Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3299/14 (S. S.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Opća zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3299/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3299/14, rješavajući apelaciju Safete Sarač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safete Sarač, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 013831 11 U od 16. maja 2014. godine, Rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo broj 13-03-35- 1958/11 od 12. septembra 2011. godine i Rješenja Službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica Općine Novo Sarajevo broj 09-35-748/11 od 25. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safeta Sarač (u daljem tekstu: apelantica), koju zastupa Hajran S. Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 013831 11 U od 16. maja 2014. godine, Rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj 13-03-35-1958/11 od 12. septembra 2011. godine i Rješenja Službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica Općine Novo Sarajevo (u daljem tekstu: Služba) broj 09-35-748/11 od 25. maja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 4. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 16. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 11. aprila 2011. godine Službi podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trudnoće i porođaja ženi – majci koja je u radnom odnosu na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti).
6. Rješenjem Službe broj 09-35-748/11 od 25. maja 2011. godine apelantici nije priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme trudnoće i porođaja ženi – majci koja je u radnom odnosu, te je zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica zaposlena u Agenciji za osiguranje u BiH, Sarajevo (u daljem tekstu: Agencija) i da pravo na porodiljsku naknadu ostvaruje u Agenciji (kao svog poslodavca) shodno članu 61. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine, članu 36. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama BiH (u daljem tekstu: Odluka). Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelantica ostvaruje pravo na porodiljsku naknadu kod svog poslodavca, Služba je zaključila da navedeno pravo apelantica ne može ostvariti po dva osnova, to jeste i po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti.
7. Apelantica je protiv navedenog rješenja Službe, Ministarstvu podnijela žalbu 10. juna 2011. godine.
8. Apelantica je 1. septembra 2011. godine urgencijom Ministarstvu tražila da postupi po njenoj žalbi. Potom je 20. septembra 2011. godine apelantica Federalnom ministarstvu pravde podnijela zahtjev za ostvarivanje inspekcijskog nadzora u pogledu rješavanja njene žalbe pred Ministarstvom. Povodom navedenog zahtjeva Ministarstvo je odgovorilo apelantici 30. septembra 2011. navodeći razloge zbog kojih nije moglo blagovremeno postupati.
9. Ministarstvo je 12. septembra 2011. godine donijelo Rješenje broj 13-03-35-1958/11 kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je na osnovu činjeničnog stanja utvrdilo da je apelantica u smislu Odluke ostvarila pravo na naknadu za porodiljsko odsustvo i to u visini prosječne neto plaće utvrđene u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva, zbog čega ne ispunjava uvjete za ostvarivanje tog prava po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti. Iz navedenih razloga, Ministarstvo je primjenom člana 237. Zakona o upravnom postupku donijelo navedenu odluku.
10. Apelantica je 18. oktobra 2011. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv navedenog rješenja Ministarstva, a pismenim podneskom od 4. oktobra 2012. godine je urgirala postupanje Kantonalnog suda po njenoj tužbi.
11. Presudom broj 09 0 u 013831 11 U od 16. maja 2014. godine Kantonalni sud je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude je navedeno da se, prema činjeničnom stanju spisa, apelantica 11. aprila 2011. godine obratila nadležnom prvostepenom organu sa zahtjevom za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trudnoće i porođaja ženi – majci koja je u radnom odnosu. Istaknuto je da je prema potvrdi Agencije od 4. aprila 2011. godine apelantica zaposlena u Agenciji na neodređeno vrijeme i to počev od 12. januara 2009. godine. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Agencije od 4. aprila 2011. godine apelantici odobreno korištenje porodiljskog odsustva u periodu od 16. marta 2011. godine do 16. marta 2012. godine a da je, prema potvrdi od 10. marta 2011. godine, obveznik uplate doprinosa za apelanticu Agencija koja redovno vrši uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da je zadnja uplata izvršena 9. marta 2011. godine za februar 2011. godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je dalje istakao Kantonalni sud, upravni organi su negativno odlučili o apelanticinom zahtjevu. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 1. Odluke propisano da se tom odlukom uređuje način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo, u skladu s članom 104. stav 2. Zakona o radu u Institucijama Bosne i Hercegovine. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 2. st. 1. i 2. Odluke. Dalje je istakao da je članom 5. stav 2. Odluke propisano da zaposlenom u instituciji Bosne i Hercegovine, koji je ostvario pravo na naknadu u skladu s odredbama Odluke, ne pripada pravo na refundaciju naknade na osnovu porodiljskog odsustva od nadležnih fondova socijalne zaštite. Cijeneći prigovore tužbe, razloge date u obrazloženju pobijanog rješenja, citirane odredbe Odluke, Kantonalni sud je donio navedenu presudu. Istakao je da iz citirane odredbe člana 5. stav 2. Odluke, jasno proizlazi da zaposlenik u instituciji Bosne i Hercegovine, koji je ostvario naknadu u skladu s odredbama Odluke, nema pravo na refundaciju naknade na osnovu porodiljskog odsustva od nadležnih fondova socijalne zaštite. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, nisu osnovani prigovori apelanticine tužbe da pravo na naknadu za porodiljsko odsustvo ne ograničava apelanticu da to pravo ostvaruje po Zakona o socijalnoj zaštiti, pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 7. Zakona o socijalnoj zaštiti kojom je propisano da pravo na određeni oblik socijalne zaštite ne može ostvariti osoba koja ispunjava uvjete za ostvarivanje istog prava po nekom drugom osnovu. Kantonalni sud je istakao da apelantica u tužbi i u žalbi nije isticala prigovore da traženo pravo nije ostvarila u Agenciji, čiji je zaposlenik, niti je u tom pravcu ponudila dokaze na navedene okolnosti. Također, Kantonalni sud je istakao da je Zakon o socijalnoj zaštiti predvidio mogućnost da izuzetno pod uvjetima iz člana 6. tog zakona, naknadu umjesto plaće prema tom zakonu, može ostvariti žena – majka ukoliko je u radnom odnosu, ali u periodu od 6 mjeseci, prije porođaja, ne prima plaću iz opravdanih razloga (nelikvidnost firme), odnosno ukoliko žena – majka u radnom odnosu nije zasnovala radni odnos najmanje 6 mjeseci prije poroda. Imajući u vidu naprijed izneseno, Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima donio navedenu odluku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica navodi povredu čl. 1., 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, čl. 2., 3., 17. i
26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 2., 3., 9. i 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U veoma iscrpnoj apelaciji, apelantica je istakla da tokom postupka nije sporila da je zaposlena u Agenciji kao instituciji BiH. Nadalje je istakla da su upravni organi i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njen zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu po osnovu porodiljskog odsustva. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o ostvarivanju dva različita prava. Jedno je pravo iz radnog odnosa, a drugo je socijalno pravo ili pravo po osnovu socijalne zaštite. Po apelanticinom mišljenju navedena prava ne isključuju jedno drugo. Navodi da Zakonom o socijalnoj zaštiti nigdje nije propisano da porodilja koja ostvaruje naknadu plaće kod poslodavca nema pravo na naknadu koja je propisana tim zakonom.
14. Apelantica je navela da joj je poznato da žene porodilje, zaposlene kod drugih poslodavaca koji ne spadaju u institucije BiH, istovremeno ostvaruju i naknadu plaće kod poslodavca i naknadu po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti. Navodi da je 2007. godine, kada je radila kod drugog poslodavca, ostvarila obje navedene naknade. Zbog navedenog, apelantica smatra da postoji diskriminacija porodilja koje rade u institucijama BiH i onih koje rade kod drugih poslodavaca u pogledu ostvarivanja prava naknade plaće kod poslodavca i novčane naknade na temelju Zakona o socijalnoj zaštiti. Istakla je da su joj zbog toga povrijeđena prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravima iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U- 12/09 i odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud). Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer Kantonalni sud nije suštinski ispitao njenu tužbu kojom je pokrenula upravni spor, budući da je trebao zakazati raspravu, saslušati strane u postupku, provesti dokaze i donijeti odluku na temelju dokaza i činjenica utvrđenih u postupku. Pored toga, apelantica smatra da je dužina predmetnog upravnog postupka i postupka pred Kantonalnim sudom bila prekomjerna, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da zaposlene žene – majke koje za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva ostvaruju plaću kod svog poslodavca ne mogu ostvariti i naknadu plaće ženi – majci po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti. Iz tog razloga pri podnošenju zahtjeva moraju dostaviti i dokaz o tome da li će im poslodavac za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva isplaćivati plaću ili razliku između naknade plaće ženi – majci i plaće, ili im neće isplaćivati ništa. Žene – majke koje dostave dokaze od svog poslodavca da će za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva ostvarivati plaću, ne mogu ostvariti i pravo na naknadu umjesto plaće i njihov zahtjev će biti odbijen. Istaknuto je da je pred tim organom uprave postupak proveden u skladu sa zakonom, da je u osporenoj odluci pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Služba je u odgovoru na apelaciju istakla da porodilje koje primaju punu plaću od svog poslodavca za vrijeme porodiljskog odsustva ne mogu ostvariti pravo na naknadu umjesto plaće prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, bez obzira gdje su zaposlene. Uzimajući u obzir činjenicu da porodilje zaposlene u državnim institucijama primaju punu plaću, Služba je navela da je apelanticin zahtjev odbijen bez obzira na ostalu dokumentaciju u spisu i da joj ne pripada isto pravo iz oblasti socijalne zaštite.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03. 2/06, 21/06 i 17/10), relevantne odredbe glase:
Član 7.
Pravo na određeni oblik socijalne zaštite ne može ostvariti osoba koja ispunjava uvjete za ostvarivanje istog prava po nekom drugom osnovu.
19. U Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 95/10), relevantne odredbe glase: Član 1.
Predmet Odluke Ovom odlukom uređuju se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo, u skladu s članom 104. stav 2. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 2. st. 1. i 2.
Visina naknade (1) Zaposleni u instituciji Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne neto plaće koju je ostvario u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva.
(2) Ukoliko je zaposleni u radno-pravnom statusu u instituciji Bosne i Hercegovine manje od tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva, ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne neto plaće utvrđene na bazi broja mjeseci radno-pravnog statusa u instituciji Bosne i Hercegovine prije otpočinjanja porodiljskog odsustva. Član 5. stav 2.
Refundacija naknade (2) Zaposlenom u instituciji Bosne i Hercegovine koji je ostvario pravo na naknadu u skladu s odredbama ove odluke ne pripada pravo na refundaciju naknade na osnovu porodiljskog odsustva od nadležnih fondova socijalne zaštite.
20. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju organa na izvršavanju poslova, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 28. st. 1, 2. i 3.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljem tekstu: rasprava).
Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 u 013831 11 U od 16. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 28. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu navedenog prava. Zatim apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, u vezi s pravima iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da su joj povrijeđena i prava iz čl. 1., 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, čl. 2., 3., 17. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 2., 3., 9. i 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora povodom ostvarivanja prava na novčanu naknadu koje je građansko-pravne prirode, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
30. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu redovnog suda i rješenja donesena u upravnom postupku, tvrdeći da su osporene odluke donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku odlučivali organi uprave u upravnom postupku i redovni sud u postupku upravnog spora, te da je odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari, odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva koju je apelantica tražila pozivanjem na Zakon o socijalnoj zaštiti. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica u provedenom postupku isticala žalbene kao i prigovore u tužbi za pokretanje upravnog spora, o kojima su organi uprave i redovni sud odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, potvrđujući konačno upravno rješenje, dao razloge zašto apelanticini tužbeni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u upravnom postupku i postupku upravnog spora o tome da se u konkretnom slučaju radi o dva različita prava, pravu iz radnog odnosa i pravu po osnovu socijalne zaštite, te da su u osporenim odlukama data obrazloženja zašto apelantica u okolnostima konkretnog slučaju ne može ostvariti pravo na novčanu naknadu i po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pred organima uprave, Kantonalni sud je u konačnici u postupku upravnog spora odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu, dajući pri tome jasno obrazloženje zašto je smatrao neosnovanim apelanticine prigovore, pri čemu je ukazao na kojim odredbama materijalnog prava (konkretno odredbama Odluke, Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Zakona o socijalnoj zaštiti) je utemeljio svoje odlučivanje, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, izvještaji 1997-IV).
38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev Službi 11. aprila 2011. godine, a da je predmetni postupak okončan pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 16. maja 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od tri godine i jedan mjesec.
c) Analiza dužine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutom radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
41. Zatim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi svoje odluke donijeli u razumnim rokovima, to jeste u roku od jednog, odnosno tri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupak upravnog spora proveo u roku od dvije i pol godine. Imajući u vidu trajanje cjelokupnog postupka u kojem je konačno odlučeno o apelanticinom zahtjevu, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka od tri godine i jednog mjeseca zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku, u smislu garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred upravnim organima i redovnim sudom nije bila prekomjerna i da zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer Kantonalni sud nije suštinski ispitao njenu tužbu, budući da je trebao zakazati raspravu, saslušati strane u postupku, provesti dokaze i donijeti odluku na temelju dokaza i činjenica utvrđenih u postupku. U vezi s istaknutim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenu presudu donio na sjednici vijeća trojice sudija pozivajući se na odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica shodno članu 28. st. 2. i 3. navedenog zakona imala zakonsku mogućnost da u tužbi zatraži da sud održi javnu raspravu i da pozove stranke u postupku, što apelantica u konkretnom slučaju nije učinila. Imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud osporenu presudu donio u granicama zahtjeva iz apelanticine tužbe, pri čemu je bio vezan razlozima tužbe, zatim da je odluka donesena na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, Ustavni sud u datim okolnostima ne nalazi kršenje navedenog prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-85/06 od 15. februara 2007. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba , tačka 32). Također, Ustavni sud napominje da činjenica da pravni lijekovi koje je apelantica koristila u predmetnom postupku nisu rezultirali apelanticinim uspjehom, ne može voditi zaključku o nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Zabrana diskriminacije
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
45. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
46. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravima na porodični život i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica se pozvala i na pravo na zabranu diskriminacije prema članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je diskriminirana u uživanju prava na novčanu naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva prema Zakonu o socijalnoj zaštiti u odnosu na druge porodilje koje su zaposlene kod poslodavaca koji ne spadaju u institucije BiH, a koje ostvaruju predmetnu naknadu i kod poslodavca i prema Zakonu o socijalnoj zaštiti.
47. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica osim svojih uopćenih tvrdnji da postoji diskriminacija porodilja koje rade u institucijama BiH i onih koje rade kod drugih poslodavaca u pogledu ostvarivanja prava naknade plaće kod poslodavca i novčane naknade na temelju Zakona o socijalnoj zaštiti, te da je i sama primala obje naknade kada je radila kod drugog poslodavca (bez detaljnijih podataka o načinu određivanja tih naknada) nije ponudila dokaze i argumente na osnovu kojih bi Ustavni sud mogao da ispituje apelanticine navode o diskriminaciji. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju evidentno da je zakonodavac navedenim zakonom regulirao pod kojim uvjetom se ostvaruje pravo na predmetnu novčanu naknadu, a koji uvjet u apelanticinom slučaju nije ispunjen, te u nedostatku bilo čega u činjenicama predmeta što bi ukazivalo da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život i imovinu, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud ističe da je imao u vidu i apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U-12/09 i odluke Evropskog suda, ali da navedena sudska praka ne utiče na donošenje konkretne odluke, budući da se u navedenim odlukama radilo o činjeničnim i pravnim situacijama koje su pokretale pitanja diskriminacije, a što u konkretnom predmetu, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navode o povredi prava na pravično suđenje, te u nedostatku dokaza koji potvrđuju apelanticine tvrdnje o navodnoj diskriminaciji, nije slučaj. Tako je u predmetu broj U-12/09 Ustavni sud utvrdio da je član 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama u BiH diskriminatoran, odnosno da su njegovom primjenom zaposlenice u institucijama BiH s mjestom prebivališta u Federaciji BiH diskriminirane u odnosu na zaposlenice čije je mjesto prebivališta na teritoriji Republike Srpske, ili s onima čije je mjesto prebivališta u Federaciji zavisno od kantona u kojem žive prema čijim propisima se određuje i isplaćuje (ili čak i ne isplaćuje) naknada za porodiljsko odsustvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-12/09 od 28. maja 2010. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba , tač. 26., 35. i 36). Ostali navodi
49. U odnosu na navode o povredi čl. 1., 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama definirana „diskriminacija žena“, te je ustanovljena zabrana diskriminacije žena u oblasti zapošljavanja kako bi se osiguralo pravo na iste mogućnosti zapošljavanja. Nadalje, u odnosu na čl. 2., 3., 17. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da se odredbe odnose na zabranu diskriminacije u ostvarivanju građanskih i političkih prava svih osoba bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, itd., dok se odredbe iz čl. 2., 3., 9. i 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima odnose na osiguranje jednakih prava bez diskriminacije muškarcima i ženama, kao i posebna zaštita porodice i majki prije i poslije rođenja djece. S obzirom na to da navedena prava u svojoj suštini korespondiraju garancijama sadržanim u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, a da su ti navodi već detaljno ispitani u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na spomenute odredbe međunarodnih dokumenata.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada ne postoje elementi koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu dužina predmetnog upravnog postupka koji je pred organima uprave i sudom (dakle na tri instance) ukupno trajao tri godine i jedan mjesec zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku.
51. Nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada apelantica navodi da sud nije održao raspravu u postupku upravnog spora, a pri tome nije koristila zakonsku mogućnost da traži održavanje javne rasprave u postupku upravnog spora, i kada činjenica da pravni lijekovi koje je apelantica koristila u predmetnom postupku nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nedjelotvornosti pravnih lijekova.
52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravima iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druge osobe u analognoj situaciji, niti je u konkretnom slučaju primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman