Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-106/17 (M.S.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-106/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-106/17, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. S.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 009064 14 Gž od 18. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 009064 14 Rev od 24. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 009064 14 Gž od 18. marta 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1856/14 od 7. oktobra 2014. godine u odnosu na predmet AP 2463/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (P. M.) da apelantu isplati određene novčane iznose "na ime umanjenog ugleda apelanta, na ime duševnih bolova koje je apelant trpio radi umanjenja ugleda".
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da se izražavanja tuženog u spornom „Obavještenju“, koja po navodima apelanta predstavljaju osnov i razlog za naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenog ugleda apelanta, se sastoje, između ostalog, u sljedećem da postoji katastrofalno stanje u Domu zdravlja Zvornik, da Dom zdravlja duguje više od dva miliona KM, da izvještaji koje apelant dostavlja SO Zvornik ne odgovaraju stvarnom stanju, da su radnici svoja potraživanja u vezi sa regresom i dijelovima plate morali potraživati sudskim putem. Također je prvostepeni sud utvrdio da iz spornog obavještenja proizlazi da postoji nezakonit i nesavjestan rad apelanta, da će takav rad dovesti do brzog blokiranja svih žiro-računa i paralize rada Doma zdravlja Zvornik, da je primljen u rad veliki broj nemedicinskog osoblja, da apelant sprovodi neprestani mobing nad radnicima koji drugačije misle, da je ponašanje apelanta dovelo do katastrofalnih međuljudskih odnosa, da je to dovelo do smanjenja nivoa usluga zdravstvene zaštite za građane, da se novac uzet od radnika za putne troškove nigdje ne evidentira, te da je tuženi zbog svega gore navedenog „zatražio da se preispita rad apelanta, te donesu adekvatne mjere“. Prvostepeni sud je naveo da je nesporno da apelant u svom iskazu priznaje da je za njegovog mandata zaposleno novih 96 radnika, među kojima ima nemedicinskog osoblja. Prvostepeni sud je istakao da iz drugih provedenih dokaza proizlazi kako je poslovala javna zdravstvena ustanova kojom je kao direktor rukovodio apelant, i to izvještaja o poslovanju za tri godine od kojih dvije sa gubitkom i to od 1.921.873,00 i 46.825,00 KM, što u suštini predstavlja istinitu tvrdnju tuženog iznesenu u obavještenju što se tiče gubitka u poslovanju, pa i u dijelu obavještenja tuženog o primljenom nemedicinskom osoblju što i apelant priznaje u svom iskazu. Prvostepeni sud je ukazao da je istinita tvrdnja tuženog iznesena u spornom obavještenju da apelant kao direktor nije obračunao plate i regres radnicima Doma zdravlja Zvornik u skladu sa Zakonom na šta ukazuju provedeni dokaz, presuda Osnovnog suda Zvornik iz 2009. godine, tako da provedeni dokazi po mišljenju suda ukazuju da je izražavanje tuženog izneseno u spornom obavještenju u suštini istinito. Prvostepeni sud je konstatovao da shodno članu 5. Zakona o kleveti iznošenje se sastoji u saopštavanju o drugom svog ličnog stava saznanja i uvjerenja, a takvo iznošenje ukoliko je neistinito i ukoliko se ne radi o izražavanju mišljenja može da predstavlja klevetu i osnov za naknadu štete oklevetanom licu zbog povrede njegovog ugleda shodno članu 11. navedenog zakona. Također je prvostepeni sud naveo da je odredbom člana 6. stav 1. navedenog zakona pod tačkom a. propisano da ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito, neće se odgovarati za klevetu. Prvostepeni sud je zaključio, na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, da je izražavanje tuženog izneseno u spornom obavještenju u suštini istinito, da kod tuženog nije postojala namjera da sporno obavještenje bude uzrokom smjene apelanta sa dužnosti direktora i da sporno obavještenje nije uzrok smjene apelanta, pa je shodno članu 6. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete odbio apelantov tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da kada se odlučuje o postojanju klevete ili postajanja povrede Zakonom zaštićenog dobra, sud donosi odluku uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog. Također je Okružni sud naveo da je bitno istaći da se neistinitost klevetničke izjave presumira na taj način što se kod tereta dokazivanja polazi od činjenice da je lice koje je iznijelo klevetu u stvari iznijelo neistinu, tako da je na tom licu teret dokazivanja da dokaže da je klevetnička izjava istinita. Okružni sud je konstatovao da iz gore navedenog proizlazi da je navedena zakonska odredba preuzela princip “pretpostavljene krivice”, utvrđen u čl. 154. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO), što znači da je u konkretnoj pravnoj stvari, radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu, zadatak suda bio da utvrdi prvenstveno postojanje klevete odnosno postojanje povrede zakonom zaštićenog ličnog dobra i postojanje štete. Okružni sud je istakao da odgovornost u tom smislu ne postoji ako tuženi dokažu da nije bilo njihove krivice za nastalu povredu ili se pak radi o istinitoj odnosno u suštini istinitoj informaciji, kao što je utvrdio i prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je naglasio da iz provedenih dokaza proizlazi da je većina objavljenih navoda u suštini istinita i da se ista odnosi na vrijedonosni sud tuženog o stanju Doma zdravlja Zvornik za vrijeme dok je apelant obavljao dužnost direktora, tako da su i u tom smislu u cijelosti neosnovani navodi apelantove žalbe. Dakle, Okružni sud je zaključio da iako je apelant dokazao navode iz tužbi, da je tuženi napisao sporno obavještenje, to ne znači da je isti dokazao da ima pravo na naknadu štete prema Zakonu o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da se radi o istinitim informacijama i vrijednosnom sudu, te u vezi s tim pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno postupali prilikom procjene spornog izražavanja, niti u okolnostima konkretnog slučaja nalazi za potrebno da umjesto procjene redovnih sudova daje vlastitu procjenu u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman