Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4781/14 (M. K.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povrat stana
  • Šta se ne smatra domom
  • Upravni postupak
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4781/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4781/14, rješavajući apelaciju Milorada Katića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Katića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014458 12 U od 28. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Katić (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 014458 12 U od 28. augusta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Uprava), zatraženo je 23. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 27. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstvo 8. februara 2017. godine, dok Uprava u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Uprava je, odlučujući u ponovnom postupku, Rješenjem broj 23/1-372-1628/99 od 5. oktobra 2011. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Hamdije Kreševljakovića, pobliže opisanog u izreci tog rješenja (u daljem tekstu: predmetni stan).

6. Uprava je u obrazloženju rješenja prezentirala sadržaj izvedenih i pobliže opisanih materijalnih dokaza, među kojima i računa „Šipad komerc“ Sarajevo i „Simpo“ Vranje salon namještaja Sarajevo. Također, Uprava je prezentirala sadržaj iskaza svjedoka (S. B, Z. V, V. Ć. i Ć.R.) koji su saslušani na okolnost korištenja predmetnog stana. Uvidom u račun „Šipad komerc“ Sarajevo broj 601 od 5. februara 1992. godine, Uprava je konstatirala da je naslovljen na „Katić Ljiljanu“ na adresu Ohridska broj 30, a uvidom u račun „Simpo“ Vranje salon namještaja Sarajevo broj 721/34, konstatirala je da nije naslovljen na apelanta već „Katić Miću“. Uprava je konstatirala da je svjedokinja V. Ć, u svom iskazu, između ostalog, navela da je živjela u predmetnom stanu od 1994. do 1998. godine, te da je u stan ugradila sva stakla, uradila parket u jednoj sobi i wc školjku u kupatilu, što znači da stan nije bio završen, a da je od stanara zgrade saznala da prije nje stan nikome nije bio dodijeljen. Zatim, Uprava je konstatirala da je svjedok Ć. R, u svom iskazu, između ostalog, naveo da je u svoj stan ušao u toku rata, te da je pokušavao u prije rata ući u stan, ali da nije mogao useliti jer nije imao odobrenje i da mu nije poznato da je u predmetnom stanu stanovao apelant. Zatim, Uprava je konstatirala da je svjedok S. B., nastanjen u Istočnom Sarajevu, u svojoj izjavi, između ostalog, naveo da je s apelantom radio u GP „Put“ i da je apelant živio na Vracama, u ulici Ohridska, u porodičnoj kući koja je bila u suvlasništvu njegovog oca i strica, te da je od „Pretisa“ dobio predmetni stan za koji je uzeo ključeve i u koji je ušao „preko vikenda 27-28 1992. godine“. Također, Uprava je konstatirala da je svjedokinja Z. V., nastanjena u Istočnom Sarajevu, između ostalog, navela da je poznavala porodicu „Katić“ jer su bili dobri prijatelji i da joj je poznato da je apelant stanovao u svojoj kući na Vracama i da je prije rata uselio u stan krajem marta 1992. godine, a da su njegova djeca bila na Vracama kod njegovih roditelja. U vezi s tim, Uprava je poklonila vjeru iskazima svjedoka V. Ć. i Ć. R. obrazloživši da je svjedokinja V. Ć. stanovala u predmetnom stanu u periodu od 1994. do 1998. godine, dok svjedok Ć. R. stanuje u stanu koji se nalazi u istom ulazu kao i predmetni stan, a čije izjave su saglasne s materijalnim dokazima u predmetu. Za razliku od navedenih, Uprava nije prihvatila iskaze svjedoka Z. V. i S. B., uz obrazloženje da se radi o licima s različitih adresa u Sarajevu koja su u porodičnim i prijateljskim odnosima s apelantom, a njihove izjave su u suprotnosti s materijalnim dokazima u predmetu.

7. Uprava je iz provedenih dokaza utvrdila da je Unis preduzeće Pretis (u daljem tekstu: preduzeće), na osnovu odluke Komisije za stambene odnose, donijelo rješenje od 21. augusta 1990. godine kojim je apelantu dodijeljen predmetni stan. Međutim, Uprava je konstatirala da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, s obzirom da nije izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan i da nije stanovao u predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, pa se ne smatra licem iz člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Pri tome, Uprava je istakla da je Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Aneks VII) jedan od osnovnih ciljeva povratak ljudi u njihova prebivališta koja su imali 1991. godine i da je stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine polazna tačka kod povrata imovine. U vezi s tim, Uprava je konstatirala da apelant nema nikakvo uporište za povrat stana, s obzirom da izvedeni materijalni dokazi u predmetu i izjave saslušanih svjedoka ukazuju na to da nikada nije uselio u predmetni stan. Uprava je također konstatirala da je preduzeće rješenjem od 23. decembra 1996. godine predmetni stan dodijelilo radniku M. M., te da je između istih lica kasnije zaključen ugovor o korištenju stana, a da je Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine svojom odlukom ustanovila da je taj ugovor o korištenju stana u skladu s tačkom 8 alineja III Uputstva o primjeni Zakona o napuštenim stanovima od 28. oktobra 1999. godine. Uprava je konstatirala i da je, na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, Općinski Sud u Sarajevu 27. januara 2004. godine donio rješenje kojim je dozvolio upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist M. M. i njegove supruge F. M. s dijelom 1/2.

8. Imajući u vidu navedeno, te odredbu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, kao i činjenicu da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, Uprava je utvrdila da predmetni stan apelantu nikada nije bio „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i da mu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u skladu s članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene i Aneksom VII, zbog čega je odlučila kao u izreci.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Uprave, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 27/02-23-3879/11 od 28. novembra 2011. godine.

10. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja zaključilo da je Uprava u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja pravilno utvrdila da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje pravo se stječe zakonitim useljenjem u stan shodno članu 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, pa se ne može smatrati licem iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Pri tome, Ministarstvo je konstatiralo da apelantovi žalbeni navodi nisu od utjecaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja konkretne upravne stvari, jer je Uprava u cijelosti postupila po uputama iz Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: U:661/03 od 1. novembra 2004. godine, i utvrdila odlučnu činjenicu da predmetni stan za apelanta nije bio dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer apelant isti nije faktički koristio i nije iz njega izbjegao. Naime, po mišljenju Ministarstva, stjecanje stanarskog prava uvjetovano je i faktičkim useljenjem u stan. Konstatirajući da u konkretnom slučaju nije došlo do faktičkog apelantovog useljenja u predmetni stan, Ministarstvo je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti da mu se taj stan vrati u posjed. Pored toga, vezano za žalbene navode da se Uprava u obrazloženju svoje odluke trebala osvrnuti i prokomentirati Odluku o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda kojom je usvojena apelacija Slaviše Nikolića, Ministarstvo je ocijenilo da ti navodi nisu osnovani, jer se pomenuta odluka ne odnosi na konkretan slučaj.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 014458 12 U od 28. augusta 2014. godine.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da su, uzimajući u obzir citirane materijalne zakone i izjave svjedoka saslušanih u postupku, organi uprave pravilno ocijenili da u postupku nije dokazano da je apelant ušao u posjed predmetnog stana i da je isti na dan 30. aprila 1991. godine bio njegov ”dom ” u skladu s odredbama člana 8. Evropske konvencije, te da na istom nije stekao stanarsko pravo u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, po ocjeni Kantonalnog suda, Uprava je kod ocjene vjerodostojnosti izjava saslušanih svjedoka pravilno postupila kada je kao vjerodostojne ocijenila izjave svjedoka koji su stanovali na predmetnoj adresi (V. Ć. i Ć. R), te kada nije ocijenila vjerodostojnim i pouzdanim izjave svjedoka koji su nastanjeni na drugim adresama i izjasnili se u postupku kao apelantovi prijatelji (S. B. i Z. V.). Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je postupku pred organima uprave pravilno ocijenjeno da se računi o kupovini namještaja kod „Šipad komerc“ Sarajevo i „Simpo Vranje“ Sarajevo, koje je apelant priložio kao dokaz da je uselio u predmetni stan, ne mogu cijeniti kao dokaz u tom smislu, budući da ne glase na apelanta, niti je na njima naznačena adresa predmetnog stana. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prema stanju spisa u postupku saslušan i Z. T. – punomoćnik vlasnika predmetnog stana, koji je na zapisnik od 5. aprila 2011. godine izjavio da je tehnički prijem na predmetnoj zgradi izvršen 1999. godine, kada je predmetni stan dodijeljen na korištenje sadašnjem korisniku M. M., kada je doneseno i rješenje o dodjeli tog stana navedenom korisniku i s kojim je zaključen Ugovor o korištenju tog stana, nakon čega je isti predmetni stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je konstatirao da je to lice, između ostalog, izjavilo da apelant nikada nije uveden u posjed predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je konstatirao da je na upit punomoćnika vlasnika stana, da li je apelant finansirao, odnosno učestvovao u finansiranju predmetnog stana, navedeni odgovorio da nije. Kantonalni sud je istakao da je prema Odluci Ustavnog suda broj U-14/00 („Službeni glasnik BiH”, broj 33/01), kod ocjenjivanja opravdanosti zahtjeva za povrat stana i imovine predratnim korisnicima, polazište faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine, te da nedostatak ugovora o korištenju stana ne bi u konkretnom slučaju predstavljao prepreku da se udovolji apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da u postupku nije utvrđeno da je apelant faktički uselio i koristio predmetni stan u navedenom periodu, odnosno da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant ikada ušao u posjed predmetnog stana i da je isti predstavljao njegov dom u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno ocijenili da se apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed ne može udovoljiti. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07, budući da je za apelanta u tom slučaju utvrđeno da je sufinansirao izgradnju predmetnog stana i da je po ocjeni Ustavnog suda, ušao u posjed tog stana i koristio ga kao ”dom”, što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

14. Apelant navodi da tehnički prijem zgrade nije bio izvršen, zbog čega je „preko poznanstava“ s direktorom i S. B. dobio ključeve, te ušao u posjed predmetnog stana u martu 1992. godine. Dalje, navodi da je, kako je u stanu „bilo sitnih nedostataka“, izbrusio parket i promijenio pločice u kupatilu, te kupio i unio namještaj u predmetni stan koji je počeo koristiti sa suprugom. Također, navodi da je zbog neposredne ratne opasnosti sa svojom porodicom napustio stan i Sarajevo, postao izbjeglica i raseljeno lice, te da je nakon okončanja rata podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. Apelant tvrdi da je time iskazao čvrstu namjeru da se vrati u svoj „dom“, koji nije zasnovao na drugom mjestu. Apelant ističe da u predmetnom postupku nije ni tvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već da je ušao u posjed tog stana. Apelant smatra da ta činjenica proizlazi iz iskaza svjedoka S. B. i Z. V. i materijalnih dokaza (računa za namještaj), koji su, po njegovom mišljenju, proizvoljno cijenjeni. Također smatra da je proizvoljno obrazloženje osporene odluke vezano za Odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07. Apelant se pored toga pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U-14/00.

15. U vezi s povredom prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, apelant je ukazao na odredbu člana Xe Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, tvrdeći da su tom odredbom regulirana njegova prava na zaključenje ugovora i mirno korištenje imovine. Apelant navodi da je umjesto ugovora o zaključenju stana, kao što su to učinili E. H., E. Z. i dr., „morao“ da se obrati nadležnom organu sa zahtjevom za povrat stana u kojem je nadležni organ nastavio s povredama Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud tvrdi da u cijelosti ostaje kod osporene presude i razloga datih u toj presudi. Smatra da je navedena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim propisima, te pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, prema kojem je, po ocjeni tog suda, bilo osnova da se odbije kao neosnovana apelantova tužba. Kantonalni sud posebno ukazuje da ne stoje apelacioni prigovori da je u konkretnom predmetu došlo do povrede odredaba Evropske konvencije i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Ministarstvo je u cijelosti ostalo kod svoje odluke i razloga datih u njoj, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 19/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 014458 12 U od 28. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na dom

25. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

27. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". U slučaju potvrdnog odgovora, postavlja se pitanje opravdanosti "miješanja" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, prije svega, mora biti u skladu sa "zakonom". U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava – u daljem tekstu: Evropski sud – Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).

28. Prema praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost s tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze s prostorom, u konkretnom slučaju s predmetnim stanom.

29. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su u konkretnom slučaju direktno primijenjene odredbe člana 8. Evropske konvencije i slijedom toga je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, u obrazloženju osporene odluke dao logične i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.

30. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 („Službeni glasnik BiH” broj 33/01), na koju se apelant pozvao u apelaciji. Kantonalni sud je zaključio da je prema citiranoj odluci Ustavnog suda, kod ocjenjivanja opravdanosti zahtjeva za povrat stana i imovine predratnim korisnicima, polazište faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine i da nedostatak ugovora o korištenju stana ne bi u konkretnom slučaju predstavljao prepreku da se udovolji apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud ocijenio da bi apelant imao pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, iako ne ispunjava uvjete predviđene članom 11. Zakona o stambenim odnosima i članom 3. Zakona o prestanku primjene, da je nakon donošenja rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje ušao u posjed predmetnog stana i koristio ga. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant ikada ušao u posjed predmetnog stana i da je isti predstavljao njegov dom u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije, pri tome dovoljno jasno obrazloživši zašto određeni dokazi na kojima apelant insistira (iskazi svjedoka S. B. i Z. V. i računi o kupovini namještaja) ne mogu biti vjerodostojni, pouzdani odnosno relevantni vezano za tu činjenicu, u kojem obrazloženju Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta zapravo proizlazi da apelant, izuzev što je posjedovao rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje i što je pokrenuo postupak za vraćanje u posjed predmetnog stana, u predmetnom postupku nije dokazao svoju faktičku povezanost s predmetnim stanom u smislu standarda člana 8. Evropske konvencije, odnosno da nije dokazao svoju jasnu i čvrstu vezu s predmetnim stanom kao svojim domom.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, kao što je i Kantonalni sud obrazložio, da se praksa iz Odluke Ustavnog suda AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, na koju se pozvao apelant u redovnom postupku i u postupku pred Ustavnim sudom, ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se ne radi o istom činjeničnom, a time i pravnom pitanju. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj Odluci (vidi tačka 41. Odluke) Ustavni sud naveo: Kantonalni sud nije dao dovoljno značaja posebnim okolnostima u apelantovom slučaju. Ustavni sud smatra da nesporna činjenica da apelant nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da sporni stan nije apelantov dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije i da je u konkretnom slučaju trebalo ocijeniti apelantov stav i namjere prema spornom stanu prije i poslije povratka. Ustavni sud smatra da su apelantovo sufinansiranje u protivvrijednosti od 33% vrijednosti stana, preuzimanje ključeva i lakiranje parketa u stanu, dovoljni dokazi da je apelant smatrao da sporni stan predstavlja dom za njega i njegovu porodicu. […].

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da upravni organi i Kantonalni sud nisu proizvoljno postupili kada su zaključili da predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na taj zaključak, ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud neće razmatrati.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na pravično suđenje

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Kantonalni sud odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi u osporenoj presudi dao eksplicitno obrazloženje, kako u pogledu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene materijalnog prava, kao i odredbi Evropske konvencije prilikom donošenja odluke o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, a data obrazloženja ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti u činjenicama predmeta ima išta što bi ukazivalo na neophodnost detaljnije analize Ustavnog suda u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne argumente i dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o kršenju ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da se iz navoda apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda AP-1121/05 od 27. juna 2006. godine tačka 43. i AP-1035/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 8) smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo iz razloga što član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/02). U konkretnom slučaju apelant nije imao stanarsko pravo na spornom stanu, niti je, kako je već rečeno u toku postupka, dokazao da je uopće ušao u posjed predmetnog stana odnosno da ga je koristio, u kojem slučaju bi eventualno moglo biti pokrenuto pitanje određenih apelantovih prava u vezi s predmetnim stanom.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su samim tim neosnovani navodi o povredi ovog prava. U takvoj situaciji, s obzirom na akcesoran karakter prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su samim tim neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na imovinu, budući da apelant ne može biti diskriminiran u vezi s tim pravom, jer je utvrđeno da predmetni stan ne predstavlja njegovu imovinu.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja tog člana, budući da u postupku koji je okončan osporenom odlukom apelant nije dokazao svoju jasnu i čvrstu vezu s predmetnim stanom kao svojim domom.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je redovni sud u osporenoj presudi dao eksplicitno obrazloženje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene materijalnog prava, kao i odredbi Evropske konvencije, prilikom donošenja odluke o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, a data obrazloženja ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, dok apelant nije ponudio relevantne argumente i dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o kršenju tog prava u predmetnom postupku.

39. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a samim tim ni kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada stan koji je bio predmet osporenih odluka ne predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4781/14 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio