Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/17 (S. S.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-132/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-132/17, rješavajući apelaciju Simike Simikića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simika Simikić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 085121 16 Rsž od 18. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Simika Simikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 085121 16 Rsž od 18. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, kojom apelantu prestaje radni odnos kod tuženog.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na činjeničnim navodima da je sa tuženim zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je pretrpio povredu na radu padom, da tuženi nije sačinio prijavu o nesreći na poslu, da je nalazom i mišljenjem Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta BiH utvrđena privremena spriječenost za rad apelanta. Nadalje je Apelacioni sud naveo da su ostale činjenice na kojim je apelant temeljio svoj zahtjev da je Fond za PIO RS donio rješenje kojim je utvrđeno da je radna sposobnost apelanta smanjena i da ne može obavljati poslove svog radnog mjesta, a da može obavljati poslove drugog radnog mjesta, da tuženi apelantu (u skladu sa navedenim mišljenjima) nije rasporedio na drugo radno mjesto nego je „premda se radi o radniku sa smanjenom radnom sposobnošću, koja je nastala kao posljedica povrede na radu, apelantu bez saglasnosti Inspektora za rad i bez dostavljanja obavještenja u skladu sa članom 73. Zakona o radu Brčko distrikta BiH, nezakonito otkazao radni odnos“. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan (kod nespornih i utvrđenih činjenica u postupku-bliže navedenih u osporenoj odluci). Apelacioni sud je konstatovao, između ostalog, da apelantovi žalbeni navodi, kojima apelant ukazuje da tuženi nije postupio prema Programu zbrinjavanja viška radnika sa kojim je upoznao Sindikat, ne dovode u pitanje ocjenu prvostepenog suda da je tuženi (kao poslodavac) saglasno članu 83. Zakona o radu Brčko distrikta BiH izvršio (obavio) konsultacije sa Sindikatom Brčko distrikta BiH, nakon čega je donio spornu odluku o otkazu ugovora o radu. Apelacioni sud je istakao da je apelant u završnom izlaganju naveo slijedeće: „razlog koji nismo potencirali prije ovog izjašnjenja a koji je ključni je Program zbrinjavanja viška radnika i konsultacije sa sindikatom jer je od Sindikata poslodavca (tuženi) dobio saglasnost da zadrži 10 radnika, a sa otkazom apelantu ostalo je osam radnika, pa je poslodavac učinio nešto drugo od onoga na šta je sindikat dao saglasnost". Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 212. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH propisan tok glavne rasprave, odnosno da je određeno kojim redom se glavna rasprava odvija i da nakon izvođenja svih dokaza obje stranke imaju pravo da se obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta. Apelacioni sud je pojasnio da prema navedenoj odredbi stranke u završnom izlaganju rezimiraju pravne i činjenične aspekte predmeta što nesumnjivo znači da mogu rezimirati ono što je prethodno izneseno (u toku glavne rasprave), a ne da iznose nove navode i nove prijedloge. Apelacioni sud je zaključio da kod stanja stvari da je apelant u završnom izlaganju iznio konkretne navode u pogledu Programa zbrinjavanja viška radnika i konsultacija tuženog sa Sindikatom o Programu, koji navodi predstavljaju nove navode, po ocjeni Apelacionog suda prvostepeni sud i nije imao obavezu baviti se u presudi njima, niti je Apelacioni sud prilikom razmatranja žalbe imao tu obavezu, a sa aspekta ocjene pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da pravni osnov za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva proističe iz dokaza/isprave (iz koje po navodima apelanta proizlazi da je tuženi dobio suglasnost Sindikata na Program zbrinjavanja viška radnika pod uslovom da zadrži 10 zaposlenika, a sa otkazom apelantu ostalo je osam radnika, a poslodavac nije dobio saglasnot na dodatno smanjenje broja zaposlenih, pa je došlo do povrede odredaba čl. 83. i

84. Zakona o radu Brčko distrikta BiH) koji je predložila suprotna strana i izvela na ročištu na glavnu raspravu, a da redovni sudovi odbijaju apelantov tužbeni zahtjev ističući da je apelant tek u završnom izlaganju ukazao na navedenu činjenicu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da poslodavac nije dobio saglasnost od Sindikata na dodatno smanjenje broja zaposlenih), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega ovi apelantovi navodi nisu mogli uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio