grad), kojim je Služba, rješavajući po zahtjevu prvoapelanta za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu stambenog objekta (koji je bio predmet navedenog ugovora), utvrdila da je za redovnu upotrebu stambenog objekta, potrebno i sporno zemljište ("oranica" površine 640m2). Drugostepeni sud je ukazao da je navedenim rješenjem utvrđen prestanak prava korištenja na spornoj korisniku A. T., te određeno da će se izvršiti upis prava korištenja u korist tuženog. U vezi s tim, drugostepeni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da sud nije ovlašten da u parničnom postupku preispituje valjanost i zakonitost donesenog rješenja u upravnom postupku, niti da preispituje pravosnažno rješenje, kojim je sporna parcela (a po zahtjevu prvoapelanta) pripojena za redovnu upotrebu nekretnina koje je prodao apelant tuženom, a na osnovu kupoprodajnog ugovora ovjerenog kod notara. Osim toga, drugostepeni sud je ukazao da je na spornoj parceli nosilac prava korištenja bila A. T., te da stoga dozvola i pristanak apelanata za prijenos prava korištenja zemljišta sa prvoapelanta na tuženog nije bila ni potrebna, jer isti nije bio upisan kao nosilac prava korištenja predmetnog zemljišta. S obzirom na to, drugostepeni sud je naveo da je "pozivanje na ugovor o prometu zemljišta zaključen između A. T. i drugoapelantice bez pravnog osnova", imajući u vidu odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i uslove za promet građevinskog zemljišta.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je pravilno drugostepeni sud ukazao da apelanti nisu nosioci prava korištenja na spornoj nekretnini (tj. nekretnini koja nije bila obuhvaćena ugovorom o kupoprodaji), čime bi bili materijalno pravni ovlaštenici za isticanje zahtjeva za naknadu nastale štete njenim zauzimanjem bez pravnog osnova, već da je nosilac prava korištenja na toj nekretnini, kao zemljišta koje služi redovnoj upotrebi stambenog objekta, tuženi i to osnovom pravomoćnog rješenja Službe. Vrhovni sud je ukazao da je, dakle, drugostepeni sud zauzeo pravni stav da je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog organa uprave donesenom nakon provedenog upravnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravomoćnim rješenjem Službe tuženom priznato pravo korištenja sporne parcele (za koju apelanti tvrde da pripada njima, te da time imaju pravo na naknadu nastale štete njenim zauzimanjem od strane tuženog), te da je tuženi navedenim rješenjem ostvario pravo koje isključuje mogućnost apelantima da potražuju naknadu štete.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je nesporno da su bili u posjedu sporne parcele i da su u njen posjed ušli teretnim poslom, da je sporna činjenica da apelanti tuženom nisu prodali spornu parcelu, te da je tuženi ušao u posjed predmetne parcele i istu prisvojio, pa da je evidentno da su apelanti pretrpjeli štetu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu, osim što su nezadovoljni osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud u Sarajevu i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman