Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2195/14 (N. M.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Kontrola korištenja
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2195/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2195/14, rješavajući apelaciju Nedeljka Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Nedeljko Mitrović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 011122 13 Rev od 28. januara 2014. godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 011122 12 Gž od 8. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 011122 10 P od 4. aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 011122 13 Rev od 28. januara 2014. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 011122 12 Gž od 8. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 011122 10 P od 4. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 10. novembra 2016. godine od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. novembra 2014. godine, a Pravobranilaštvo 17. novembra 2016. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio tužbu protiv Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate naknade u iznosu od 450.508,00 KM (sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate), jer je trajno onemogućen da se koristi vlasničkim pravima na svojim nekretninama-zemljištu tako da ga koristi za druge namjene, odnosno da na njemu gradi objekte trajnog karaktera, jer se nalazi u zaštićenom vodnom području crpilišta „Plazulje“.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 011122 10 P od 4. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za predmetno zemljište (pobliže opisano u dispozitivu presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da konkretno poljoprivredno zemljište koristi za druge namjene s obzirom da sudu nije pružio dokaze da se obraćao nadležnim organima za izdavanje građevinske dozvole i da je odbijen takav zahtjev. Dakle, Osnovni sud je istakao da na predmetnim nekretninama (na kojima nema tragova da su obrađivane) nije isključena mogućnost proizvodnje organske hrane i kod činjenice da će i Regulacionim planom biti značajno umanjen radijus zaštićenog pojasa. Stoga je zaključeno da to što se apelantovo zemljište nalazi u zaštićenom pojasu crpilišta (manjim dijelom u užem i većim dijelom u širem zaštićenom pojasu) ne ukazuje da je apelant u značajnoj mjeri onemogućen u korištenju svojih nekretnina što bi mu dalo za pravo, saglasno odredbama čl. 34, 36, 42. i 44. Zakona o zaštiti voda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti voda) i Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (čl. 2. i 6.), da zahtijeva od tuženog zamjenu svog zemljišta, odnosno kupovinu. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je za navedeno područje u toku izrada regulacionog plana koji će biti usvojen krajem ove godine i po kojem je na osnovu provedenih hidro-geoloških istraživanja utvrđen mnogo manji zaštitni pojas. Usvajanjem tog regulacionog plana u znatnom dijelu će na apelantovom zemljištu biti isključena ograničenja u korištenju njegovog zemljišta, pa se stoga ne može utvrditi da postoji trajno ograničenje za korištenje zemljišta koje je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno ne može se utvrditi da je apelant u značajnoj mjeri onemogućen u korištenju zemljišta.
7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 011122 12 Gž od 8. maja 2013. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je odredbama člana 42. Zakona o zaštiti voda propisano da vlasnik zemljišta koje se nalazi u zaštićenom vodnom području ima pravo zahtijevati razmjenu svog zemljišta za drugo odgovarajuće zemljište na istom području ili njegovu kupovinu, ali samo u slučaju da ograničenja i zabrane u značajnoj mjeri onemogućavaju vlasnika u korištenju zemljišta, ili ukoliko je korištenje zemljišta trajno onemogućeno. Međutim, apelantu je omogućeno da se i bez zahvata hemijskim sredstvima i na zemljištu takvog kvaliteta (najlošiji kvalitet zemljišta) bavi poljoprivrednom proizvodnjom (uzgojem zdrave, organske hrane, ili da zemljište koristi kao livadu). Apelacioni sud je naveo da apelant nije u značajnijoj mjeri onemogućen u korištenju zemljišta, niti ga ograničenja i zabrane lišavaju trajno prava da ga koristi na izloženi način, saglasno namjeni, u poljoprivrednoj proizvodnji. U prilog navedenom Apelacioni sud je konstatirao da je provedenim dokazima utvrđeno da je predmetno zemljište namijenjeno za poljoprivrednu proizvodnju, a ne za građenje. Apelacioni sud je zaključio da apelant, uprkos ograničenjima i zabranama u korištenju predmetnog (poljoprivrednog) zemljišta, može svoje zemljište koristiti za poljoprivrednu proizvodnju za šta je konačno i ono namijenjeno.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 011122 13 Rev od 28. januara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe na koje su se pozvali, kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je od tuženog tražio naknadu, jer je trajno onemogućen da se u odnosu na svoje nekretnine koristi vlasničkim pravima tako da na predmetnom zemljištu gradi. To zemljište ima status poljoprivrednog zemljišta za koje nema podataka da je tražena, odnosno izvršena prenamjena. Apelant se nije obraćao nadležnim tijelima tuženog da mu se dozvoli gradnja i da je takav zahtjev odbijen. Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 42. Zakona o zaštiti voda, a osnovanost apelantovog zahtjeva ne može se zasnivati na odredbi člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, prema apelantovom mišljenju, pogrešan je zaključak sudova da on nije provedenim dokazima dokazao da je trajno onemogućen u korištenju predmetnog zemljišta, odnosno da u konkretnom slučaju apelant nije u značajnoj mjeri onemogućen u njegovom korištenju u smislu Zakona o vodama. Također, apelant navodi da je paušalan i proizvoljan zaključak drugostepenog i revizijskog suda da apelantu ne pripada pravo iz člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH. Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i odluči o meritumu predmeta.
b)Odgovor na apelaciju
10. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u odlukama Osnovnog suda i Apelacionog suda navedeni dovoljni i jasni razlozi za odluku kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a koje je prihvatilo i revizijsko vijeće. Apelacioni sud je zaključio da ne stoji apelantova tvrdnja o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenim odlukama.
11. Pravobranilaštvo je istaklo da ni u kojem slučaju sudovi u osporenim odlukama nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti da je apelant u značajnoj mjeri onemogućen u korištenju svog zemljišta. Slijedom navedenog, Pravobranilaštvo je navelo da je apelantu omogućeno da se na svom zemljištu (bez zahvata hemijskim sredstvima) bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Stoga su, po ocjeni Pravobranilaštva, neosnovani navodi apelacije o povredi prava na koja se apelant poziva, te je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
12. Zakon o vodama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 25/04, 1/05 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:
Naknada Član 42.
(1) Vlasnik zemljišta koje se nalazi u zaštićenom vodnom području može zahtijevati od lokalne zajednice razmjenu svog zemljišta za drugo odgovarajuće zemljište na istom području, ili njegovu kupovinu, u slučaju da ograničenja i zabrane iz članaka 36 - 43 ovoga zakona u značajnoj mjeri onemogućavaju vlasnika u uporabi zemljišta ili ukoliko je korištenje zemljišta trajno onemogućeno.
(2) Ukoliko lokalna zajednica ne ponudi odgovarajuće zemljište i ukoliko nije zainteresirana za kupovinu, vlasnik može zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.
(3) Troškove razmjene, kupovine ili naknade iz stavka 1 ovoga članka snosi lokalna zajednica koja se opskrbljava vodom za piće iz zaštićenog vodnog područja.
(4) Ukoliko je zaštićeno vodno područje namijenjeno iskorištavanju termalnih, mineralnih ili termomineralnih i drugih površinskih voda za proizvodnju pića onda troškove razmjene, kupovine ili isplate naknada snosi nositelj prava na vode.
(5) Naknada se utvrđuje prema propisima o eksproprijaciji, sukladno odredbama ovog zakona.
13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 21.
(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.
14. Zakon o eksproprijaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08 i 19/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) Eksproprijacija se može provesti u korist Distrikta ili pravnog lica koje obavlja djelatnosti u javnom interesu (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije).
Eksproprijacijom korisnik eksproprijacije stiče pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena.
Nekretninom u smislu ovog zakona smatraju se zemljište, pravo građenja, zgrade i drugi građevinski objekti.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju konačna odluka je presuda Apelacionog suda od 28. januara 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 19. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
23. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje se nalazi u zaštićenom vodnom području, zbog čega je on onemogućen da ga koristi za izgradnju objekata trajnog karaktera (postrojenja za preradu voća i proizvodnju sokova), kao i da ga koristi za druge namjene. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili nespornim da je predmetno zemljište po svojoj naravi namijenjeno za poljoprivrednu proizvodnju, a ne za građenje, te da nema podataka da je za njega tražena, niti je izvršena prenamjena. S tim u vezi je i navedeno da se apelant može bez upotrebe hemijskih sredstava baviti poljoprivrednom proizvodnjom na predmetnom zemljištu. U svjetlu navedenog je zaključeno da apelant nije onemogućen u značajnoj mjeri u korištenju predmetnog zemljišta, niti je trajno lišen prava da ga koristi saglasno njegovoj namjeni u poljoprivrednoj proizvodnji. Zbog navedenog, prema stavu redovnih sudova, apelant ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 42. Zakona o zaštiti voda (pravo na razmjenu ili kupovinu zemljišta), odnosno da se osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva ne može temeljiti na odredbi člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji). Imajući u vidu navedeno, a suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su, po mišljenju Ustavnog suda, naveli jasne i argumentirane razloge zasnovane na citiranim odredbama Zakona o zaštiti voda. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na apelantovu štetu, kao i da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61, Beyeler protiv Italije, Veliko vijeće, broj predstavke 33202/96, stav 98, ECHR 2000-I, i Sargsyan protiv Azerbejdžana, Veliko vijeće, broj predstavke 40167/06, stav 217, ECHR 2015).
30. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od tri navedena pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji pravičan balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi npr. presude Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da se radilo o apelantovoj imovini, te da se radilo o miješanju u apelantovu imovinu na način da je apelant ograničen u korištenju svojih vlasničkih prava koje se ogleda u restrikcijama i zabranama u vezi sa građenjem i bavljenjem poljoprivrednom proizvodnjom na predmetnom zemljištu. Tako uspostavljena ograničenja u pogledu apelantove imovine su posljedica same prirode zemljišta (poljoprivredno zemljište, a ne građevinsko), kao i činjenice da se ono nalazi u zaštićenom vodnom području crpilišta.
32. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj postojanje jednog takvog područja nesumnjivo u značajnoj mjeri dovodi do značajnog umanjenja efektivnog uživanja apelantovih vlasničkih prava kroz uspostavljene restrikcije prilikom korištenja tog zemljišta, kao i samom zabranom građenja na njemu. Takve mjere sasvim jasno predstavljaju rezultat miješanja, odnosno kontrole korištenja imovine u smislu značenja drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barcza protiv Mađarske, presuda od 11. oktobra 2016. godine, broj predstavke 50811/10, stav 44). Stoga je u okolnostima konkretnog predmeta potrebno odrediti je li takvim miješanjem uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi, između ostalih, Jahn i ostali protiv Njemačke, br. predstavki 46720/99, 72203/01 i 72552/01, stav 93, ECHR 2005-VI). Prilikom određivanja je li ovaj zahtjev ispunjen, Evropski sud je ukazao da regionalno planiranje i politika očuvanja okoliša, gdje prevladava opći interes zajednice, povjerava javnim vlastima (državi) slobodu procjene koja je veća od one kada su u pitanju isključivo građanska prava (vidi, Depalle protiv Francuske, broj predstavke 34044/02, stav 84, ECHR 2010). U okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi su zaključili da apelant nije trajno onemogućen da koristi predmetno zemljište, te da ograničenja i zabrane koje postoje u vezi sa njim ne predstavljaju značajna ograničenja u smislu odredbe člana 42. Zakona o zaštiti voda, što bi rezultiralo ostvarivanjem prava na naknadu po istoj zakonskoj odredbi, te odredbi člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji).
33. Dakle, ograničenje uživanja vlasničkih prava apelanta u konkretnom slučaju ogleda se u kontroli države, odnosno javnih vlasti na predmetnom zemljištu u smislu (ne)davanja saglasnosti za poljoprivrednu proizvodnju na način na koji bi se apelant bavio njome da se predmetno zemljište ne nalazi u vodozaštitnoj zoni. Kontrola je, stoga, u konkretnom slučaju posljedica toga da se predmetno zemljište nalazi na području koje nesumnjivo predstavlja „javno dobro“ sa kojeg se osigurava vodosnabdijevanje tuženog. Upravo iz tog razloga su redovni sudovi zaključili da apelant ima mogućnost da predmetno zemljište koristi bez zahvata hemijskim sredstvima, odnosno da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom zdrave organske hrane ili da zemljište koristi kao livadu. Naime, postojanje kontrole imovine, odnosno imovinskih prava, u slučajevima kada se radi o „javnom dobru“ je opravdano, odnosno ograničenja uspostavljena u tom smislu teže legitimnom cilju javnih vlasti radi osiguranja zaštite općih interesa šire zajednice. Prema tome, Ustavni sud smatra da takvo miješanje u apelantovu imovinu, koje se ogleda kroz njenu kontrolu, nije niti arbitrarno, ni neproporcionalno u okolnostima konkretnog slučaju. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se dosudi naknada za predmetno zemljište, zbog ograničenja prava korištenja na njemu, nije dovelo u pitanje pravičnu ravnotežu koju je potrebno ostvariti u kontekstu zaštite prava vlasništva pojedinca i zahtjeva od općeg interesa.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u apelantovu imovinu, koje se ogleda kroz njenu kontrolu, nije niti arbitrarno, ni neproporcionalno u okolnostima konkretnog slučaja.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman