Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1822/14 (M. A. i drugi)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1822/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1822/14, rješavajući apelaciju Milana Aleksića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Aleksića, Milivoja Aleksića i Smilje Aleksić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 067346 13 Gž od 11. marta 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Milanu Aleksiću, Milivoju Aleksiću i Smilji Aleksić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Aleksića, Milivoja Aleksića i Smilje Aleksić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 067346 13 Gž od 11. marta 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 067346 09 I od 13. septembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Aleksić, Milivoj Aleksić i Smilja Aleksić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vid V. Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 16. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 067346 13 Gž od 11. marta 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 067346 09 I od 13. septembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od Zaštitnog fonda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su odgovore dostavili 13. oktobra 2016. godine. Izvršenik, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 30. septembra 2016. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 7. juna 2007. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje radi isplate razlike glavnog duga po označenim presudama. U prijedlogu za izvršenje apelanti su, pored ostalog, istakli da je izvršenik dobrovoljno ispunio obaveze po navedenim presudama po osnovu glavnog duga, troškova spora i zakonskih zateznih kamata na glavni dug i troškova postupka u iznosu od 130.223,37 KM, ali da prema njihovom obračunu ukupne obaveze po navedenim osnovima na 24. januar 2007. godine iznose 134.084,19 KM. Apelanti su se pozvali na član 313 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakli da im na 24. januar 2007. godine izvršenik duguje dio glavnice u iznosu od 3.860,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. januara 2007. godine.
6. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-07-003462 od 28. juna 2007. godine dozvolio predloženo izvršenje.
7. Izvršenik je 2. jula 2007. godine protiv rješenja Osnovnog suda izjavio prigovor.
8. Osnovni sud je povodom izjavljenog prigovora zakazao i održao ročište 21. septembra 2007. godine na kom je određeno sprovođenje vještačenja vještaka T.T. Vještak je nalaz i mišljenje sačinio 15. decembra 2007. godine.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-07-003462 od 12. juna 2008. godine odbio prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju od 28. juna 2007. godine kao neosnovan, te utvrdio da obaveza izvršenika prema nalazu vještaka sa danom donošenja ovog rješenja iznosi 6.626,52 KM.
10. Izvršenik je 18. juna 2008. godine protiv rješenja Osnovnog suda izjavio žalbu.
11. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-09-000103 od 25. juna 2009. godine uvažio žalbu izvršenika, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
12. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su, nakon pravosnažnosti presuda koje su izvršne isprave u ovom postupku, stranke postigle sporazum na 24. januar 2007. godine po kome neće izjavljivati reviziju protiv pravosnažne presude, te o tome da se zatezna kamata na dosuđene iznose naknade materijalne i nematerijalne štete obračuna sa 24. januarom 2007. godine i da tako ukupno utvrđen iznos obaveze izvršenik uplati u tri mjesečne rate u korist apelanata, odnosno do 24. aprila 2007. godine. Nadalje, proizilazi da je među strankama bilo nesporno da je po navedenom sporazumu izvršenik u korist tražilaca izvršenja uplatio ukupan iznos od 130.223,37 KM. Između stranaka je ostalo sporno da li je uplatom označenog iznosa izvršenik u cijelosti izmirio obavezu po navedenom sporazumu.
13. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da su obje strane osnovanost svojih navoda dokazivale nalazima vještaka finansijske struke (vještak Đ.S. je uradio nalaz po zahtjevu izvršenika, a vještak R.B. po zahtjevu apelanata), pa da je prvostepeni sud, radi utvrđenja odlučne činjenice da li je izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu, pravilno odredio sprovođenje finansijskog vještačenja. Slijedom navedenog neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori izvršenika da je u predmetnom izvršnom postupku, u skladu sa članom 39 stav 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), obračun kamata imala izvršiti banka, jer se u ovom postupku ne radi o sprovođenju izvršenja kojim je određena i obaveza naplate kamate, već je potrebno utvrditi da li je izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu po izvršnoj ispravi i sporazumu od 24. januara 2007. godine, a koja činjenica se ima utvrđivati u predmetnom izvršnom postupku.
14. Nadalje, Okružni sud je ukazao da, u skladu sa članom 148 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 21 stav 1 ZIP-a, stranke sudu predlažu predmet i obim vještačenja, kao i lice koje će vještačenje izvršiti, ali u konačnom, saglasno članu 150 ZPP, sud određuje predmet i obim vještačenja. Pri tome sud mora voditi računa o tome da odredi predmet i obim vještačenja tako da sačinjeni nalaz bude podoban, odnosno da bude osnov za pravilnu primjenu prava. Najzad, ukazano je da je članom 39 ZIP-a određeno da rješenje o izvršenju mora biti istovjetno sa dužnikovom obavezom sadržanom u izvršnoj ispravi, a u konkretnom slučaju (s obzirom na to da je izvršenik izvršio plaćanje određenog novčanog iznosa) izvršenje bi bilo dozvoljeno samo do visine eventualno preostale obaveze. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio da odredi zadatak vještaku shodno navedenim odredbama.
15. Okružni sud je istakao da, u pogledu uračunavanja ispunjenja, član 313 ZOO propisuje da se ukoliko dužnik, pored glavnice, duguje i kamate i troškove, uračunavanje vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je morao poći od ove odredbe pogotovo kad se ima u vidu da je izvršenik plaćanje vršio prije pokretanja izvršnog postupka, pa od vještaka, prije svega, zatražiti izjašnjenje da li je, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu prema izvršnoj ispravi i postignutom sporazumu, te ukoliko nije, šta je tačno u smislu navedene zakonske odredbe ostalo za plaćanje. Kako je prvostepeni sud propustio da to učini, vještak T.T. se u nalazu izjasnio da je iz osnova obračunate zatezne kamate ostao dug od 3.860,82 KM (što je suprotno članu 313 ZOO), te na isti iznos (koji se po njemu tiče obračunate zatezne kamate) ponovo obračunao kamatu, što je suprotno odredbi člana 279 stav 2 ZOO a na šta je osnovano ukazano u žalbi izvršenika. -Osporena rješenja
16. Osnovni sud je zaključkom od 24. decembra 2012. godine odredio dopunu vještačenja vještaka T.T. Vještak T.T. je dopunu nalaza i mišljenja dostavio Osnovnom sudu 19. februara 2013. godine.
17. Apelanti su 21. maja 2013. godine uložili prigovor na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, pa je povodom uloženog prigovora Osnovni sud zakazao i održao ročište 12. septembra 2013. godine.
18. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 067346 09 I od 13. septembra 2013. godine usvojio prigovor izvršenika na Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-07-003462 od 12. juna 2008. godine (novi broj 71 0 I 067346 09 I), obustavio izvršenje određeno navedenim rješenjem i ukinuo sve sprovedene radnje, te prijedlog apelanata za izvršenje odbio kao neosnovan.
19. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je vještak T.T. u dopuni nalaza i mišljenja od 19. februara 2013. godine utvrdio da je ukupno potraživanje apelanata od izvršenika na 24. januar 2007. godine iznosilo 129.884,84 KM.
20. Osnovni sud je odbio prijedlog apelanata da se u ovom predmetu sprovede novo finansijsko vještačenje Ekonomskog instituta ili vještaka ekonomsko-finansijske struke M.Ž., jer su u ovom predmetu već bila dva finansijska vještačenja (jedan vještak je radio po prijedlogu apelanata a drugi po prijedlogu izvršenika), dok je vještak T.T. radio po nalogu ovog suda izdatom u skladu sa uputama Okružnog suda datim u Rješenju broj 011-0- GŽ-09-000103 od 25. juna 2009. godine.
21. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je zadatak vještaka T.T. određen u zaključku Osnovnog suda od 24. decembra 2012. godine, da je vještak sačinio dopunu nalaza 19. februara 2013. godine i utvrdio da je obaveza izvršenika na 24. januar 2007. godine iznosila 129.884,84 KM. Sud je u cijelosti prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, jer je urađen po nalogu suda, nepristrasno, te u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate i Zakonom o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, te pravilima struke.
22. Imajući u vidu da je vještak T.T. utvrdio da je izvršenik trebalo da isplati apelantima iznos od 129.884,84 KM, a kod nesporne činjenice da je isplatio 130.223,37 KM, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prijedlog za izvršenje apelanata za isplatu glavnog duga u iznosu od 3.860,82 KM.
23. Apelanti su 4. oktobra 2013. godine protiv rješenja Osnovnog suda izjavili žalbu.
24. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 067346 13 Gž od 11. marta 2014. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i rješenje Osnovnog suda potvrdio.
25. Okružni sud je ukazao da je članom 49 stav 3 ZIP-a propisano da, ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je prvostepeni sud odredio dopunu nalaza i mišljenja vještaka T.T., kojem je naloženo da, imajući u vidu odredbu člana 313 ZOO, utvrdi šta je ostalo za plaćanje po izvršnoj ispravi. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je naveo da je izvršenik apelantima isplatio ukupan iznos od 130.223,30 KM, a da je trebao da isplati iznos od 129.884,84 KM. Shodno navedenom, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da prijedlog apelanata za izvršenje za naplatu razlike glavnog duga u iznosu od 3.860,82 KM nije osnovan.
26. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanata da je trebalo odrediti novo vještačenje. S tim u vezi je ukazano da je članom 8 ZPP određeno da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Istaknuto je da su stranke dužne upotrijebiti sva sredstva koja im stoje na raspolaganju kako bi dokazale svoje zahtjeve i kako je radi dokazivanja tvrdnji potrebno strankama, s obzirom na to da u raznim strukama (ovdje finansijska struka) postoje različita shvatanja o istom pitanju, omogućiti da različita mišljenja suprotstave pred sudom. S obzirom na to, a kod činjenice da su u konkretnom slučaju dva vještaka finansijske struke dala svoja mišljenja, Okružni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanata da je prvostepeni sud morao odrediti drugog vještaka, odnosno da je prvostepeni sud upravo postupao u skladu sa članom 8 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 13 Evropske konvencije.
28. Apelanti tvrde da nalaz i mišljenje vještaka T.T. na kom su zasnovane osporene odluke nije sačinjen u skladu sa članom 313 ZOO, te da je vještak primijenio, suprotno članu 4 stav 2 Zakona o visini stope zatezne kamate, negativne stope rasta cijena. S obzirom da je od samog početka postupka sporno pitanje bilo primjena člana 313 ZOO, da je jedan vještak došao do dijametralno suprotnog mišljenja, apelanti smatraju da je neosnovano odbijen njihov prijedlog da se odredi novo vještačenje. S tim u vezi, ukazuju da je jedino vještačenje koje je određeno u postupku bilo vještačenje vještaka T.T., pa da je netačan stav iz osporenih rješenja da su bila dva vještačenja. Po njihovom mišljenju, redovni sudovi su „nekritički“ usvojili dopunu nalaza i mišljenja, pa tako povrijedili i član 8 ZPP. Takođe, smatraju da su u konkretnom slučaju postojali svi procesnopravni uslovi za izvođenje novog vještačenja pa da je njihov prijedlog u tom smislu neopravdano odbijen, a čime je povrijeđen princip „jednakosti procesnog oružja“. S tim u vezi, pozvali su se i na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske i Perić protiv Hrvatske.
29. Apelanti tvrde i da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te su zatražili da im se na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
30. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da njegovom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata garantovana čl. 6 i 13 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je njegovo rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbijen kao neosnovan potvrđeno rješenjem Okružnog suda.
V. Relevantni propisi
32. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Primjena odredaba drugih zakona Član 21.
(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. (...)
(3) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, i drugi propisi.
Rješenje o izvršenju Član 39.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.
(...)
Rješenje o prigovoru Član 49.
(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.
(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.
33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 63/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 148.
Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje. Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.
Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.
Član 149.
Vještačenje vrši jedan vještak.
(...)
Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su: vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjeriće se u prvom redu tim ustanovama.
Član 150.
Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:
1. ime, prezime i zanimanje vještaka;
2. predmet spora;
3. obim i predmet vještačenja;
4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.
Član 155.
Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.
Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
Član 200.
Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.
Pismeni sastav rješenja treba da sadrži uvijek uvod i izreku, a obrazloženje samo ako po stavu 1. ovog člana rješenje mora biti obrazloženo.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 067346 13 Gž od 11. marta 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 24. marta 2014. godine a apelacija je podnesena 16. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
41. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo tražioca izvršenja iz čega slijedi da apelanti u ovom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4836/14 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
42. Apelanti u suštini tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporena rješenja zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka T.T., koji, kako tvrde, nisu u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te koji su bili nejasni i protivrječni, pa da je zbog toga povrijeđen princip jednakosti oružja, jer nije prihvaćen njihov prijedlog za sprovođenje još jednog vještačenja, te da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
U odnosu na osporena rješenja
43. U vezi sa tvrdnjama apelanata koje se tiču nalaza i mišljenja vještaka T.T., te povrede principa jednakosti oružja, Ustavni sud podsjeća da jednakost oružja podrazumijeva da svakoj strani mora biti pružena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, kao i da se izjasni o prijedlozima i navodima suprotne strane. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
44. Nadalje, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, njihov zadatak nije da utvrđuju da li su nalaz i mišljenje vještaka, dostupni domaćem sudu, bili pouzdani ili ne (vidi, Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev, aplikacije br. 11082/06 i 13772/05, stav 700). Naime, opšte pravilo je, izuzev određenih izuzetaka, da domaći sud ima široku diskreciju u izboru između suprotnih nalaza i mišljenja i odabiru onog koji smatra konzistentnim i pouzdanim. Ono što se, u smislu člana 6 Evropske konvencije, zahtijeva od suda u vršenju ove diskrecije jeste da je za svoju odluku ponudio detaljne razloge i obrazloženja.
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti svoje tvrdnje da izvršenik nije izmirio obavezu u cjelini temeljili na nalazu i mišljenju vještaka kog su sami angažovali i koji su predočili uz prijedlog za izvršenje. Izvršenik je, osporavajući ove tvrdnje apelanata, takođe, predočio nalaz i mišljenje vještaka kog je sam angažovao. S obzirom na to da se radilo o suprotstavljenim nalazima, sud je odredio vještačenje vještaka T.T. Iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je za apelante bila sporna dopuna nalaza koju je ovaj vještak sačinio i prema kojoj je izvršenik apelantima platio i više nego što je bila njegova obaveza. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantima nije bila uskraćena mogućnost da osporavaju dopunu nalaza vještaka T.T. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zaključili da je dopuna nalaza sačinjena u skladu sa nalogom i uputama suda koji, u skladu sa ovlašćenjem iz člana 150 ZPP, određuje izvođenje dokaza vještačenjem, te zaključili da je dopuna nalaza sačinjena u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i pravilima struke. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je apelantima bila uskraćena mogućnost da predstave svoj slučaj, kao i da se izjasni o prijedlozima i navodima suprotne strane, te u konačnici i o dopuni nalaza i mišljenja vještaka T.T. kog je odredio sud. Takođe, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da nije izostala i ocjena dopune nalaza i mišljenja vještaka T.T., te da su dati razlozi zbog kojih nije prihvaćen zahtjev apelanata da se odredi još jedno vještačenje, a koje Ustavni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.
46. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi nisu prekršili svoje diskreciono ovlašćenje kada su prihvatili dopunu nalaza i mišljenja vještaka T.T. i odbili prijedlog apelanata za sprovođenjem još jednog vještačenja s čim u vezi su dali razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a apelantima nije bila uskraćena mogućnost da predstave svoj slučaj, kao i da se izjasni o prijedlozima i navodima suprotne strane.
47. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Suđenje u razumnom roku a)Relevantni principi
48. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
b) Period koji se uzima u obzir
50. Apelanti su u predmetnom postupku prijedlog za izvršenje podnijeli Osnovnom sudu 7. juna 2007. godine a postupak je okončan rješenjem Okružnog suda od 11. marta 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi šest godina, devet mjeseci i četiri dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
51. U postupku pred redovnim sudovima apelanti su tvrdili da izvršenik isplatom označenog novčanog iznosa nije izmirio dio glavnog duga u označenom novčanom iznosu. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da su apelanti svoje tvrdnje potkrijepili i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, da je izvršenik tvrdio da je izmirio sve obaveze u prilog čemu je, takođe, predočio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te, najzad, da je i sam sud odredio vještačenje vještaka finansijske struke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu a što je moglo doprinijeti i trajanju postupka.
52. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora Okružnog i Osnovnog suda ne može se zaključiti da su apelanti svojim radnjama ili propuštanjem u postupku pred redovnim sudovima doprinijeli trajanju postupka.
53. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da se u ukupnom trajanju postupka od nešto više od šest godina izdvaja period 25. juna 2009. godine, kada je Okružni sud ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu, koji je u ponovnom postupku prvu radnju preduzeo tek 24. decembra 2012. godine, tj. nakon tri godine i šest mjeseci. U odgovoru na navode apelanata Osnovni sud nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog kog su mu trebale više od tri godine da preduzme prvu radnju u ponovnom postupku.
54. Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno bez obzira na to da li se radi o jednostavnom ili složenom predmetu (vidi, Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugalije, stav 23, 2000. godina), što je i regulisano članom 5 ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja izvršnog postupka od šest godina i devet mjeseci ne može smatrati razumnom sa aspekta standarda prava na pravično suđenje.
55. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
56. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, dodijeli iznos od 3.000,00 KM.
57. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
58. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
59. S obzirom na to da je postupak trajao šest godina i devet mjeseci, te da se radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud nalazi da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti ukupan iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
60. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o povredi principa jednakosti oružja a u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka koje su redovni sudovi prihvatili o kojim se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani Pravo na djelotvoran pravni lijek
61. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili mogućnost da upotrijebe pravne lijekove propisane zakonom u izvršnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u izvršnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je izvršni postupak trajao šest godina, devet mjeseci i četiri dana, a što ne može biti opravdano ni propustom stranaka, kao ni složenošću predmeta, već je isključivo posljedica načina na koji su redovni sudovi vodili postupak.
63. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno načelo jednakosti oružja na štetu apelanata.
64. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
65. Najzad, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti imali mogućnost i kada su koristili mogućnost da upotrijebe pravne lijekove propisane zakonom u izvršnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata u izvršnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
66. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman