Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-135/17 (I. V.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Tužba
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-135/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-135/17, rješavajući apelaciju Ivana Vučkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Vučković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051902 15 Rev 2 od 3. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051902 15 Rev 2 od 3. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončano osporenom odlukom apelantov tužbeni zahtjev je odbačen kao neblagovremen u dijelu kojim je tražio da se poništi oglas drugotužene (Republike Srpske- Ministarstvo finansija, Poreska uprava) za popunu upražnjenog radnog mjesta portparola, da se utvrdi da prestaje radni odnos prvotuženoj (M. Š.) u drugotuženoj na mjestu portparola i da se utvrdi da je apelant 17. aprila 2008. godine po zakonu zasnovao radno odnos na neodređeno vrijeme kod drugotužene na poslovima portparola.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se prema odredbi člana 118. stav

2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) tužba za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Vrhovni sud je naveo da se odredba člana 118. ZOR odnosi na povredu svih prava iz radnog odnosa i da prema toj odredbi sud pazi po službenoj dužnosti na ispunjenje ove procesne pretpostavke za sudsku zaštitu svakog prava iz radnog odnosa, jer se propuštanjem ovog materijalno-pravnog prekluzivnog roka gubi pravo na tužbu, a time i pravo u materijalnom smislu. Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant tek na pripremnom ročištu kod prvostepenog suda 26. oktobra 2010. godine (pored zahtjeva postavljenih u tužbi dana 12. decembra 2008. godine: poništenje odluka drugotužene o prijemu u radni odnos prvotužene na radno mjesto portparola, te vraćanje apelanta na rad kod drugotužene na odgovarajuće radno mjesto uz isplatu naknada plata i obaveznih doprinosa za period od prestanka njegovog radnog odnosa do povratka na rad) zahtijevao i poništenje oglasa tužene za popunu upražnjenog radnog mjesta portparola objavljenog 28. maja 2008. godine, utvrđenje da je prvotuženoj prestao radni odnos na radnom mjestu portparola sa danom pravosnažnosti presude i utvrđenje da je apelant 27. aprila 2008. godine po zakonu zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod drugotužene, na poslovima portparola. Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je apelant imao saznanje da kod drugotužene nije više radno angažovan od 25. septembra 2008. godine, što je vidljivo iz činjeničnih navoda tužbe, te da je do postavljanja zahtjeva za utvrđenje da se radni odnos apelanta kod drugotužene ima smatrati radnim odnosom na neodređeno vrijeme, na pripremnom ročištu 26. oktobra 2010. godine, protekao subjektivni rok iz člana 118. ZOR. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant na navedenom pripremnom ročištu zahtijevao i poništenje oglasa drugotužene za popunu upražnjenog radnog mjesta portparola, a da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant imao saznanje o raspisanom oglasu 28. maja 2008. godine (budući da se na taj oglas i sam prijavio). Vrhovni sud je ukazao da je apelant prvi put na pripremnom ročištu 26. oktobra 2010. godine postavio i zahtjev da se prvotuženoj sa danom pravosnažnosti presude, kojom se poništava odluka o njenom prijemu u radni odnos, prestane radni odnos u drugotuženoj na radnom mjestu portparola, a da je prema činjeničnom utvrđenju apelant imao saznanje o njenom prijemu u radni odnos kod drugotužene 12. decembra 2008. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant propustio subjektivni rok od godinu dana da podnese navedene tužbene zahtjeve. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je osporena odluka, u dijelu kojim je ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena, donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe člana 118. ZOR. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog povrede odredbe člana 118. ZOR i povrede odredbe člana 56. Zakona o parničnom postupku, zbog toga što su sudovi uređenje tužbenog zahtjeva sa pripremnog ročišta od 26. oktobra 2010. godine smatrali preinačenjem tužbenog zahtjeva.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-135/17 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio