Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2151/14 (M. K.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zamjena nekretnina
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2151/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2151/14, rješavajući apelaciju Magbule Korajkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Magbule Korajkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013293 13 Rev od 14. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Magbula Korajkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnijela je 8. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 013293 13 Rev od 14. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Dragomira Dokića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 1. februara 2017. godine, Vrhovni sud 2. februara 2017. godine, a Osnovni sud 6. februara 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 013293 12 P 2 od 8. maja 2012. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da su ništavi ugovor o zamjeni imovine, zaključen između apelantice i tuženog 25. jula 1994. godine i ovjeren kod tog suda, kao i aneks tog ugovora od 5. augusta 1994. godine, također ovjeren kod tog suda, a što je tuženi dužan priznati. U preostalom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (stav 1. izreke). Presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezana apelantica da mu po osnovu ulaganja isplati iznos od 12.980,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od dana presuđenja pa do konačne isplate a u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa protivtužbeni zahtjev tuženog je odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (stav 3. izreke), te je utvrđeno da ne postoji potraživanje apelantice prema tuženom u iznosu od 36.160,53 KM, te se zbog toga odbija kao neosnovan prigovor kompenzacije koji je istakla apelantica za navedeni iznos (stav 4. izreke).

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi: apelantica i tuženi su zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 25. jula 1994. godine i aneks tog ugovora 5. augusta 1994. godine kojim su razmijenili nekretnine apelantice u Bijeljini za nekretnine tuženog u Tuzli, precizirane u presudi, da su i apelantica i tuženi po potpisivanju ugovora i aneksa ugovora stupili u posjed tih nekretnina i uknjižili se na njima, da je tuženi izvršio ulaganja u apelanticine nekretnine, prvenstveno u osposobljavanje voćnjaka, bašte i podrumskog prostora u poslovni prostor, da je apelantica u tužbi istakla i dokazala navode da su ugovori potpisani pod pritiskom ratnih zbivanja i pod prijetnjama, tako da kod potpisivanja nije bilo slobodne volje, da je tuženi dokazao utrošak priznatih sredstava po osnovu ulaganja, dok apelantica nije dokazala da je tuženi imao koristi od njenih nekretnina od momenta kada je postao nesavjestan do dana predaje u posjed nekretnina apelantici, da su se i apelantica i tuženi 2007. godine vratili u posjed svojih ranijih nekretnina u kojim su bili prije zaključivanja spornih ugovora.

7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), između ostalog, propisano da je ugovor ništav kada je protivan prinudnim propisima, a članom 104. istog zakona da, u slučaju ništavosti, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj strani ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, odnosno ima se izvršiti restitucija vraćanja primljenog u cjelini. Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da su predmetni ugovori ništavi zbog nedostatka slobodne volje prilikom njihovog zaključivanja, te je ugovore i proglasio ništavim. Nadalje, navedeno je da je na osnovu iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je apelantica obavezana da tuženom isplati iznose precizirane u presudi po osnovu njegovog ulaganja u apelanticin voćnjak koji je bio predmet razmjene po osnovu zaključenog aneksa ugovora s obzirom na to da je utvrđeno da je ulaganjem u voćnjak za navedeni iznos uvećana vrijednost te parcele koja je vlasništvo apelantice, a sve shodno odredbama člana 38. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon). Navedeno je i da je apelantica obavezna isplatiti tuženom i iznose precizirane po osnovu vrijednosti nužnih troškova za održavanje predmetnih nekretnina i vrijednosti korisnih ulaganja kojima je uvećana tržišna vrijednost stambeno-poslovnog objekta apelantice, dok je zahtjev tuženog za isplatu preko dosuđenog odbijen kao neosnovan, jer se odnosio na period kada je već tuženi bio upoznat sa tužbom, dakle, kada je postao nesavjestan posjednik predmetnih nekretnina a koji je dužan, shodno odredbama člana 39. stav 1. Zakona, vlasniku stvari vratiti i stvar i sve plodove koji potječu od te stvari.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je, s druge strane, neosnovan apelanticin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženog, jer je ulaganja u predmetni stambeno-poslovni prostor vršila kćerka tuženog, a ne tuženi. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Osnovni sud, vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina u vrijeme ulaganja bio tuženi, a činjenica da je njegova kćerka vršila određena ulaganja u dogovoru sa tuženim ne utječe na aktivnu legitimaciju tuženog. Osnovni sud je naveo da je neosnovan i prigovor kompenzacije i tvrdnja apelantice da tuženi nema pravo da na ime ulaganja u voćnjak primi traženi iznos novca, jer je imao korist od voćnjaka. S tim u vezi, obrazloženo je da je tuženi u vrijeme dok je bio savjesni posjednik (do dana kada je upoznat sa apelanticinom tužbom), imao pravo da se koristi plodovima a kao savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari isto kao što ne odgovara ni za pogoršanje, niti propast stvari pošto se prema stvari ponaša kao vlasnik. Pored toga, navedeno je da apelantica nije u toku postupka dokazala da li je tuženi od trenutka kada je postao nesavjestan posjednik do momenta uvođenja u posjed apelantice, imao i ostvario korist, odnosno dobit ili prihode od voćnjaka, a što je apelantica, prema mišljenju tog suda, bila obavezna shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke u svom nalazu naveo da je za predmetna stabla voćaka tuženi mogao ostvariti dobit za 15 godina u iznosu od 33.675,00 KM, ali da apelantica tokom postupka nije izvela niti jedan drugi dokaz na okolnost da li je tuženi u tom periodu zaista i ostvario bilo kakvu dobit iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da prigovor kompenzacije po ovom osnovu apelantica nije dokazala. Pri tome je Osnovni sud naglasio i da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizlazi da je navedeni voćnjak u veoma lošem stanju, da nije orezan, da je zapušten sa mnogo rastinja i korova iz čega slijedi da tuženi nije ni mogao od takvog voćnjaka ostvariti prihod. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 013293 12 Gž od 5. februara 2013. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio prihvatajući u cijelosti razloge koje je u toj presudi dao prvostepeni sud.

10. Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 013293 13 Rev od 14. marta 2014. godine revizije odbio kao neosnovane. Presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pravilno obrazloženje vezano za odbijanje prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženog za izvršena ulaganja u apelanticin objekt s obzirom na to da je, prema mišljenju tog suda, postojao dogovor između tuženog i njegove kćerke da izvrši određena ulaganja i time poveća vrijednost tog objekta koji je bio u vlasništvu tuženog. Kako kćerka tuženog nije postavila obligacionopravni zahtjev u odnosu na tuženog ili apelanticu, proizlazi da je ona, kako je obrazložio Vrhovni sud, sva ulaganja izvršila radi uvećanja vrijednosti predmetnog poslovno-stambenog objekta u korist tuženog, svog oca. Ulaganjem je uvećana tržišna vrijednost objekta koji se u vrijeme tih ulaganja vodio na tuženom, pa je, i po ocjeni tog suda, tuženi aktivno legitimiran da od apelantice potražuje iznos na ime uvećane tržišne vrijednosti, zbog čega su navodi apelanticine revizije bez osnova. Navedeno je da apelantica u reviziji ističe da o istaknutom prigovoru kompenzacije na iznos od 36.160,53 KM pobijanom presudom nije pravilno odlučeno, jer je u vidu prigovora kompenzacije tražila da se njeno potraživanje od 30.393,00 KM na ime ostvarene dobiti tuženog od voćnjaka, od ukupne dobiti umanjene za troškove ulaganja, te troškova koji se odnose na vraćanje u prvobitno stanje bašte od 917,53 KM i poslovnog dijela objekta od 4.850,00 KM, kompenzira sa potraživanjem tuženog prema apelantici.

11. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova kada su ovaj prijedlog odbili, jer je, prema mišljenju tog suda, za primjenu odredbe člana 336. ZOO apelantica bila dužna postaviti zahtjev za naknadu troškova dovođenja podruma i bašte u pređašnje stanje i za naknadu dobiti koju je tuženi ostvario korištenjem voćnjaka ubiranjem plodova za navedeni period, koji je izostao, iako je tuženi postavio zahtjev za novčano potraživanje. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak da apelantica nije dokazala da je tuženi za vrijeme kada je imao status nesavjesnog posjednika od 2002. do 2007. godine ostvarivao prihod od voćnjaka, te da zato nema osnova ni apelanticin navod da sud nije pravilno ocijenio nalaz vještaka poljoprivredne struke na okolnost da je apelantica imala izgubljenu dobit zbog nekorištenja voća, da voće nije koristila od podnošenja tužbe 2002. godine do predaje parcele u posjed 2007. godine, da je tuženi bio nesavjestan šest godina i da je sprečavao apelanticu da koristi voće, kao i navod da je podrum tužiteljici koristio za smještaj ogrjeva i da ga nikad nije koristila kao poslovni prostor i ugostiteljski objekt. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu imali zakonsko uporište za dosuđivanje bilo kakve naknade tuženom, već da su trebali prihvatiti apelanticin prigovor kompenzacije, jer je nesporno da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO vezani za kompenzaciju, jer oba potraživanja glase na novac i oba su dospjela. Smatra da je nesporno da je tuženi imao koristi od voćnjaka od onog trenutka kada je postao nesavjestan 2002. godine, pa sve do predaje u posjed nekretnina apelantici 2007. godine. Apelantica navodi da su sudovi pogrešno postupili kada su odbili njen prigovor aktivne legitimacije tuženog s obzirom na to da je nesporno da je njegova kćerka, tj. njeno preduzeće koristilo kao poslovni prostor podrum u kojem je apelantica uvijek držala ogrjev, te da nije bilo nikakvih ulaganja u taj prostor i da tuženi nije imao pravo ni na naknadu nužnih, niti korisnih troškova, jer je u podrumu držao ugostiteljski objekt koji je propao.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao detaljne i jasne razloge za odlučenje, te da je zbog toga apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

14. Okružni sud je naveo da u postupku nije prekršeno niti jedno apelanticino pravo zbog čega je apelacija neosnovana.

15. Osnovni sud je naveo da su sve presude u ovom predmetu donesene uz poštivanje zakonskih i ustavnih odredaba, te da nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se ona poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

17. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), koji se primjenjuje u ovom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 38 Savjestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani.

Savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savjesnog držanja.

Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savjestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je naknaditi savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je vrijednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

Savjstan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.

Potraživanje naknade nužnih i korisnih troškova zastarjeva za tri godine od dana predaje stvari.

Član 39 Nesavjestan držalac dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.

Nesavjestan držalac dužan je nadoknaditi vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.

Nesavjestan držalac dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.

Nesavjestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

Nesavjestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.

Nesavjestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari.

Savjestan držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i pre dostavljanja tužbe.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasni RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 013293 13 Rev od 14. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosio na pitanje proglašavanja ugovora o razmjeni nekretnina ništavim, te naknada vezanih za ulaganje u te nekretnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljno primijenjenog materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta prezentirane u prethodnim tačkama ove odlukesa, također, prezentiranim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene odluke (kao i odluka nižestepenih sudova) nema ništa što bi ukazivalo da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Ustavni sud zapaža da iz navedenih činjenica proizlazi da apelantica nije, u smislu odredaba člana 123. ZPP, dokazala da je tuženi u periodu za koji se smatra da je bio nesavjestan posjednik imao i ubirao korist od predmetne nekretnine, te da samim tim apelantica ima bilo kakvo potraživanje prema tuženom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je argumentirano i jasno obrazloženje da zbog tog razloga nema uvjeta za kompenzaciju koji su propisani odredbama člana 336. ZOO i prema kojima je kompenzacija moguća kada stranke imaju uzajamna potraživanja i ako oba potraživanja glase na novac ili zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, u postupku utvrđeno da je tuženi izvršio precizirana ulaganja u predmetne nekretnine, čime je povećao njihovu vrijednost zbog čega je apelantica i obavezana da mu naknadi troškove koje je imao za ta ulaganja, sve shodno odredbama člana 38. Zakona. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u ovom dijelu obrazloženja kako presude Vrhovnog suda, tako i presuda Okružnog suda i Osnovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pa ove apelanticine navode smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je argumentirano i jasno i obrazloženje vezano za postojanje aktivne legitimacije na strani tuženog s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je kćerka tuženog vršila određena ulaganja u predmetne nekretnine dok je njen otac kao tuženi bio savjestan posjednik tih nekretnina i da je to činila za račun tuženog i u dogovoru sa njim. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je utvrđeno da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP, ZOO i Zakona kada je potvrdio presude nižestepenih sudova koji su, između ostalog, utvrdili da apelantica nije dokazala da ima potraživanja prema tuženom, čime bi postojali uvjeti za kompenzaciju, da je apelantica obavezna da naknadi troškove tuženom za ulaganje u njene nekretnine i kada su utvrdili da je tuženi aktivno legitimiran u ovom predmetu kao protivtužitelj.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2151/14 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio