Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-290/17 (A. B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-290/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 290/17, rješavajući apelaciju Amira Balukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Balukovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 16 Kž 3 od 4. januara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 16 Kv 5 od 22. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Baluković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 289913 16 Kž 3 od 4. januara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 289913 16 Kv 5 od 22. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Prije nego što razmotri činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud napominje da je o apelaciji istog apelanta a kojom su osporena rješenja o određivanju pritvora apelantu (Općinskog suda od 17. novembra 2016. godine i sudije za prethodni postupak od 11. novembra 2016. godine) u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) odlučio Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4442/16 od 17. januara 2017. godine (Odluka broj AP 4442/16, dostupna na www.ustavnisud.ba) na način da je u ovom dijelu odbio apelaciju. Dakle, odlukom donesenom u predmetu broj AP 4442/16 Ustavni sud je odlučio o rješenjima o inicijalnom određivanju pritvora, a u konkretnom slučaju su osporena rješenja o produživanju pritvora.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 289913 16 Kv 5 od 22. decembra 2016. godine apelantu i ostalim osumnjičenim licima produžen je pritvor, te je u odnosu na apelanta navedeno da pritvor može trajati do 7. februara 2017. godine.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na prijedlog Tužilaštva produžen pritvor osumnjičenim, i to zbog postojanja osnovane sumnje da je, između ostalog, apelant počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), te je produžen pritvor zbog postojanja osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Apelant je negirao bilo kakvu povezanost sa ostalim osumnjičenim osim sa Eldinom Saburovićem (također osumnjičenom), koji je radio kao vozač u firmi svoga oca i bio poslovođa, kao i da je Eldinu Saburoviću pokušao da pruži zaštitu pod sumnjom da je on ugrožen od trećih lica, a ne od pripadnika MUP-a.

7. Općinski sud je razmotrio prijedlog za produženje pritvora na ročištu. Ispitujući prijedlog i nakon što je razmotrio spise predmeta, kao i prikupljene dokaze koje je naveo na stranicama rješenja od 7 do 10, Općinski sud je odlučio da pritvor produži svim licima. U odnosu na apelanta, Općinski sud je naveo da osnovana sumnja za apelanta proizlazi iz činjenice da se radi o službeniku policije koji je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti ličnih podataka sa čime je bio upoznat i za šta mu je izdata dozvola za pristup informacijama, te koji je informaciju učinio dostupnom licu koje nije ovlašteno da zna tu informaciju. Također, osnovana sumnja proizlazi i iz činjenice da je apelant, kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova, imao saznanja da se protiv drugih osumnjičenih vodi istraga, odnosno provode posebne istražne radnje, te je osigurao Eldinu Saburoviću (osumnjičenom) da uđe u unutrašnjost, odnosno krug MUP-a, kako bi slikao vozila ili prepoznao vozila kojima se vrše posebne istražne radnje, što je potvrđeno snimcima sa videonadzora zgrade MUP-a i o čemu je sačinjen zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta.

8. Kada su u pitanju posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP u odnosu na osumnjičene (između ostalih, i na apelanta), Općinski sud je naveo da smatra da postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko im pritvor ne bude produžen, mogli ometati tok postupka utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te da bi boravkom na slobodi mogli uništiti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Navedeno je da bi prvenstveno mogli utjecati na svjedoke koji su većinom ili direktno oštećeni ili njihovi saučesnici, a čiji identitet je poznat osumnjičenim odranije. U odnosu na apelanta, Općinski sud navodi da bi sama činjenica da se radi o policijskom službeniku mogla dovesti do utjecaja na svjedoke, prvenstveno zbog prijateljskih i kolegijalnih odnosa sa pripadnicima PS Centar koji su u bazi IDDEEA izvršili provjeru podataka koji se smatraju tajnim, a koji tek treba da budu saslušani pred nadležnim tužilaštvom, te zbog njegove komunikacije sa drugim službenicima. Općinski sud je ukazao i na mogućnost da apelant iskoristi svoje veze koje je stekao kao službenik policije i tako utječe na svjedoke koje treba saslušati. Općinski sud je naveo i da iz dokaza koji su prikupljeni proizlazi da se apelant sastajao sa osumnjičenim Eldinom Saburovićem u ugostiteljskim objektima u Tuzli, kojem je, prekoračujući svoja službena ovlaštenja, davao i saopćavao upozorenja da se vode istrage, te da ga uveo u krug zgrade MUP-a. Sve to ukazuje da apelant može, ako bude pušten, iskoristiti priliku da omete pripremu predmeta tako što će vršiti pritisak na svjedoke da ne svjedoče, odati informaciju drugima koji bi, također, mogli biti pod istragom, napraviti dogovor sa bilo kojim drugim licem uključenim u predmet u pogledu toga kako će odgovoriti na postupak (utjecati na kolege ili potčinjene), ili čak uništiti dokumente i druge materijalne dokaze, ili ometati istragu. Shodno tome, Općinski sud zaključuje da postoji ozbiljan rizik od ulaska u dogovore prije suđenja, što sve skupa, imajući u vidu i do sada prikupljene dokaze, ukazuje da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi za produženje mjere pritvora.

9. Sud je ukazao i na naročite okolnosti koje se ogledaju u količini kriminalne aktivnosti osumnjičenih i iznosu materijalne štete, te je ustanovio da je Tužilaštvo u ovoj fazi istrage dalo dovoljno dokaza i činjenica koje opravdavaju produženje mjere pritvora na period od dva mjeseca.

10. Općinski sud je naveo da je na prijedlog osumnjičenih i po službenoj dužnosti ocijenio izricanje mjera zabrane, pa je zaključio da su osumnjičeni osnovano sumnjivi da su izvršili predmetna krivična djela, da su djelovali planski, u dogovoru i koordinirano, da su imali podijeljene uloge pri izvršenju djela koje su usmjerene na izvršenje krivičnog djela. Na taj način je ispunjen temeljni uvjet za produženje pritvora osumnjičenim a ako bi bili pušteni na slobodu, mogli bi ponoviti krivična djela, ili ometati dalji tok postupka. Zbog navedenog, Općinski sud je ustanovio da se nijednom mjerom zabrane ne bi mogla ostvariti svrha mjere pritvora određenog zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.

11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 K 289913 16 Kž 3 od 4. januara 2017. godine kojim je žalbe branilaca osumnjičenih (između ostalih i apelanta) odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant žalio zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom člana 311. ZKP, te predložio da se žalba uvaži i apelant odmah pusti na slobodu, ili da se prvostepeno rješenje preinači tako što će se apelantu ukinuti mjera pritvora i zamijeniti jednom ili više mjera zabrane. Kantonalni sud je ustanovio da je za sve uložene žalbe zajedničko to da ukazuju na povredu odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKP kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, tako i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga, kao i zbog neprihvatanja prijedloga osumnjičenih da im se odrede mjere zabrane koji nije obrazložen.

12. Kantonalni sud je naveo da se ovi žalbeni razlozi ne mogu prihvatiti. Naime, izreka pobijanog rješenja je jasna i nije kontradiktorna samoj sebi, niti razlozima, jer je u njoj navedeno po kom osnovu se mjera pritvora produžava osumnjičenim, za koje vrijeme i do kada ova mjera traje za svakog od osumnjičenih. Obrazloženje pobijanog rješenje je jasno, jer je, u smislu člana 338. u vezi sa članom 310. ZKP, prvostepeni sud potpuno i određeno iznio na kojim dokazima (koji su izvedeni tokom dosadašnje istrage) je zasnovao zaključak da postoji osnovana sumnja kao viši stepen sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se naredbom za provođenje istrage i naredbom za proširenje istrage stavljanju na teret, te koje su to naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi puštanjem na slobodu osumnjičeni mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno da postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo, dovršiti pokušano krivično djelo, ili učiniti krivično djelo, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je istakao da su branioci osumnjičenih u žalbama osporavali pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, navodeći da je rješenje prvostepenog suda zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kako u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta, tako i u pogledu posebnih okolnosti iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH za produženje pritvora osumnjičenim. Nadalje, Kantonalni sud detaljno navodi na šta konkretno žalbe osumnjičenih ukazuju, te ističe da, iako apelantov branilac žalbu ulaže zbog svih žalbenih osnova, iz sadržaja žalbe proizlazi da osporava postojanje posebnih uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP (da se apelantu produži mjera pritvora), jer n jedan od do sada izvedenih dokaza ne ukazuje u čemu bi se sastojala osnovana bojazan da će osumnjičeni/apelant boravkom na slobodi iskoristiti svoju funkciju i tako utjecati na svjedoke, jer se takvi svjedoci ne navode. Apelant je suspendiran, odnosno udaljen sa funkcije policijskog službenika, pa više nema pristupa informacijama u vezi sa predmetnom istragom. Apelant je i do sada komunicirao samo sa osumnjičenim Eldinom Saburovićem, koji je, također, u pritvoru, pa više nema nikakvog interesa da utječe na bilo kojeg svjedoka, jer nije bio ni u kakvom odnosu sa grupom osumnjičenih iz kojeg bi proizlazio zaključak da postoji osnovana bojazan da će boravkom na slobodi apelant utjecati na ostale svjedoke.

13. Međutim, Kantonalni sud je naveo da ovakvi prigovori osumnjičenih ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da se zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela zbog kojih se protiv njih provodi istraga temelji na brojnim dokazima koji su prikupljeni do sada u istrazi i čija sadržina je ukratko iznesena. U obrazloženju pobijanog rješenja osnovana sumnja je konkretizirana za svakog od osumnjičenih, a ona proizlazi iz transkripata presretnutih razgovora između osumnjičenih, osumnjičenih i svjedoka, iskaza saslušanih svjedoka u dosadašnjem toku istrage, te iz brojnih materijalnih dokaza, tako da paušalni prigovori branilaca osumnjičenih da su izvedeni pogrešni zaključci da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela ni na koji način nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud.

14. Uostalom, Kantonalni sud navodi da se radi o početnoj fazi istrage, te da se u ovoj fazi krivičnog postupka utvrđuje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje pritvora, a da se ne radi o apsolutnoj dokazanosti činjenica na kojima se temelji krivica osumnjičenih da su počinili krivična djela zbog kojih se protiv njih provodi istraga. Kantonalni sud navodi da, kada su u pitanju prigovori na koje se u žalbama ukazuje - na iskaze saslušanih svjedoka, transkripte preslušanih razgovora između osumnjičenih, osumnjičenih i drugih lica, te na brojne izvedene materijalne dokaze u pogledu relevantnih činjenica koje se odnose na obilježje bića krivičnih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih provodi istraga, te da li su ti dokazi uvjerljivi ili nisu - to su pitanja o kojim će se raspravljati u toku glavnog pretresa i njihovu ocjenu će dati sud. Međutim, ti prigovori za sada ne dovode u pitanje pravilnost zaključka da postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora osumnjičenim.

15. Kantonalni sud je istakao da branioci osumnjičenih, među kojima je i apelantov branilac, u žalbama ističu da je činjenično stanje u odnosu na postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH pogrešno utvrđeno, jer nisu postojale naročite okolnosti koje bi ukazivale na to da će osumnjičeni apelant i ostala navedena lica ometati krivični postupak utjecajem sa svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

16. Kantonalni sud navodi da ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja da postoji poseban razlog za produženje pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni apelant i ostali imenovani, ukoliko bi bili na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, pogotovo da će utjecati na svjedoke koji su većinom ili direktno oštećeni, a čiji identitet je poznat osumnjičenim. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud ističe da je službenik policije, pa bez obzira na to što je suspendiran i što mu nisu dostupni podaci u vezi sa daljim tokom istrage, postoji mogućnost da bi boravkom na slobodi mogao iskoristiti svoja poznanstva i prijateljske veze, te utjecati na svjedoke koje treba saslušati, jer je u toku dosadašnje istrage utvrđeno da se sastajao sa osumnjičenim Saburovićem u ugostiteljskim objektima u Tuzli, kome je davao upozorenja i saopćavao da se vode istrage, te ga čak uveo i u krug zgrade MUP-a, što sve ukazuje da su ispunjeni posebni pritvorski uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

17. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeno rješenje ne sadrži obrazloženje o mjerama zabrane, odnosno da nisu dati razlozi zašto se mjerama zabrane ne bi ostvarila svrha uspješnog vođenja postupka, što je pojasnio ukazujući da pritvor osumnjičenim nije produžen prvenstveno sa ciljem osiguranja njihovog prisustva, već preventivno, kako bi se eliminirala opasnost da osumnjičeni boravkom na slobodi ometaju krivični postupak.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da sud osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo odavanje službene tajne izvodi iz dokaza –presretnutih razgovora, koje pogrešno prikazuje kao veliki broj razgovora (kao 10 poziva) iako su stvarno bila samo tri poziva koje apelant navodi. Apelant ističe da ga je osumnjičeni Saburović pozvao, jer je bio zabrinut za svoju i sigurnost svoje porodice i da više nijedno lice (osumnjičene) ne poznaje. Apelant osporava i posebne pritvorske uvjete, te ističe da je u službi stekao iskustvo kako se provodi istraga, a ne kako se ometa. Osim toga, apelant je suspendiran i nema interes da ometa istragu protiv ostalih osumnjičenih. Apelant se poziva na odredbu člana 145. stav 1. ZKP, odnosno da se pritvor određuje samo ako se cilj ne može postići drugom mjerom.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dao detaljno obrazloženje zašto smatra da je apelacija neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva i to obrazložio.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03,37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 145.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146. stav 1. tačka b) i stav 2.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 4. januara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašteno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

29. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima kojima mu je produžen pritvor povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora da bude usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

31. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo odavanje službene tajne, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, odnosno zbog opasnosti od ometanja postupka utjecajem na svjedoke, saučesnike i pomagače, ili da bi boravkom na slobodi mogao sakriti, krivotvoriti ili uništiti dokaze ili tragove. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja navodeći da nije utvrđena osnovana sumnja (odnosno da je pogrešno utvrđena, kako proizlazi iz navoda apelacije) i da nije utvrđena nijedna konkretna činjenica, odnosno postojanje posebnog pritvorskog uvjeta.

33. Ustavni sud naglašava da se prilikom razmatranja zakonitosti određivanja i produžavanja pritvora ne treba ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) rizik od prikrivanja dokaza (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) ozbiljnost prekršaja (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) implicitna opasnost od utjecaja na svjedoke (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) opasnost od dosluha (dogovora) (vidi presudu u predmetu B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) rizik od pritiska na svjedoke (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine) i f) očuvanje javnog reda (također u presudi u predmetu Letellier). Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 146. ZKP.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz pobijanog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor proizlazi da je sud o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon podnesenog prijedloga Tužilaštva i održanog ročišta. Sud (prvostepeni, a zatim drugostepeni) je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. Apelant u apelaciji, a što je (kako proizlazi iz osporenih rješenja) problematizirao i pred redovnim sudom, dovodi u pitanje „uvjerljivost dokaza“, jer, zapravo, navodi da su u pitanju samo tri poziva i kontakt samo sa jednim od lica koja pripadaju „grupi“, te da nije dokazan „veći stepen vjerovatnoće“, kakav je „osnovana sumnja“ da je počinio krivično djelo i negira izvršenje. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na dokaze koje su ocijenili, odnosno istakli u čemu se ogleda osnovana sumnja u odnosu na apelanta i iz čega proizlazi, te da je u ovoj fazi postupka dovoljna, a da će pitanja koja apelant problematizira oko uvjerljivosti dokaza raspraviti sud u toku glavnog pretresa (ako do njega dođe).

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, smatrali ispunjenim i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud, imajući u vidu da je apelant službenik policije, utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog utjecaja na svjedoke, i to kako na svjedoke, svoje kolege, tako i na druge svjedoke koji treba da svjedoče, a što je sud detaljno i jasno obrazložio, te je ocijenio i apelantov navod (koji ističe apelant i u apelaciji) da je suspendiran i da nema ni kontakta sa ostalim osumnjičenim, niti interes da ometa istragu u odnosu na njih.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoj stav, pogotovo imajući u vidu do sada prikupljene dokaze koje su naveli u obrazloženju. Osim toga, prvostepeni sud je sve specifičnosti konkretnog slučaja ocijenio zajedno sa činjenicom za koja se krivična djela terete osumnjičeni, načinom izvršenja, ulogama koje su imali, te su zaključili da se nijednom mjerom zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora. To je Kantonalni sud dodatno pojasnio činjenicom da mjera pritvora koja je određena/produžena osumnjičenim nema cilj samo da osigura njihovo prisustvo nego ima, prije svega, preventivni cilj - da svojom prirodom eliminira opasnost da bi osumnjičeni na slobodi ometali krivični postupak. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su argumentirano obrazložili svoj zaključak iz kojeg proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni, uključujući apelanta, boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak, a u takvom zaključku redovnih sudova, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i mogućnost primjene drugih mjera, te dali razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada odluke o produženju pritvora sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za produženje pritvora u skladu s općim uvjetom i posebnim pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-290/17 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio