Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/14 („Užarija“ a.d. Šamac)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1268/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1268/14, rješavajući apelaciju „Užarije“ a.d. Šamac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Užarije“ a.d. Šamac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000756 11 Rev od 27. decembra 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 66 0 Ps 000019 10 Pž od 1. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Užarija“ a.d. Šamac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000756 11 Rev od 27. decembra 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 66 0 Ps 000019 10 Pž od 1. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Meboša“ a.d. u stečaju Šamac (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac dostavili su odgovor na apelaciju 28. oktobra i 1. novembra 2016. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavnom sudu se 18. januara 2017. godine zahtjevom obratio „Austrotherm BH“ d.o.o. Bihać, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), da mu se odobri svojstvo učesnika u predmetnom postupku „na apelanticinoj strani“, u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, pravdajući to činjenicama da tužilac protiv određenih pravnih lica, između ostalog i podnosioca zahtjeva, kod Okružnog privrednog suda u Doboju vodi drugi parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji, ističući da postoji „identitet predmeta kupoprodaje“. Uzimajući u obzir navedeni zahtjev, te dovodeći ga u vezu sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje takve okolnosti zbog kojih bi bilo neophodno podnosiocu zahtjeva odobriti svojstvo učesnika u postupku u smislu člana 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj Ps-272/05 od 26. februara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji, zaključen 2. marta 2005. godine, između apelantice (prvotužene), kao prodavca, i NIK „Gradnja“ d.o.o Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao kupca, da se apelantica i drugotuženi obavežu da trpe brisanje upisa prava u zk. ul. broj 1978 k.o. Šamac i posjeda u p.l. broj 2056 k.o. Šamac, izvršenih na osnovu predmetnog ugovora, te da se utvrdi da je tužilac građenjem i ulaganjem vlastitih sredstava na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava i dugoročnoj poslovno-tehničkoj saradnji (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum), zaključenog 1987. godine između RO „Meboš“ OOUR „Tibek“, RO „Meboš“ OOUR „Mimpak“ i RO „Meboš“ OOUR „Standard“ Bosanski Šamac, postao vlasnik privredne zgrade za proizvodnju stiropora i poliuretana, bliže opisane u dispozitivu presude. Tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se tuženi obavežu da tužiocu predmetne nekretnine i opremu predaju u posjed i da trpe da se on u zemljišnim knjigama i u katastarskom operatu upiše kao vlasnik i posjednik tih nekretnina je, također, odbijen. Istom presudom tužilac je obavezan da apelantici i drugotuženom kao solidarnim povjeriocima naknadi troškove postupka u iznosu od 7.425,00 KM.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su RO „Meboš“ OOUR „Limpak“, RO „Meboš“ iz Bosanskog Šamca, OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca (kasnije spojeni i kao takvi prednici tužioca) i RO „Standard“ (apelanticin pravni prednik) zaključili 1987. godine Samoupravni sporazum radi proizvodnje stiropora i poliuretana. Članom 2. Samoupravnog sporazuma propisano je da spomenuta proizvodnja stiropora i poliuretana djeluje u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca i da se po završetku izgradnje i probne proizvodnje ovaj pogon udruži u RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ kao posebna jedinica udruženog rada. Članom 5. Samoupravnog sporazuma dogovoreno je da su se učesnici sporazuma kao udružioci sredstava saglasili da nosilac sredstava za izgradnju bude RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca, te da je odlukom RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ Bosanski Šamac od 20. aprila 1988. godine utvrđeno da 31. decembra 1988. godine prestaje probna proizvodnja stiropora i poliuretana i da počinje redovna proizvodnja. Dalje je utvrđeno da se vrijednost spornog pogona i opreme u poslovnim knjigama tužioca vode kao osnovna sredstva, a vrijednost udruženih sredstava apelantice kao apelanticina obaveza za udružena sredstva.
8. Dalje je utvrđeno da iz spisa „prvostepenog suda“ broj Ps-461/04 proizlazi da je apelantica 16. juna 2004. godine podnijela tužbu protiv tužioca (kao tuženog u tom sporu) kojom, pozivom na Samoupravni sporazum, traži od tužioca-tuženog da mu na osnovu ulaganja u izgradnju pogona za proizvodnju poliuretana i stiropora, izgrađenog na k.č. broj 1221, isplati iznos od 152.557,50 KM. Istaknuto je da je u spomenutoj tužbi apelantica navela da, „iako je tužilac formalni posjednik navedene nekretnine, isključivi korisnik navedenog poslovnog objekta i pripadajućeg zemljišta je tuženi ('Meboš' a.d.) koji koristi navedenu nekretninu isključivo u svoje svrhe“. Ukazano je da je izvodom otvorenih stavki apelantice na 30. juni 2001. godine utuženi iznos u spomenutoj parnici označen kao „dugoročna udružena sredstva u pogonu EPS i PUR“.
9. Ukazano je da je predmetne nekretnine apelantica privatizirala u postupku privatizacije, te da je na navedenim nekretninama upisana u zemljišnim knjigama i katastru kao vlasnik i posjednik, da je tržišna vrijednost predmetnog građevinskog objekta (bez opreme), prema nalazu i mišljenju vještaka arhitektonske struke, 1.139.184,40 KM, da je vrijednost zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu i koje se, također, prodaje spornim ugovorom kao „pravo korištenja“ 145.991,95 KM (ukupno ne računajući opremu 1.285.181,40 KM), a da kupoprodajna cijena u spornom ugovoru za sve to, te za opremu za proizvodnju stiropora i poliuretana iznosi 199.742,35 KM. Ukazano je da su apelantica i drugotuženi zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji 2. marta 2005. godine. Također je utvrđeno da je tužilac 24. marta 2003. godine za predmetne pogone kao zakupac zaključio ugovor o zakupu sa Milivojem Mihajlovićem iz Srpca na period od pet godina od dana njegovog zaključenja.
10. Na osnovu tako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da osporenim kupoprodajnim ugovorom nije povrijeđena odredba člana 19. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Zakona o prometu nekretnina, koja predstavlja prinudni propis, jer predmet ugovora nije bila prodaja nekretnina u državnom vlasništvu s obzirom na to da je apelantica akcionarsko društvo koje nije u tom režimu vlasništva. Zbog navedenih razloga, odbijen je zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora pozivom na odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu dijela zahtjeva u kojem se traži utvrđenje da je tužilac stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama građenjem, prvostepeni sud je zaključio da je ovaj zahtjev nedokazan, pa je i taj zahtjev odbijen.
11. Protiv prvostepene presude tužilac je podnio žalbu koju je Okružni sud u Doboju Presudom broj 013-0-Pž-07-000 087 od 7. novembra 2007. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Protiv drugostepene presude tužilac je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 137 od 16. decembra 2009. godine usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
13. U ponovnom postupku Viši privredni sud, kao nadležni sud, Presudom broj 66 0 Ps 000019 10 Pž od 1. marta 2011. godine uvažio je žalbu tužioca, prvostepenu presudu preinačio tako da je utvrđena ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji, pa su apelantica i drugotuženi obavezani da trpe brisanje upisa prava u zk. ul. broj 1978 k.o. Šamac i posjeda u p.l. broj 2056 k.o. Šamac izvršenih na osnovu tog ugovora. Utvrđeno je da je tužilac građenjem i ulaganjem vlastitih sredstava na osnovu Samoupravnog sporazuma, koji je stupio na snagu 1. januara 1988. godine, postao vlasnik privredne zgrade za proizvodnju stiropora i poliuretana, izgrađene na k.č. broj 1221, kao i na predmetima opreme za proizvodnju stiropora i poliuretana (bliže označene u izreci presude), pa su, dosljedno tome, apelantica i drugotuženi obavezani da tužiocu predaju u posjed predmetne nekretnine i proizvodnu opremu i trpe da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu tužilac upiše kao vlasnik i posjednik tih nekretnina. Istom presudom obavezani su apelantica i drugotuženi da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 18.568,00 KM.
14. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je, slijedeći upute Vrhovnog suda iz rješenja od 16. decembra 2009. godine, Viši privredni sud otvorio raspravu u konkretnom predmetu na kojoj su provedeni dokazi saslušanjem zakonskih zastupnika tužioca i apelantice, svjedoka i vještaka finansijske struke, te je na osnovu toga utvrđeno da je zahtjev tužioca osnovan.
15. Istaknuto je da, ocjenjujući odredbe Sporazuma iz 1987. godine, proizlazi da je namjera ugovornih strana bila da udružuju sredstva za proizvodnju u pogonu koji će djelovati u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“, koji je pravni prednik tužioca, pa je stoga osnovan zahtjev tužioca da je on vlasnik predmetnog objekta i opreme, te je bez utjecaja činjenica ko je upisan u zemljišnim knjigama.
16. Istaknuto je da je zahtjev tužioca osnovan kada se ima u vidu nesporna činjenica da su apelantica i drugotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji 2. marta 2005. godine, te činjenica da je tužba koju je podnosila apelantica u predmetu broj Ps-461/04 povučena nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, kao i da su ugovorne strane, shodno Samoupravnom sporazumu, udruživale sredstva za proizvodnju pogona stiropora i poliuretana u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca, te da je odlukom RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ Bosanski Šamac od 20. aprila 1988. godine utvrđeno da 31. decembra 1988. godine prestaje probna proizvodnja stiropora i poliuretana i da počinje redovna proizvodnja.
17. Viši privredni sud se pozvao na odredbu čl. 12. i 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno da je odredbom člana 224. Zakona o udruženom radu decidirano propisano da stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati društveno sredstvo u društvenom pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma. Stoga, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je Samoupravnim sporazumom iz 1987. godine, koji je zaključen između pravnih prednika parničnih stranaka, predviđeno da se sredstva udružuju za proizvodnju stiropora i poliuretana u pogonu, koji će djelovati u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca, to je, po mišljenju suda, tužilac dokazao da je na osnovu Samoupravnog sporazuma postao vlasnik predmetnog objekta i opreme.
18. Po mišljenju Višeg privrednog suda, dokazi koji potvrđuju da je apelantica predmetne nekretnine privatizirala u postupku privatizacije, da je na njima upisana u zemljišnim knjigama i katastru kao vlasnik i posjednik nije od utjecaja na drugačiju odluku, osim da se udovolji tužbenom zahtjevu imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužilac na osnovu Samoupravnog sporazuma postao vlasnik nekretnina i opreme, pa da u takvom slučaju otpada primjena načela povjerenja u zemljišne knjige, shodno odredbama člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama.
19. Ukazano je da je apelantici bilo poznato da zaključenjem ugovora sa drugotuženim od 2. marta 2005. godine prodaje nekretnine koje nisu njeno vlasništvo bez obzira na to što je upisana u zemljišne knjige, jer je kao potpisnik Samoupravnog sporazuma znala da se udružuju sredstva za proizvodnju pogona stiropora i poliuretana koji će djelovati u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca, koji je pravni prednik tužioca. Također, po mišljenju drugostepenog suda, apelantica je znala da je probna proizvodnja prestala i počela redovna proizvodnja, te da je tužilac predmetni objekt izdao u zakup, a što potvrđuje njegova tužba radi isplate uloženih sredstava u iznosu od 152.557,50 KM.
20. Istaknuto je da je osnovan žalbeni navod tužioca da je sud propustio da ocijeni sva pismena iz spisa suda broj Ps 461/04, jer je u tom spisu apelantica kao tužilac zahtijevala od tužioca kao tuženog u tom sporu da joj isplati iznos od 152.557,50 KM po osnovu udruženih sredstava i da je postupak okončan povlačenjem tužbe, nakon što je zaključen pobijani kupoprodajni ugovor. Navedeno, po mišljenju Višeg privrednog suda, jasno pokazuje da je apelantica znala da je predmetni objekt vlasništvo tužioca, a da apelantica ima pravo da joj se isplate uložena sredstva, shodno Samoupravnom sporazumu, zbog čega je uvažena žalba tužioca na način kako je navedeno u dispozitivu presude.
21. Nadalje je Viši privredni sud naveo da osnovanost tužbenog zahtjeva potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke prema kojem ukupna vrijednost apelanticinog potraživanja po osnovu udruženih sredstava iznosi 152.557,50 KM, da se vrijednost pogona i opreme vodi kao osnovno sredstvo u poslovnim knjigama tužioca, da se vrijednost udruženih sredstava od apelantice vodi u knjigovodstvu tužioca kao obaveza za udružena sredstva, a potraživanja po osnovu udruženih sredstava kod apelantice do izvršene prodaje su se vodila kao potraživanja za udružena sredstva.
22. Navedeno je da iz odredaba Samoupravnog sporazuma (čl. 1, 2. i 3.) proizlazi da je njime regulirano učešće udružilaca u pogledu sredstava, kao i načina raspodjele dobiti, da je čl. 5. i 6. navedenog sporazuma predviđeno da nosilac sredstava za izgradnju bude RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ (prednik tužioca), a da je članom 9. regulirano konačno učešće svakog udružioca u ukupnim sredstvima na dan puštanja u proizvodnju. Iz navedenog, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužilac vlasnik predmetnog objekta i opreme, po mišljenju Višeg privrednog suda, žalbu tužioca je trebalo uvažiti na način da je prvostepena presuda preinačena primjenom odredaba člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP).
23. Ukazano je da je otvaranjem rasprave Viši privredni sud, shodno uputama Vrhovnog suda, na osnovu iskaza zakonskog zastupnika tužioca Laze Đurđevića, zakonskog zastupnika apelantice Miloša Ćulapića, iskaza svjedoka Vidosave Mišić i Dragana Tomaševića, te saslušanjem vještaka finansijske struke utvrdio da je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, tj. dokazao da je ugovor između tuženih ništav, da je on građenjem, ulaganjem vlastitih sredstava na osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1987. godine postao vlasnik predmetne zgrade i opreme, pa je prvostepenu presudu valjalo preinačiti s obzirom na to da je drugostepeni sud drugačijom ocjenom svih dokaza utvrdio drugačije činjeničnog stanje, te primjenom navedenih zakonskih odredaba u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužioca.
24. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 Ps 000756 11 Rev od 27. decembra 2013. godine odbio kao neosnovanu.
25. U obrazloženju revizione presude se navodi da je neosnovan navod iznesen u reviziji da je drugostepeni sud odlučio samo o vlasništvu na izgrađenoj zgradi, a ne i na zemljištu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepenom presudom utvrđeno da je tužilac „postao vlasnik privredne zgrade za proizvodnju stiropora i poliuretana, izgrađene na k.č. broj 1221 upisane u p.l. broj 2056 k.o. Šamac, te da su apelantica i drugotuženi obavezani da tužiocu navedene nekretnine i proizvodnu opremu predaju u posjed, kao i da trpe da se tužilac kao vlasnik i posjednik tih nekretnina upiše u zemljišne knjige. Ukazano je da, ako se ima u vidu da su spomenutim z.k. ul. broj 1978 k.o. Šamac, odnosno p.l. broj 2056 k.o. Šamac, obuhvaćene kako zgrade, tako i zemljište, te da je pobijanom presudom naloženo da se tužilac upiše kao posjednik, odnosno vlasnik „tih“ nekretnina, onda je, po mišljenju Vrhovnog suda, jasno da je drugostepeni sud odlučio u korist tužioca ne samo u pogledu zgrada već i zemljišta.
26. U odnosu na održavanje rasprave pred drugostepenim sudom, ukazano je da navedeno ne znači da je taj sud obavezan da, u smislu odredbe člana 8. ZPP, ocjenjuje svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Naglašeno je da parnični postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom treba gledati kao cjelinu, što ima kao posljedicu da je ocjena već jednom izvedenih dokaza od drugostepenog suda potrebna samo onda ako je ova ocjena drugačija od one koju je obavio prvostepeni sud.
27. Istaknuto je da je tačno da drugostepeni sud nije konstatirao da Samoupravnim sporazumom nije regulirano pitanje stjecanja vlasništva na predmetnim objektima nakon izgradnje, niti pitanje stjecanja vlasništva ili prava korištenja zemljišta na kojem se nalaze predmetni objekti. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, ukazano je da navedeno utvrđenje nije značajno, jer revizija gubi iz vida da je Samoupravni sporazum zaključen u skladu sa odredbama Zakona o udruženom radu, te da ni prednici tužioca, a ni apelanticin prednik, prema odredbama tog zakona, nisu ni mogli biti nosioci prava vlasništva, već samo prava raspolaganja, što nije isto. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud se ispravno bavi time ko je bio nosilac prava raspolaganja, odnosno čija su osnovna sredstva bila predmetne nekretnine koje su tek vlasničkom transformacijom (prvo iz društvenog prešle u državno, a potom iz državnog u privatno vlasništvo) prešle u režim vlasništva na koji se mogu primijeniti odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
28. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2. Samoupravnog sporazuma određeno da će proizvodnja stiropora i poliuretana djelovati u sastavu RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca i da će po završetku izgradnje i probne proizvodnje ovaj pogon biti udružen u RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ iz Bosanskog Šamca, kao posebnu jedinicu udruženog rada. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, prema volji potpisnika Samoupravnog sporazuma, jedan od prednika tužioca RO „Meboš“ OOUR „Tibek“ je postao nosilac prava raspolaganja na nekretninama kao svom osnovnom sredstvu koje je, nakon vlasničke transformacije, postalo predmet prava vlasništva.
29. Ukazano je da je odredbom člana 26. stav 1. Samoupravnog sporazuma, zaista, dogovoreno da se specifikacije sredstava svakog udružioca imaju smatrati zajednički udruženim sredstvima, ali već stav 2. iste odredbe opredjeljuje daljnju sudbinu ovih sredstava RO „Meboš“ OOUR „Tibek“, što samo ide u prilog zaključku drugostepenog suda da su udružena sredstva postala osnovno sredstvo radnika tužioca, a da je apelantica imala samo pravo da učestvuje u raspodjeli zajednički stečenog dohotka.
30. Navedeno je da se revizijom osnovano ukazuje da tužilac nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu prava građenja, već ga je stekao na osnovu Samoupravnog sporazuma. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, tužilac nije ni trebalo da dokazuje ispunjenost uvjeta za stjecanje prava vlasništva u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Ukazano je da je istina da drugostepeni sud utvrđuje da je tužilac stekao pravo vlasništva i na osnovu građenja, ali da, po ocjeni ovog suda, to ne čini pobijanu presudu nepravilnom s obzirom na to da se njome daje i pravni osnov (Samoupravni sporazum) koji je dovoljan za izvedeni zaključak o stjecanju prvo prava raspolaganja, a kasnije i prava vlasništva. Stoga, imajući u vidu pravni osnov stjecanja prava vlasništva (privatizacija osnovnih sredstava stečenih Samoupravnim sporazumom), nasuprot drugačijem stavu revizije, tužilac nije ni bio obavezan da dokazuje da je učestvovao u izgradnji. Isto tako, po mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da je tužilac izdavao u zakup predmetne nekretnine sama za sebe nije dokaz da je tužilac vlasnik predmetnih nekretnina, ali jeste da je bio u njihovom posjedu.
31. Vrhovni sud je naveo da nije tačno da nižestepeni sudovi ignoriraju postojeće upise u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina. Po mišljenju Vrhovnog suda, upravo je cijeli spor i nastao zbog nesklada stvarnog i zemljišnoknjižnog stanja. S tim u vezi je navedeno da upis u zemljišnim knjigama sadrži pretpostavku vlasništva, ali da je ta pretpostavka oboriva i da se suprotno dokazuje upravo u sporovima kakav je predmetni.
32. Istaknuto je da privatizacija predstavlja tranziciju društvenog (odnosno državnog) u privatno vlasništvo, a ne originarni način stjecanja prava vlasništva (stjecanje vlasništva na osnovu zakona). Činjenica da su predmetne nekretnine pogrešno bile uknjižene kao apelanticino vlasništvo nema kao posljedicu da je privatizacijom apelantice došlo do izmjene stvarnog vlasnika na tim nekretninama.
33. Ukazano je da je drugostepena presuda utvrđujuća (deklaratorna), jer se njome samo konstatira da je tužilac vlasnik, a nije preobražajna (konstitutivna), odnosno tužilac pravo vlasništva nije stekao na osnovu ove presude. S tim u vezi je navedeno da je tužilac postao vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme važenja Samoupravnog sporazuma koji je bio zaključen na period od 10 godina.
34. Napomenuto je da pitanje apelanticinog ulaganja u predmetne nekretnine nije postavljeno u formi zahtjeva, niti je apelantica predlagala, ili izvodila dokaze u tom pravcu. Zbog toga, ovo pitanje nije bilo predmet raspravljanja, a samim tim ni odluke u ovoj pravnoj stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da Vrhovni sud nije imao osnova da izvede zaključak o tome šta je bila stvarna volja ugovornih strana potpisnica Samoupravnog sporazuma. Ukazuje na suprotnost zaključaka Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda u osporenim odlukama. Ističe da tužilac, u skladu sa tada važećim Zakonom o vlasničkopravnim odnosima, nije u roku koji je bio propisan podnosio protiv apelantice tužbu za brisanje izvršenog upisa u zemljišne knjige, te da u tom pravcu nije dokazivao nesavjesnost na apelanticinoj strani, čime se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bavili.
b) Odgovor na apelaciju
36. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje, budući da taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo na šta se ukazuje predmetnom apelacijom.
37. Viši privredni sud je naveo da je taj sud u predmetnoj pravnoj stvari postupao u skladu sa zakonom, te da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje.
38. Tužilac navodi da su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge, pa stoga ne može biti govora o proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba. U odnosu na apelanticine navode da su drugostepeni i revizioni sud svoje odluke zasnivali na različitim stavovima, ukazuje da nijedan sud prilikom odlučivanja nije vezan pravnim osnovom, već samo činjeničnim utvrđenjima, a izgrađen je i notorni stav sudske prakse da je kod istog činjeničnog utvrđenja moguće donijeti istu odluku na temelju različitih pravnih stavova.
V. Relevantni propisi
39. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
40. U Zakonu o udruženom radu-prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 11/88) relevantne odredbe glase:
Član 223.
Društvena sredstva kojima upravljaju radnici ili drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu čine stvari, novčana sredstva i materijalna prava, koja su materijalni uslov njihovog rada, odnosno koji su materijalna osnova ostvarivanja funkcija u tom društvenom pravnom licu.
Član 224.
Stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati društveno sredstvo u društvenom pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona.
41. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) relevantna odredba glasi:
Član 9. stav 2.
Javno povjerenje
2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
42. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. stav 1. tač. 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000756 11 Rev od 27. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
47. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima (opremi), dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
51. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
53. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom i apelanticinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konačnici usvojili tužbeni zahtjev, te utvrdili da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 2. marta 2005. godine između apelantice i drugotuženog, koji je za predmet imao sporne nekretnine, kao i da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama (zgradi i zemljištu) na osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1987. godine, zaključenog između tužiočevih prednika i apelanticinog prednika. Također je utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva i na predmetima opreme za proizvodnju stiropora i poliuretana. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u ovom postupku drugostepeni sud održao raspravu na kojoj su provedeni relevantni dokazi, a čijom ocjenom je, uz primjenu relevantnih zakonskih odredaba od Višeg privrednog suda, utvrđeno da je zahtjev tužioca osnovan zbog čega je preinačena prvostepena presuda. Navedeno utvrđenje drugostepenog suda je u svojoj odluci prihvatio i Vrhovni sud, koji je u osporenoj odluci dao i svoj pravni stav u smislu potvrđivanja presude drugostepenog suda o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama, a pogotovo Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, dali veoma jasno i detaljno obrazloženje o tome kako je tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu Samoupravnog sporazuma, navodeći da je prednik tužioca navedenim sporazumom (u vrijeme njegovog važenja) kao prvo postao nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama koje su nakon vlasničke transformacije postale njegovo vlasništvo u smislu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Pri tome su redovni sudovi pojasnili da je, prema navedenom Sporazumu, apelantica imala samo pravo da učestvuje u raspodjeli zajednički stečenog dohotka. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na apelanticinu štetu.
54. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi u osporenim odlukama osvrnuli i na činjenicu apelanticinog upisa u zemljišne knjige, te o tome dali jasne razloge zbog čega ta činjenica nije relevantna za predmetni postupak, budući da je upravo predmetni spor i nastao zbog očiglednog nesklada stvarnog i zemljišnoknjižnog stanja, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužilac posjednik predmetnih nekretnina na kojima je stekao pravo vlasništva na osnovu Samoupravnog sporazuma. Pri tome su redovni sudovi ocijenili princip povjerenja u zemljišne knjige i pojasnili da upis u zemljišne knjige sadrži pretpostavku vlasništva, ali da je ta pretpostavka oboriva, te da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da je činjenica da je apelantica upisana u zemljišne knjige bespredmetna, odnosno da u konkretnom slučaju otpada primjena načela povjerenja u zemljišne knjige u smislu člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Također, redovni sudovi su se osvrnuli i na činjenicu apelanticine privatizacije, te ukazali da navedenom privatizacijom, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nije došlo do izmjene stvarnog vlasnika na predmetnim nekretninama. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da odluka drugostepenog suda ima samo deklaratoran, a ne konstitutivni karakter, kao i da apelantica u predmetnom postupku nije zatražila da joj se vrate sredstva koja je apelantica, odnosno njen prednik uložio u predmetne nekretnine na osnovu Samoupravnog sporazuma, zbog čega redovni sudovi o tome nisu ni odlučivali. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
55. Pored navedenog, redovni sudovi su ukazali i na činjenicu da je apelantica podnijela tužbu protiv tužioca, u tom postupku tuženog, u predmetu broj Ps-461/04, koju je apelantica povukla nakon zaključenog predmetnog kupoprodajnog ugovora sa drugotuženim. Tom tužbom je apelantica tražila da joj tužilac vrati sredstva po osnovu ulaganja u predmetne nekretnine u iznosu od 152.557,50 KM, a koja su se, prema nalazu vještaka finansijske struke, u apelanticinim poslovnim knjigama vodila kao potraživanje, a kod tužioca kao obaveza. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, koje je neophodno sagledati u cijelosti, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama na osnovu Samoupravnog sporazuma, te zbog čega na takvu odluku nije imala utjecaja činjenica apelanticinog upisa u zemljišnim knjigama, kao ni njena privatizacija, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman