Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2318/16 (A. M.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2318/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2318/16, rješavajući apelaciju Adema Mujčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adema Mujčića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 012032 99 I (raniji broj I- 145/99).
Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju da, u skladu s članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ademu Mujčiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 2. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 39 0 I 012032 99 I (raniji broj I 145/99).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 16. augusta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 14. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. „Kamel osiguranje“ d.d. Tešanj – likvidirano (apelantov pravni prednik), kao tražilac izvršenja, podnijelo je 21. juna 1999. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika E. Š. (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu vjerodostojne isprave – izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga radi naplate duga u iznosu od 710,00 KM. Tražilac izvršenja je predložio da se izvršenje provede pljenidbom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
6. Općinski sud, postupajući po prijedlogu za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj I 145/99 od 19. jula 1999. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
7. Apelant je 31. decembra 2010. godine podnio urgenciju Općinskom sudu za postupanje u predmetnom postupku.
8. Općinski sud je zaključkom broj 39 0 I 012032 99 I od 4. juna 2014. godine obavijestio apelanta da su popis i pljenidba pokretnih stvari kod izvršenika koji su pokušani 27. decembra 2013. godine bili bezuspješni zbog toga što, kako je navedeno, nisu pronađene pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja.
9. Apelant je 18. juna 2014. godine podnio prijedlog za nastavak izvršnog postupka uz zahtjev za utvrđivanje imovine izvršenika od MUP-a Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je dopisom od 20. septembra 2014. godine zatražio od Policijske uprave Tešanj podatke o motornim vozilima izvršenika nakon čega je Policijska uprava Tešanj obavijestila Općinski sud da je izvršenom provjerom kroz evidenciju registriranih motornih vozila utvrđeno da izvršenik ne prolazi kroz evidenciju.
10. Apelant je 30. maja 2016. godine dostavio Općinskom sudu prijedlog da taj sud pribavi od nadležnih organa podatke o radnopravnom statusu izvršenika i nekretninama izvršenika, te o registriranim motornim vozilima izvršenika. Dopisima nadležnih organa Općinski sud je obaviješten da izvršenik nije upisan kao vlasnik, niti kao suvlasnik u zemljišnim knjigama koje se vode kod Općinskog suda, kao i da ne prolazi kroz evidenciju registriranih motornih vozila koja se vodi kod MUP-a Zenica - Sektor za administraciju.
11. Sudski izvršitelj je 2. septembra 2016. godine sačinio zapisnik u kome je navedeno da je na adresi iz prijedloga za izvršenje pronašao izvršenika, te da je tom prilikom izvršenik izjavio da nema mogućnosti da isplati predmetni dug, da je nezaposlen i da nema nikakva primanja. Sudski izvršitelj je konstatirao da izvršenik nema stvari koje bi mogle biti predmet pljenidbe, te da stvari koje se nalaze u kući služe za nužnu upotrebu.
12. Općinski sud je zaključkom broj 39 0 I 012032 99 I od 5. septembra 2016. godine naložio apelantu da uredi prijedlog za izvršenje na način da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja radi nastavka izvršnog postupka.
13. Apelant je 7. septembra 2016. godine predložio Općinskom sudu da naloži Poreznoj upravi da dostavi potvrdu o izvršenikovom radnopravnom statusu.
14. Općinski sud je 3. oktobra 2016. godine zaprimio dopis od Kantonalnog poreznog ureda Zenica - Porezna ispostava Tešanj u kome je navedeno da je uvidom u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa utvrđeno da se izvršenik nalazi u radnom odnosu kod poslodavca „H&HMT“ d.o.o. Tešanj, počev od 4. maja 2016. godine.
15. Apelant je 24. oktobra 2016. godine podnio prijedlog za promjenu sredstva izvršenja pljenidbom jedne polovine plaće koju izvršenik ostvaruje kod navedenog poslodavca, nakon čega je Općinski sud rješenjem o izvršenju od 4. novembra 2016. godine dozvolio predloženo izvršenje.
16. Prema stanju u spisu, postupak je još u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da izvršni postupak neopravdano dugo traje i da trpi nenadoknadivu štetu. Apelant zahtijeva naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju postupka, koja je navedena u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je istakao da su apelantovi navodi djelimično tačni i da je sud, nakon donošenja rješenja o izvršenju od 19. jula 1999. godine, prvu izvršnu radnju preduzeo 27. decembra 2013. godine, ali da, zbog velikog broja izvršnih predmeta u Općinskom sudu, sudski izvršitelj nije mogao ranije preduzimati izvršne radnje. Općinski sud je istakao da je apelant mogao biti aktivniji u predmetnom postupku, a da se iz zapisnika o popisu imovine može vidjeti da izvršenik nema imovinu koja može biti predmet izvršenja i da je prvi put zasnovao radnopravni odnos kod poslodavca 4. maja 2016. godine. Općinski sud predlaže da Ustavni sud odbije zahtjev za naknadu štete kao neosnovan, odnosno da predloženi iznos umanji.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav 1.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
23. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
26. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom kao predmet broj 39 0 I 012032 99 I.
27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-razuman rok
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud ukazuje da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana
6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
32. Također, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
33. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3641/09 od 6. decembra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov pravni prednik 21. juna 1999. godine pokrenuo predmetni izvršni postupak, te da taj postupak, prema stanju spisa, još nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste 17 godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da se izvršni postupak, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim (član 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku), što je zahtijevalo dodatnu ažurnost suda u tom postupku. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a posebno činjenicu da Općinski sud u periodu od 14 godina nije preduzeo nijednu procesnu radnju radi vođenja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka a priori suprotna principu razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na njih. Naime, što se tiče navoda Općinskog suda kojima ukazuje na "veliki broj predmeta", kao razlog za nepostupanje u predmetnom postupku, Ustavni sud je već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, tako da Ustavni sud ne može prihvatiti ponuđene razloge kao valjane. Također, što se tiče navoda Općinskog suda da je "apelant mogao biti aktivniji u predmetnom postupku", Ustavni sud ukazuje da je na redovnom sudu da djelotvorno kontrolira postupak zbog čega se ni ovi navodi ne mogu prihvatiti kao valjani (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine).
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da predmetni postupak traje preko 17 godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 5.100,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
38. S obzirom na to da se navodi o povredi prava na imovinu odnose, također, na dužinu trajanja postupka, o čemu je Ustavni sud odlučio razmatrajući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, jer izvršni postupak, koji je hitne prirode, traje preko 17 godina, a pri tome ne postoje bilo kakve izuzetne okolnosti kojima bi se moglo opravdati tako dugo trajanje postupka.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman