Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2849/14 (I. M.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2849/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2849/14, rješavajući apelaciju Ismeta Muhanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Muhanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Muhanović (u daljem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Esma Husejnbegović, advokat iz Bugojna, podnio je 18. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine. Apelant je 20. septembra 2016. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-616/13 od 22. oktobra 2013. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 11. februara 2013. godine podnio apelant protiv Presude Kantonalnog suda broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine, jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju Odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od Rimokatoličke župe Otinovci – Kupres (u daljem tekstu: tužena), zatraženo je 14. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je 16. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 7. oktobra 2016. godine, dok tužena, u ostavljenom roku, nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud u Livnu – Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 68 2 P 002868 10 P od 29. juna 2012. godine utvrdio da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude (u daljem tekstu: predmetne nekretnine), slijedom čega je tužena dužna trpjeti da se na osnovu pravosnažne presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Livnu briše upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a potom izvrši upis prava vlasništva u apelantovu korist s dijelom 1/1.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbenom zahtjevu, između ostalog, naveo da je stvarni posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina, da predmetne nekretnine, računajući vrijeme njegovog pravnog prednika, uživa više od 40 godina, ali da je tužena u zemljišnoj knjizi Općinskog suda upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina s dijelom 1/1, ali bez ikakvog stvarnog i pravnog sadržaja prava vlasništva. Apelant je tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da su ispunjeni uvjeti iz člana 32. stav 2. u vezi s članom 35. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za sticanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti, pa je predložio da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev. U odgovoru na tužbu tužena je tražila „da se poštuje Presuda Općinskog suda broj P.515/05 od 28. novembra 2005. godine“, odnosno da joj se prizna pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, te da se odbije tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant predmetne nekretnine koristi dugi niz godina, da je evidentan kontinuitet posjedovanja predmetne nekretnine u apelantovoj porodici. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iz spisa broj P.515/05 evidentno da je apelant u tom predmetu povukao tužbu u pogledu utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama koje su predmet konkretnog spora, te ukazao na činjenicu da to što je apelant povukao tužbu nema posebnog uticaja na buduće sporove jer u skladu s članom 59. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), povučena tužba smatra se kao da nije bila ni podnesena i može se ponovo podnijeti. Općinski sud je zaključio da je apelant, odnosno njegov pravni prednik, posjednik predmetne nekretnine dugi niz godina, te da su se ispunili uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

9. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama, između ostalog, nije sporno da su predmetne nekretnine na osnovu Ugovora o kupoprodaji od 9. septembra 1911. godine uAIiA II lista upisane na tuženu, da je apelantov prednik bio upisan u posjedovnom listu sve do 1988. godine kada je darovnim ugovorom posjed prešao na apelanta. Nadalje, u obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te ukazao na odredbe čl. 23. i 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, istakavši da je apelant morao dokazati valjanost pravnog naslova i način sticanja prava vlasništva. Naime, Kantonalni sud je istakao da je za sticanje prava vlasništva dosjelošću prema odredbi člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nužno da je posjednik savjestan (pošten), a takav posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Apelant, a prije njega i njegov otac, su morali znati da je kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama upisana tužena, jer su apelantovi preci predmetne nekretnine prodali tuženoj, pa čak da su apelant i njegov otac plaćali porez na prihod od nekretnina ne daje takvom posjedu kvalifikaciju savjesnosti posjeda koja je potrebna za sticanje prava vlasništva. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te nije pružio sudu dovoljno dokaza niti je iste konkretizirao u pravcu u kojem bi dokazao pravni naslov i način sticanja prava vlasništva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da pravilo o teretu dokazivanja iz člana

126. ZPP-a obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U konkretnoj situaciji apelant je u skladu s odredbom člana 7. stav 1. u vezi s članom 123. stav 1. ZPP-a bio dužan dokazati činjenice koje predstavljaju osnov njegova tužbenog zahtjeva. Shodno tome, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom odredbe člana 229. stav (1) tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 68 2 P 002868 13 Rev od 20. maja 2014. godine, kojim je revizija odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju, kada se pobijani dio tužbenog zahtjeva ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je apelant u svojoj tužbi označio, a to je 500,00 KM (član 53. stav 2. tačka 5. i član 316. stav 1. u vezi s članom 321. stav 2. ZPP-a). S obzirom na to da vrijednost spora ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dopuštena. Vrhovni sud je također ocijenio da u konkretnom predmetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a. Stoga, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu shodno odredbama člana 247. ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno pouzdano utvrdio da je on posjednik predmetnih nekretnina dugi niz godina, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge, odnosno utvrdio da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Međutim, Kantonalni sud je potpuno pravilnu i zakonitu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev dajući neshvatljivo obrazloženje koje se zasniva na pogrešnoj pravnoj presumpciji da su apelant, a prije njega i njegov otac, morali znati da je kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama upisana tužena, budući da su apelantovi preci prodali predmetne nekretnine. Osim toga, apelant je, između ostalog, naveo da se Kantonalni sud pozvao na pravilo o teretu dokazivanja tvrdeći da apelant odlučne činjenice u toku postupka nije uspio dokazati. Konačno, apelant je istakao da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, budući da je očigledno da je navedena odluka nezakonita.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje i imovinu, koja su zagarantirana Evropskom konvencijom, pa je predložio da se apelacija odbije.

14. Kantonalni sud je u svojoj presudi od 23. januara 2013. godine naveo razloge kojim se rukovodio kada je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio, što je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda od 20. maja 2014. godine.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

II STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

1. Osnovi sticanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

6. Sticanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 68 2 P 002868 13 Rev od 20. maja 2014. godine, kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu.

20. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-616/13 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 616/13 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelant Presudu Kantonalnog suda broj 10 0 P 000621 12 Gž 2 od 23. januara 2013. godine primio 25. januara 2013. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP-616/13 podnio 11. februara 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant pokrenuo pred redovnim sudovima odnosio se na utvrđivanje prava vlasništva što predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant protiv tužene podnio predmetnu tužbu kojom je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je u osporenoj presudi zauzeo stav da apelant, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

29. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tvrdio da je posjednik predmetnih nekretnina dugi niz godina, te da su ispunjeni uvjeti propisani članom 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi ukazao da je posjednik savjestan (pošten) kada ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Međutim, apelantovi preci predmetne nekretnine su prodali tuženoj, pa čak da su apelant i njegov otac plaćali porez na prihod od nekretnina to ne daje takvom posjedu kvalifikaciju savjesnosti posjeda koja je potrebna za sticanje prava vlasništva. Iz obrazloženja osporene presude dalje slijedi da apelant nije, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću kako to propisuje član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti je sudu pružio dovoljno dokaza u pravcu u kojem bi dokazao pravni naslov i način sticanja prava vlasništva. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP-a kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Proizlazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne slijedi bilo kakva proizvoljnost, odnosno Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Kantonalnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.

30. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pravo na imovinu

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od tri navedena pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo tužene s dijelom 1/1, a da je apelant u katastarskim podacima upisan kao posjednik te nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti jer apelant, prema njegovim tvrdnjama, spornu nekretninu i dalje drži u svom posjedu. Ustavni sud uočava da je odredbama člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisana mogućnost da se dosjelošću može steći pravo vlasništva. Dakle, apelant je imao legitimno očekivanje da će biti usvojen njegov tužbeni zahtjev pa se u takvim okolnostima može govoriti o njegovoj imovini, koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Međutim, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev zato što apelant nije, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću kako to propisuje član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti je sudu pružio dovoljno dokaza u pravcu u kojem bi dokazao pravni naslov i način sticanja prava vlasništva. Ustavni sud nalazi da odbijanjem Kantonalnog suda da udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu nije došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu. Ovakav zaključak Ustavni sud temelji na činjenici da apelant nije lišen, ni ograničen u uživanju posjeda na predmetnoj nekretnini, budući da je i nakon donošenja osporene presude apelant u posjedu predmetnih nekretnina.

37. S obzirom na zaključak iznesen u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra nepotrebnim provoditi dalju analizu, te zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

39. Ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva nije došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu, jer apelant nije lišen, ni ograničen u uživanju posjeda na predmetnoj nekretnini, budući da je i nakon donošenja osporene presude apelant u posjedu predmetnih nekretnina.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2849/14 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio