Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1586/14 (S. L., B. L. i D. L.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Ratna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1586/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1586/14, rješavajući apelaciju Slobodanke Lekić, Branislava Lekića, Drage Lekića, Muharema Bibića i Šemse Bibić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slobodanke Lekić, Branislava Lekića, Drage Lekića, Muharema Bibića i Šemse Bibić podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033943 13 Rev od 20. februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodanka Lekić, Branislav Lekić i Drago Lekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 033943 13 Rev od 20. februara 2014. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1586/14.

2. Muharem Bibić i Šemsa Bibić (u daljnjem tekstu: drugoapelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Omer Hadžiselimović iz Banje Luke, podnijeli su 6. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 033943 13 Rev od 20. februara 2014. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2098/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da su predmetne apelacije podnesene protiv iste presude i da pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1586/14 i AP 2098/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1586/14.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te tuženih Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), i apelanata (kao druge strane u predmetu broj AP 2098/14) i od drugoapelanata, koji su u predmetnom postupku imali procesnu poziciju tužilaca (kao druge strane u predmetu broj AP 1586/14), zatraženo je 2. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud i prvotužena su dostavili odgovore na apelacije 9. i 14. novembra 2016. godine. Apelanti nisu dostavili odgovor na apelaciju drugoapelanata, niti su drugoapelanti dostavili odgovor na apelaciju apelanata.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Postupajući u pravnoj stvari drugoapelanata u svojstvu tužilaca protiv prvotužene i apelanata u svojstvu drugotuženih radi naknade štete i sticanja bez osnova, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 033943 06 P od 31. avgusta 2011. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud obaveže apelante da drugoapelantima solidarno isplate naknadu za otuđene stvari, izvršene radove, izgubljenu dobit (zakupninu) i za duševne bolove u iznosima koji su navedeni u izreci presude.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su drugoapelanti tužbu protiv prvotužene i apelanata podnijeli 22. septembra 2006. godine i da su je utemeljili na sljedećim činjenicama: da su ih apelanti u avgustu 1995. godine uz upotrebu sile iselili iz njihove kuće, da su se oni u posjed svoje kuće vratili u decembru 2000. godine, da su po povratku u kuću na troškove sanacije potrošili značajna finansijska sredstva, da je kuća zbog korišćenja apelanata oštećena, da su pokretne stvari otuđene i da su izdavanjem kuće u periodu u kom su u njoj živjeli apelanti mogli da ostvare značajna novčana sredstva izdavanjem pod zakup.

9. Prvotužena i apelanti su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakli prigovor zastare potraživanja, budući da je u osnovi, po svim zahtjevima, u pitanju naknada štete, a ne sticanje bez osnova. Apelanti su, osim toga, istakli da su u posjed kuće drugoapelanata uvedeni na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 3. aprila 1997. godine, te da stoga kuću nisu koristili bespravno.

10. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza koje su predložile sve parnične stranke, Osnovni sud je, prije svega, istakao nesporne činjenice prema kojima su drugoapelante uniformisana lica iselila iz njihove kuće u avgustu 1995. godine, da su apelanti iseljeni iz stana u Banjoj Luci kojeg su koristili bez pravnog osnova i useljeni u kuću drugoapelanata. Takođe je utvrđeno da je apelantima kao raseljenim licima rješenjem Opštinske komisije pri Ministarstvu dodijeljena na korišćenje kuća drugoapelanata 3. aprila 1997. godine a da su oni faktički kuću počeli koristiti u avgustu 1995. godine. Iz sprovedenih dokaza je nadalje utvrđeno da je drugoapelantima zaključkom Ministarstva od 29. novembra 2000. godine dozvoljeno izvršenje rješenja od 11. jula 2000. godine iseljenjem apelanata iz kuće i da im je kuća vraćena u posjed 12. decembra 2000. godine, kada su sprovedeni rješenje i zaključak Ministarstva. Primopredaju kuće je u ime drugoapelanata obavila Enisa Ibrahimagić, njihov punomoćnik, koja je zapisnički potvrdila da nema primjedaba na stanje kuće osim što je primijetila da je kuća zapuštena.

11. Osnovni sud je pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu drugoapelanata ocijenio da se zahtjev sastoji od različitih vidova štete (konkretno, četiri vida štete - otuđenje pokretnih stvari iz kuće, troškovi sanacije kuće, izgubljena dobit i duševni bolovi zbog iseljenja), a ne i sticanja bez osnova, te da stoga prvenstveno treba odlučiti o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je obrazloženo da je zastarjelost zahtjeva za naknadu štete u konkretnom slučaju počela da teče onog dana kada je drugoapelantima kuća vraćena u posjed, dakle 12. decembra 2000. godine, od kojeg dana su morali imati saznanje o postojanju štete i odgovornim licima. S obzirom na to da su drugoapelanti tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 22. septembra 2006. godine, a saznanje o šteti imali 12. decembra 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je tužba podnesena van subjektivnog roka od tri godine propisanog u odredbi člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od saznanja za štetu i učinioca.

12. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 033943 11 Gž od 15. januara 2013. godine žalbu drugoapelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je u pogledu neosnovanosti žalbenih razloga ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je zaključeno da je prvostepena presuda pravilna. U pogledu žalbenog prigovora kojim je ukazano na primjenu odredbe člana 377 ZOO, jer je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, Okružni sud je naglasio da se navedena zakonska odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku. Iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku proizilazi, kako je obrazloženo, da je istraga protiv apelanata u svojstvu osumnjičenih za krivično djelo teška krađe obustavljena odlukom nadležnog tužioca, te da stoga ne postoji pravni osnov za primjenu navedene zakonske odredbe. Okružni sud je, osim toga, naglasio da, prema odredbi člana 360 ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, te da ona nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac, konkretno drugoapelanti, mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Imajući u vidu da su drugoapelanti za štetu saznali u trenutku kada im je kuća vraćena u posjed, dakle 12. decembra 2000. godine, a da su tužbu podnijeli 26. septembra 2006. godine, Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna, jer je od nastanka štete do podnošenja tužbe protekao subjektivni rok od tri godine iz člana 376 stav 1 ZOO.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 033943 13 Rev od 20. februara 2014. godine djelimično usvojio reviziju drugoapelanata, presudu Okružnog suda preinačio na način što je žalba drugoapelanata djelimično usvojena i preinačena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke o naknadi izgubljene dobiti - zakupnine, pa su apelanti solidarno obavezani da drugoapelantima isplate iznos od 1.380,00 KM. U ostalom dijelu, u odnosu na prvotuženu, revizija je u cjelini odbijena. Revizionim navodima drugoapelanti su osporili pravilnost zaključaka nižestepenih sudova o zastarjelosti potraživanja smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova i da stoga nije primjenljiv zastarni rok iz člana 376 ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je zahtjev za sanaciju troškova kuće po svom karakteru zahtjev za naknadu štete i da se ne može kvalifikovati kao sticanje bez osnova, jer se apelanti nisu obogatili za vrijednost izvedenih radova. Takođe je napomenuto da i zahtjev za pretrpljene duševne bolove, zbog iseljenja iz kuće, ima karakter naknade nematerijalne štete, te je u tom smislu ponovljen sadržaj odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Vrhovni sud je u pogledu navedenih zahtjeva (za sanaciju kuće i duševnih bolova zbog iseljenja) zaključio da je u konkretnom slučaju protekao i subjektivni i objektivni rok od tri i pet godina koji je propisan u odredbi člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud je naglasio da je početak roka zastarijevanja za duševne bolove zbog iseljenja iz kuće počeo teći 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Početak roka zastarijevanja za troškove sanacije, kako je dalje obrazloženo, počeo je teći 12. decembra 2000. godine, kada su drugoapelanti ulaskom u posjed svoje kuće stekli saznanje o oštećenjima. Iz navedenog proizilazi da je u vrijeme podnošenja tužbe, 22. septembra 2006. godine, protekao i subjektivni i objektivni rok zastare koji je propisan u odredbi člana 376 ZOO. S obzirom na to da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ocijenjeno je da su u ovom dijelu nižestepeni sudovi postupili pravilno kad su tužbeni zahtjev, zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja, odbili. Takođe je pravilnim potvrđen stav iz nižestepenih odluka prema kojem u konkretnoj situaciji nije bila moguća primjena odredbe člana 377 ZOO, jer je u odnosu na apelante krivična istraga obustavljena i nije podignuta optužnica, tako da nije dokazano da je do konkretne štete došlo radnjom koja predstavlja krivično djelo.

14. U vezi sa zahtjevom kojim su drugoapelanti zatražili naknadu za otuđene stvari i izgubljenu dobit - zakupninu za period od kada su bili iseljeni iz kuće, dakle 1. septembra 1995. godine pa do povratka u posjed 12. decembra 2000. godine, Vrhovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 219 ZOO kojom je propisano „da kad neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe.“

15. S tim u vezi je pojašnjeno da zahtjev drugoapelanata za naknadu otuđenih stvari po svom karakteru i navedenoj zakonskoj odredbi može predstavljati sticanje bez osnova, te da je tužba u tom dijelu podnesena u okviru zastarnog roka propisanog u odredbi člana 371 ZOO. Međutim, u tom smislu su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva drugoapelanata, jer u postupku nisu dokazali da su te stvari otuđili apelanti. U tom smislu, Vrhovni sud je ponovio obrazloženje iz prvostepene presude iz kog proizilazi da sud iskazima saslušanih svjedoka na okolnosti postojanja stvari u kući drugoapelanata nije mogao pokloniti vjeru. Naime, svjedoci su se u svojim iskazima pozivali na spisak stvari koje su sačili drugoapelanti, zbog čega je prvostepeni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, izveo pravilan zaključak o nepouzdanosti tih dokaza. Naime, iskazi nisu bili rezultat sjećanja svjedoka o postojanju određenih stvari u kući drugoapelanata, već su iskazi dati po prethodno sačinjenom spisku stvari o čemu su prije saslušanja poučeni. Saglasno tome, revizija je u odnosu na ove zahtjeve (otuđenje pokretnih stvari iz kuće, troškovi sanacije kuće i duševni bolovi zbog iseljenja) odbijena.

16. Što se tiče zahtjeva za izgubljenu dobit - zakupninu, Vrhovni sud je krenuo od utvrđenja nižestepenih sudova prema kojem je apelantima rješenjem Ministarstva od 11. jula 2000. godine naloženo da u roku od 15 dana kuću predaju u posjed drugoapelantima. Kako iz sprovedenih dokaza proizilazi da drugoapelanti u označenom roku od 15 dana nisu postupili po navedenom rješenju i zaključku, Vrhovni sud je zaključio da je po isteku tog roka apelantima prestao pravni osnov za daljnje korišćenje kuće drugoapelanata. Imajući u vidu datum predaje u posjed kuće drugoapelantima, Vrhovni sud je izveo zaključak da su apelanti u periodu od 27. jula do 12. decembra 2000. godine kuću drugoapelanata koristili bez pravnog osnova, da je slijedom toga zahtjev za isplatu zakupnine u ovom periodu osnovan, jer i taj dio zahtjeva (uz otuđenje pokretnih stvari) u smislu odredbe člana 219 ZOO, predstavlja sticanje bez osnova. Za razliku od ovog perioda, u periodu od avgusta 1995. do aprila 1997. godine apelanti su, takođe, bez pravnog osnova koristili kuću tužilaca (jer su tek 1997. godine dobili rješenje o privremenom korišćenju), ali je taj period u zastari, pa je u tom dijelu potvrđena pravilnost drugostepene presude i revizija u istom dijelu odbijena. Vrhovni sud je u odnosu na period za koji je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan visinu zakupnine utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je sproveden u prvostepenom postupku u odnosu na koji su drugoapelanti isticali određene prigovore (prenisko obračunata zakupnina), ali u tom smislu nisu predlagali, niti zahtijevali dopunu nalaza i mišljenja, nego su svoj tužbeni zahtjev opredijelili upravo na osnovu tog nalaza i mišljenja. Stoga je Vrhovni sud, na osnovu predmetnog nalaza vještaka finansijske struke o prosječnoj zakupnini za period od 27. jula do 12. decembra 2000. godine (138 dana), utvrdio da apelantima pripada iznos od 1.380,00 KM zbog čega je drugostepena presuda u tom dijelu koji se tiče glavne stvari preinačena na način što je tužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno. Vrhovni sud je odluku donio na osnovu odredaba iz čl. 248 i 250 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti (koji su u predmetnom parničnom postupku imali procesnu poziciju tuženih) ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava zasnivaju na tvrdnji da je Vrhovni sud propustio da ocijeni dvije činjenice. Prva se tiče rješenja Ministarstva od 11. jula 2000. godine kojim im je naloženo iseljenje iz kuće drugoapelanata, budući da tokom postupka, kako tvrde, nije sproveden dokaz uvidom u to rješenje, pa je ostalo nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud izveo zaključak da im je tim rješenjem i rokom za dobrovoljno izvršenje prestao pravni osnov za korišćenje kuće drugoapelanata. Druga činjenica se tiče zapisnika o primopredaji kuće u kojem je, kako tvrde, konstatovano da su kuću oslobodili od lica i svojih stvari, te ključ od kuće predali Ministarstvu iz čega, po njihovom mišljenju, proizilazi jasan zaključak da su kuću napustili prije 12. decembra 2000. godine, pa je pogrešno odlučenje Vrhovnog suda prema kojem su kuću koristili do tog datuma. Smatrajući da na navedeni način Vrhovni sud nije mogao pouzdano utvrditi da su kuću drugoapelanata koristili bez pravnog osnova, to ih nije mogao ni obavezati da drugoapelantima naknade zakupninu, odnosno izmaklu korist. Apelanti smatraju da im je, zbog nepravilnog zaključka Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu, pa su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenog prava.

18. Drugoapelanti (koji su u predmetnom parničnom postupku imali procesnu poziciju tužilaca) smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji su opisali hronologiju konkretnog postupka, te su ukazali na propuste učinjene prilikom ocjene dokaza. S tim u vezi su naglasili da obrazloženje odluke Vrhovnog suda kojim njihov zahtjev za naknadu otuđenih pokretnih stvari nema uporišta u zakonu, jer su iskazi svjedoka u pogledu postojanja stvari u njihovoj kući, prije nego su je pod prijetnjom morali napustiti, sasvim jasni i precizni. Međutim, iskazi svjedoka kojima je potvrđena činjenica postojanja stvari nije prihvaćena, već je potpuno pogrešno protumačena i dovedena u kontekst zapisnika o primopredaji u kojem je konstatovano da je kuća zapuštena. Po njihovom mišljenju, taj termin mogao bi se protumačiti i kao opustošena, a to dalje znači da su prilikom primopredaje kuće nedostajale stvari čiju su novčanu protivvrijednost tužbom zatražili. Takođe, ukazuju da je u konačnoj presudi izveden potpuno pogrešan i proizvoljan zaključak prema kojem su apelanti njihovu kuću koristili na osnovu valjanog pravnog osnova. U vezi s tim su naveli da su iz svoje kuće istjerani, da kuća nije bila napuštena i da su u tom smislu najveće propuste učinili organi prvotužene koji im nisu pružili potrebnu zaštitu, a pogotovo nisu zaštitili njihovu imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovorima na apelacije istakao da pri donošenju pobijane presude nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu, jer je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda) konačna odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

20. Prvotužena je navela da je presuda Vrhovnog suda jasna i pravilna, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Smatra da su navodi apelacija neosnovani i da nisu ničim dokazani, te da je pozivanje apelanata i drugoapelanata na navodne povrede prava na pravično suđenje i imovinu potpuno paušalno i neosnovano.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

[...] Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama (apelanata i drugoapelanata) je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 033943 13 Rev od 20. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. marta 2014. godine a apelaciju su podnijeli 7. aprila 2014. godine, dok su drugoapelanti osporenu presudu posredstvom svog punomoćnika primili 17. marta 2014. godine, a apelaciju podnijeli 6. maja 2014. godine. Iz navedenog proizilazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju konačnu presudu Vrhovnog suda ukazujući da im je navedenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok drugoapelanti smatraju da im je istom presudom, osim prava na imovinu, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Budući da je navodima obje apelacije suštinski ukazano na ocjenu dokaza, te u vezi s tim pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja, a koji se, u suštini, svode na nezadovoljstvo apelanata što su osporenom presudom obavezani na djelimično ispunjenje obaveze i nezadovoljstvo drugoapelanata što je osporenom presudom njihov tužbeni zahtjev usvojen u neznatnom dijelu, Ustavni sud će, prije svega, ispitati navode koji se tiču prava na pravično suđenje. Budući da je predmetni parnični postupak pokrenut radi naknade štete i sticanja bez osnova, dakle zahtjeva obligacionopravnog karaktera, proizilazi da se predmetni postupak ticao građanskih prava i obaveza kako drugoapelanata u svojstvu tužilaca, tako i apelanata u svojstvu tuženih. Navedeno upućuje na zaključak da apelanti i drugoapelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja su predmetnim apelacijama pokrenuta, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da su drugoapelanti svoj zahtjev utemeljili na dva osnova – naknadi štete i sticanju bez osnova i da su prvostepeni i drugostepeni sud zauzeli stav da u okolnostima konkretnog slučaja zahtjev drugoapelanata po svom karakteru u cjelini predstavlja zahtjev za naknadu štete, zbog čega su, imajući u vidu takav osnov tužbenog zahtjeva, donijeli odluku kojom je tužbeni zahtjev odbijen zbog osnovanosti istaknutog prigovora o zastari potraživanja. Pri tome su prvostepeni i drugostepeni sud, imajući u vidu datum kada je tužba podnesena (26. septembar 2006. godine) i datum kada su drugoapelanti stekli saznanje o nastaloj šteti (12. decembar 2000. godine), zaključili da su protekom roka od tri godine, u smislu člana 376 stav 1 ZOO, drugoapelanti izgubili pravo da sudskim putem od apelanata zahtijevaju da im nadoknade štetu.

33. Vrhovni sud je, međutim, djelimično zauzeo drugačiji stav u odnosu na nižestepene presude, te je u obrazloženju presude jasno obrazložio da zahtjevi drugoapelanata za naknadu troškova sanacije kuće i duševnih bolova zbog iseljenja po svom karakteru predstavljaju zahtjev za naknadu štete, te je u tom smislu potvrđen kao pravilan stav nižestepenih presuda u pogledu pravilne primjene odredaba o zastarjelosti potraživanja iz člana 376 ZOO. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, istakao jasnu razliku u pogledu primjenljivosti subjektivnog roka iz stava 1 prethodnog člana u odnosu na troškove sanacije kuće (pri čemu je rok zastare počeo teći od ulaska u posjed kuće 12. decembra 2000. godine), i objektivnog roka iz stava 2 iste odredbe u odnosu na duševne bolove zbog iseljenja, pri čemu je rok zastare počeo teći od ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, te je zaključeno da je protekom propisanih rokova od tri i pet godina prestalo pravo drugoapelanata da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze od apelanata.

34. Imajući u vidu da navodima apelacija nisu dovedeni u pitanje navedeni zaključci Vrhovnog suda koji se tiču stava u pogledu zahtjeva za naknadu štete (troškova sanacije i duševnih bolova) i, s tim u vezi, primjenljivosti rokova zastare iz člana 376 ZOO, Ustavni sud se tim pitanjem neće opširnije baviti.

35. Apelacijama je suštinski ukazano na propuste Vrhovnog suda pri donošenju odluke o sticanju bez osnova pri čemu su i apelanti i drugoapelanti ukazali na propuste koji se tiču ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pri odlučivanju o reviziji, za razliku od nižestepenih sudova, zaključio da zahtjevi za naknadu otuđenih stvari i zahtjev za isplatu izgubljene dobiti (zakupnine) po svom karakteru mogu predstavljati sticanje bez osnova, u smislu člana 219 ZOO, a ne naknade štete, kako su smatrali nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je, kako primjećuje Ustavni sud, u pogledu naknade za otuđene stvari, naveo jasno obrazloženje iz kog proizilazi pravilnost nižestepenih presuda kojima je i taj dio zahtjeva kao neosnovan odbijen, bez obzira na to što, po ocjeni Vrhovnog suda, u smislu člana 371 ZOO, ovaj dio zahtjeva ne potpada pod zastaru zbog toga što apelanti u postupku nisu dokazali ni postojanje, a ni vrijednost tih stvari. Ustavni sud smatra da je u obrazloženju presude, nasuprot apelacionim navodima drugoapelanata, u ovom segmentu navedeno sasvim jasno i precizno obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je prilikom odlučenja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva imao u vidu izvedene dokaze u prvostepenom postupku i zaključke o nepouzdanosti određenih dokaza (iskazi saslušanih svjedoka) na osnovu kojih je zaključeno da drugoapelanti nisu dokazali postojanje pokretnih stvari, a time ni osnovanost svog tužbenog zahtjeva u tom segmentu.

36. Što se tiče zahtjeva za isplatu izgubljene dobiti (zakupnine), koji po svom karakteru, takođe po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja sticanje bez osnova, Ustavni sud zapaža da je upravo ovaj dio konačne presude doveden u usku vezu s ocjenom dokaza i izvođenjem, kako tvrde apelanti i drugoapelanti, pogrešnog zaključka u pogledu datuma od kog su apelanti stekli pravni osnov za korišćenje kuće drugoapelanata, odnosno datuma kad su drugoapelanti stekli pravni osnov da se vrate u svoju kuću. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, imajući u vidu granice ispitivanja drugostepene presude po izjavljenoj reviziji, te imajući u vidu potpuno i jasno utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka u kom su na nesporan način utvrđene činjenice o ulasku u posjed kuće drugoapelanata od apelanata, kako na osnovu dokaza saslušanjem parničnih stranaka, tako i materijalnih dokaza među kojima je i dokaz Ministarstva kojim je dozvoljeno izvršenje rješenja od 11. jula 2000. godine na način da je apelantima naloženo da drugoapelantima kuću predaju u posjed, na koji su apelacijom ukazali, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje, nasuprot navodima iz apelacije drugoapelanata, da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke naveo jasne i precizne razloge zbog kojih je u ovom dijelu (izgubljena dobit-zakupnina) njihov tužbeni zahtjev samo djelimično osnovan, u smislu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku kojeg u tom segmentu, osim što su iskazali nezadovoljstvo obračunatom visinom zahtjeva prema nalazu i mišljenju vještaka, nisu niti osporili, niti su predložili dopunu, pa je o ovom dijelu odlučeno na osnovu tih podataka iz nalaza i mišljenja na način što je drugostepena presuda preinačena. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ni u odnosu na navode drugoapelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO i ZPP, prilikom odlučenja naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je zahtjev drugoapelanata djelimično osnovan i da su stoga apelanti obavezni da im naknade izgubljenu dobit za određeni period i u određenom iznosu. Osim toga, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantima i drugoapelantima u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Navedeno posebno zato što je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava utemeljio svoju odluku, dajući za svoj stav argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelanti i drugoapelanti su ukazali da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni kao neosnovani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su navodi apelanata i drugoapelanata o povredi ovog prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu rezultata dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava iz ZOO, navodeći jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu djelimične osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti (zakupnine), kao i neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete i otuđenja stvari, presudu zasnovao na relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1586/14 (S. L., B. L. i D. L.) | Sudska praksa | Aktio