Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2304/14 (I. J.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2304/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2304/14, rješavajući apelaciju Ivana Jozića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Jozića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 075080 13 Gž 2 od 10. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 075080 12 P 2 od 16. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Jozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 075080 13 Gž 2 od 10. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 075080 12 P 2 od 16. septembra 2013. godine. Podneskom od 27. januara 2017. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženih, i to zakonskog zastupnika Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Republička direkcija za obnovu i izgradnju (u daljnjem tekstu: tuženo Ministarstvo), te punomoćnika ostalih tuženih Drage i Milanke Trbić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, odnosno drugotužena, u daljnjem tekstu: svi tuženi) zatraženo je 13. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda 19. januara 2017. godine zatražena je i dostavnica.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju, uključujući i dostavnicu, dostavili u periodu od 16. decembra 2016. godine do 25. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. U postupku povrata stana u Banjoj Luci, u Ulici Miloša Obilića broj 56/prizemlje (ranije Nurije Pozderca broj 42), vlasništvo VSFRS Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporni stan), Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-8/04 od 27. septembra 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev, kojom je postupak povrata spornog stana u posjed pravosnažno okončan. Citirana presuda Vrhovnog suda bila je predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 7/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 7/07 od 15. aprila 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zahtjev za povrat spornog stana je odbijen, jer je tokom postupka utvrđeno da apelant nema status izbjeglice, budući da je sporni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine, te da napuštanje spornog stana nije bilo motivirano ratnim dešavanjima.
Osporene presude
6. Apelant je 8. decembra 2009. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv prvotuženog radi predaje u posjed spornog stana.
7. Rješenjem Osnovnog suda od 4. jula 2011. godine odbačena je apelantova tužba, a u žalbenom postupku navedeno rješenje je ukinuto rješenjem Okružnog suda od 17. aprila 2012. godine, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u ponovnom postupku preinačio tužbu i u objektivnom i u subjektivnom smislu, proširujući tužbu i na drugotuženu i tuženo Ministarstvo, tražeći da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju spornog stana od 4. augusta 2000. godine, te ugovora o otkupu spornog stana od 1. marta 2004. godine koji su međusobno zaključili tuženi u predmetnom postupku uz predaju u posjed spornog stana.
9. Osnovni sud je, nakon održana četiri ročišta, donio Presudu broj 71 0 P 075080 12 P 2 od 16. septembra 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Apelant tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je sporni stan dobio 1983. godine od JNA - banjalučkog garnizona, da je u spornom stanu živio do jula 1990. godine, kada je prekomandovan u službu u Sarajevo, a kada su sporni stan napustili i njegova supruga i djeca (novembar 1990. godine), stan je izdao u podzakup prvotuženom sa kojim je zaključio usmeni ugovor na osnovu koga mu je isplaćivana zakupnina do maja 1991. godine, te na tvrdnji da u Sarajevu nije dobio novi stan iz vojnog stambenog fonda.
10. Osnovni sud se prilikom odlučenja, između ostalog, pozvao na odredbu člana 16. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00 do 58/09, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova) kojom je propisano da neotkupljene stanove ili dijelove stanova iz stambenog fonda organa ili organizacija bivše SFRJ i njenih republika daje u otkup Vlada RS, a stanove bivše JNA i SSNO Ministarstvo odbrane, pri čemu lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana nije do dana stupanja na snagu navedenog zakona zaključilo ugovor o korištenju stana zaključuje ugovor o zakupu (član 56. Zakona o privatizaciji stanova). Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbe člana 68. stav 3. i član 69. istog zakona, koje je citirao, a koje propisuju uvjete za otkup stana u slučaju kada je ugovor o korištenju zaključen nakon 30. aprila 1991. godine i kada raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed u propisanom roku, ili je zahtjev odbijen (kao u konkretnom slučaju).
11. Nadalje je navedeno da nije sporno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat spornog stana u posjed, ali da je zahtjev u upravnom postupku pravosnažno odbijen. Iz provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je apelant imao konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, ali da se apelant, u smislu dopunjenog člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ne može smatrati izbjeglicom, jer je sporni stan napustio prije ratnih dešavanja i jer napuštanje spornog stana nije bilo motivirano ratnim dešavanjima, zbog čega je apelantov zahtjev za povrat i odbijen u upravnom postupku.
12. Osnovni sud je, nakon utvrđivanja svih relevantnih okolnosti, zaključio da je sporni ugovor o zakupu, čije je poništenje apelant tražio u predmetnom postupku, zaključen u skladu sa tada važećim propisima, a pošto ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, nije bilo osnova da se utvrdi ništavost tog ugovora. Nadalje je Osnovni sud naveo da je apelantov zahtjev za povrat spornog stana pravosnažno odbijen tako da su sporni ugovori zaključeni u vrijeme kada sporni stan nije bio opterećen stanarskim pravom, pa je tuženo Ministarstvo, kao vlasnik spornog stana, moglo slobodno da njime raspolaže, u skladu sa tada važećim zakonskim okvirom (član 2. stav 3. i član 27. stav 3. Zakona o prestanku primjene, kao i Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora koji su zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine). Isto tako je navedeno da u vrijeme otkupa sporni stan nije bio sporan, pa je mogao biti predmet otkupa, shodno čl. 9. i 17. Zakona o privatizaciji stanova. Shodno svemu iznesenom, Osnovni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo osnova za primjenu čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
13. Osnovni sud se na kraju složio sa prigovorima tuženog Ministarstva da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo s obzirom na to da je bio kandidat za rješavanje stambenog pitanja u Sarajevu, što je vidljivo iz zaključaka Komande Garnizona iz Sarajeva od 18. septembra 1990. godine i 10. oktobra 1991. godine, što znači da se već tada apelant vodio kao stambeno nezbrinut.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 075080 13 Gž 2 od 10. februara 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da je žalba neosnovana. U obrazloženju je detaljno interpretirano činjenično stanje prvostepenog suda, te je ukazano na nesporne činjenice u predmetu uz naglasak da u predmetnom slučaju nema mjesta za primjenu Zakona o prestanku primjene, što ni apelant ne tvrdi, već da spornu situaciju treba sagledati u kontekstu Zakona o stambenom osiguranju u JNA (u daljnjem tekstu: Zakon o stambenom osiguranju), Zakona o sredstvima finansiranja JNA, te Pravilnika o davanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda JNA (Pravilnik o davanju stanova), Pravilnika o stanovima JNA (u daljnjem tekstu: Pravilnik o stanovima) i Pravilnika o stambenim kreditima u JNA (u daljnjem tekstu: Pravilnik o stambenim kreditima). Okružni sud je prilikom odlučenja pošao od činjenice da je apelant u službi JNA premješten radi obavljanja dužnosti u Sarajevo i da je zbog toga sa porodicom prestao da koristi sporni stan od novembra 1990. godine, odjavivši prebivalište u Banjoj Luci, te da je apelant stambenom organu Garnizona u Sarajevu podnio molbu za dodjelu stana 23. augusta 1990. godine o kojoj je navedeni organ odlučio zaključkom od 18. septembra 1990. godine kojim je apelantova molba razvrstana u IIa) grupu iz člana 14. Pravilnika o davanju stanova, te je odlučeno da će se molba rješavati po članu 32. stav 1. tačka 3. navedenog pravilnika, pri čemu je Okružni sud citirao relevantne odredbe (o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio na str. 4-7. obrazloženja). Okružni sud je, nakon razmatranja relevantnog zakonskog okvira, zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da, kada se uzme u obzir sadržaj zaključka od 18. septembra 1990. godine koji je donio stambeni organ u Sarajevu odlučujući o apelantovoj molbi za dodjelu stana, proizlazi da u vrijeme donošenja odluke o apelantovoj molbi za dodjeli stana, odnosno stambenog kredita, apelant nije bio nosilac stanarskog prava na stanu iz Stambenog fonda JNA. Navedeno stoga što je apelantova molba za dodjelu stana razvrstana u IIa) grupu Pravilnika o davanju na korištenje stanova i da prema toj grupi apelant nije imao stan u garnizonu u koji je premješten i nije mu riješeno stambeno pitanje u drugom garnizonu, nakon čega je odlučeno o apelantovoj molbi za dodjelu kredita i ta molba je razvrstana u grupu prema kojoj apelant nema stan u vlasništvu ili sa stanarskim pravom. Shodno odredbama člana 71. Pravilnika o davanju stanova, odnosno člana 67. Pravilnika o stanovima, proizlazi da je apelant, kao lice koje je, zbog premještaja u drugi garnizon, zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva prestalo koristiti sporni stan (prije 30. aprila 1991. godine) bio dužan o tome obavijestiti stambeni organ garnizona, kako bi se s njim sporazumio o načinu korištenja stana, pa se iz svega nameće logičan zaključak da je apelant u smislu relevantnih odredaba sa stambenim organom zaključio sporazum o prestanku stanarskog prava, odnosno vratio sporni stan davaocu stana na korištenje.
15. Okružni sud je zaključio da, shodno svemu navedenom, apelantu u predmetnoj parnici nedostaje aktivna legitimacija, u smislu člana 109. ZOO, za utvrđenje ništavosti ugovora koje su tuženi međusobno zaključili.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji se iscrpno interpretiraju obrazloženja redovnih sudova sa kojima se apelant ne slaže, posebno sa stavom Okružnog suda koji je, prema ocjeni apelanta, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Apelant smatra da redovni sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu u predmetnom postupku, a to je da li je apelant riješio stambeno pitanje u Garnizonu u Sarajevu, jer, prema ocjeni apelanta, redovni sudovi su izveli pogrešan zaključak da je podnošenje molbe za dodjelu stana, odnosno dodjelu stambenog kredita, apelant riješio svoje stambeno pitanje u Sarajevu, što je protivno zakonu. Navedeno stoga što apelant, iako je podnio molbe za rješavanje stambenog pitanja, odnosno stambenog kredita, nije riješio stambeno pitanje u Sarajevu. Navodi još da sa stambenim organom u Banjoj Luci nije zaključio nikakav sporazum o prestanku stanarskog prava, pa u tom pravcu ukazuje na proizvoljan zaključak Okružnog suda. Kršenje prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je osporenim odlukama apelantu onemogućeno da se vrati u sporni stan na kojem je imao konstituirano stanarsko pravo, a sve zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje tvrdi da je osporenim presudama prema njemu izvršena diskriminacija po osnovu njegovog nacionalnog porijekla i vjeroispovijesti. Zbog svega navedenog, apelant smatra da je apelacija osnovana, te traži da se ona usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant traži i isplatu naknade zbog kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, jer apelantu tom presudom nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je u osporenoj presudi detaljno obrazložio stav o neosnovanosti tužbe, a takav stav je u cijelosti prihvatio Okružni sud u žalbenom postupku, činjenica da apelant nije uspio u predmetnom sporu ne može predstavljati povredu prava na koja ukazuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tuženo Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenilo neosnovanim, navodeći da su osporenim presudama dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva, a da nasuprot tome apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
20. Ostali tuženi su se u odgovoru na apelaciju dotakli i upravnog postupka u okviru kojeg apelant nije ostvario povrat u posjed spornog stana uz naglasak da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnost redovnih sudova, niti je apelant predočio dokaze kojim bi svoje navode potkrijepio, te je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno nedopuštena.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o privatizaciji stanova u državnoj svojini („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 60/07 i 58/09, koji je prestao da važi stupanjem na snagu novog zakona), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 16.
Neotkupljene stanove iz stambenog fonda organa ili organizacija bivše SFRJ i njenih republika, kao i stanove bivše JNA i SSNO, te stanove ili dijelove stanova koje su do dana stupanja na snagu ovog zakona nabavili organi ili organizacije Republike Srpske koji su prestali da postoje, daje u otkup Vlada Republike Srpske.
Stanove nabavljene za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida daje u otkup Vlada Republike Srpske, na prijedlog resornog ministarstva. Član 56.
Lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodeli stana nije do dana stupanja na snagu ovog zakona zaključilo ugovor o korišćenju stana, zaključuje ugovor o zakupu stana. Član 68. stav 2.
Po odredbama ovog zakona može se otkupiti stan na kojem je stečeno stanarsko pravo do 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je steklo stanarsko pravo posle 30. aprila 1991. godine može otkupiti stan koji koristi i ukoliko raniji nosilac stanarskog prava nije podneo zahtev za vraćanje stana u propisanom roku ili je zahtev odbijen.
Član 69.
Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.
Lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korišćenju stana nastavljaju sa korišćenjem stana po osnovu tih ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 075080 13 Gž 2 od 10. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“, zatim, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o zakupu, odnosno otkupu spornog stana i njegovog povrata u posjed, dakle, postupak je građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi sa apelacionim navodima kojim se ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnostima na koje apelant ukazuje.
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu kojim je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora koji su međusobno zaključili tuženi, u smislu člana 103. ZOO, i povrata spornog stana u posjed, saglasno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, zaključio da su sporni ugovori zaključeni u skladu sa tada važećim Zakonom o privatizaciji stanova, te da nije bilo mjesta za primjenu člana 103. ZOO, a sve u svjetlu okolnosti da apelant u upravnom postupku nije ishodio povrat spornog stana u posjed zbog činjenice da je apelant napustio sporni stan prije 30. aprila 1991. godine (op.cit., AP 7/07), te da u takvim okolnostima nije bilo pravnih smetnji za zaključenje spornih ugovora. Ustavni sud nadalje zapaža da je Okružni sud prilikom razmatranja žalbe otišao korak dalje, pa je na temelju relevantnih propisa koji su egzistirali u relevantnom periodu (Zakon o stambenom osiguranju i pravilnicima) sagledao situaciju u kontekstu apelantove prekomande, vremena kada se to dogodilo, te postupka za rješavanje stambenog pitanja u Sarajevu, utvrdivši da apelant u predmetnom postupku, zapravo, nema aktivnu legitimaciju da traži utvrđivanje ništavosti ugovora za što je dato detaljno obrazloženje. Stoga, ocjenjujući postupak u cjelini u okolnostima kada apelant u upravnom postupku nije ostvario povrat predmetnog stana u posjed, što se čini isto tako bitnom okolnošću za sagledavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao. Shodno tome, apelantovi prigovori kojim ukazuje koje činjenice su redovni sudovi trebali da utvrde u okolnostima konkretnog slučaja i postavljenog tužbenog zahtjeva čine se neutemeljenim.
34. U kontekstu prigovora kojim apelant ukazuje i na segment kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na dvije sudske instance okončan za četiri godine i dva mjeseca (tužba podnesena u decembru 2009. godine, a presuda Okružnog suda donesena u februaru 2014. godine), što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini neprihvatljivo dugim periodom. Navedeno i stoga što je i apelant doprinio dužini postupka budući da je, nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, preinačio tužbeni zahtjev i u objektivnom, te u subjektivnom smislu, proširujući krug tuženih osoba, što se svakako odrazilo na dužinu trajanja postupka. Stoga se i ovaj prigovor čini neutemeljenim.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je neutemeljeno ukazao.
Zabrana diskriminacije
36. Ustavni sud zapaža da apelant kršenja prava na nediskriminaciju dovodi u vezu sa svojim etničkim i vjerskim porijeklom, bez dodatnog obrazloženja i dokaza. Usto, s obzirom na akcesoran karakter navedenog prava, jer se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije, zapravo, proizlazi da apelant kršenje prava na nediskriminaciju dovodi u kontekst prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Stoga, Ustavni sud ovo apelantovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje je doveo u kontekst kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, smatra neosnovanim. Navedeno posebno kada iz osporenih presuda ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, pri čemu nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka samo po sebi ne pokreće pitanje nediskriminacije.
Pravo na imovinu
37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti i povrata u posjed sagledan i u svjetlu činjenica da apelant u upravnom postupku nije ostvario povrat spornog stana u posjed i kada je odbijen uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu nije bilo ni kršenja suđenja „u razumnom roku“, kao segmenta prava na pravično suđenje, kada je postupak na dvije sudske instance trajao nešto duže od četiri godine, a tome je jednim dijelom doprinio i sam apelant.
39. Nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava utemeljio na nezadovoljstvu osporenim odlukama, što per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman