Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-133/17 (R. K. i M. J.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-133/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-133/17, rješavajući apelaciju Ruže Kovač i Milke Jokić rođ. Kovač, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Ruža Kovač i Milka Jokić rođ. Kovač protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 008503 15 Rev od 20.

oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Kovač i Milka Jokić rođ. Kovač (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijele su 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 008503 15 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica, kojim su tražile da se utvrdi da je nezakonito rješenje drugotužene (Mi „Moderni interijeri" d.o.o Tuzla) o dodjeli stana na korištenje prvotuženoj (F. O.), da se utvrdi ništavost Ugovora o korištenju stana zaključen između prvotužene, kao nosioca stanarskog prava, i trećetuženog („Tuzla stan“ d.o.o. Tuzla u stečaju), kao organizacije koja gazduje stambenim fondom, da se utvrdi ništavost Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između prvotužene i četvrtotuženog (Bosna i Hercegovina, Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacija BiH), dosljedno čemu da se ima brisati upis vlasništva na predmetnom stanu u korist prvotužene, te da je prvotužena dužna iseliti iz tog stana i isti, slobodan od ljudi i stvari, predati apelanticama.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdio da je prvotuženoj predmetni stan dodijeljen po proceduri i zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme dodjele stana, dosljedno čemu se i odluka o dodjeli stana sadržana u Rješenju drugotuženog pokazuje pravno valjanim. Prvostepeni sud je također utvrdio da je prvotužena izvršila otkup - kupovinu stana od nadležne organizacije Federacije BiH, Vlade, prema predviđenoj proceduri za otkup stanova, čime izostaje osnov ništavosti, kako Ugovora o korištenju stana tako ni Ugovora o kupoprodaji stana. Prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 7. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano, između ostalog, da svaki nositelj stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana nosiocu prava raspolaganja stanom, a prodavač ga je dužan prodati. Prvostepeni sud je istakao da sagledavanjem navedenog u odnosu na činjenicu da apelantice nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu sa nositeljicom stanarskog prava na tom stanu (svojom sestrom koja je umrla) živjele u zajedničkom domaćinstvu (unatoč tome što prema presudi po priznanju Općinskog suda u Tuzli od 30. novembra 2011. godine imaju pritežanje na 16% vrijednosti stana, a prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Tuzli od 5. avgusta 1991. godine nasljeđuju 16% novčanog ulaganja), da se izvodi zaključak da izostaje pravni osnov apelanticama za isticanje navedenih tužbenih zahtjeva u odnosu na tužene, čime apelantice nisu aktivno legitimisane u predmetnoj pravnoj stvari. Prvostepeni sud je pojasnio da apelantice nisu materijalno pravni sudionici spornog odnosa koji bi ih ovlastio na isticanje navedenih tužbenih zahtjeva, niti imaju opravdani pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora i ostalih akata iz tužbenog zahtjeva.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelantice nasljednice svoje sestre, koja je umrla 1990. godine. Vrhovni sud je istakao da prema prinudnim pravilima materijalnog prava iz oblasti stambenih odnosa stanarsko pravo sestre od apelantica, na predmetnom stanu, nije moglo biti predmetom njene zaostavštine, bez obzira na način njegovog sticanja. Vrhovni sud je naveo da činjenica njenog sufinansiranja u izgradnji predmetnog stana sa 16% njegove vrijednosti, u vrijeme ulaganja u njegovu izgradnju tokom 1983. godine, ne daje materijalno pravni učinak izvan onih kako ih određuju pravila iz oblasti stambenih odnosa, koja su takva da stanarsko pravo nije nasljedno, već ima poseban pravni režim koji isključuje nasljedna prava na stanovima u društvenoj svojini. Vrhovni sud je ukazao da se navedena kogentna pravila materijalnog prava donekle ograničavaju stupanjem na snagu Zakona o susvojini na stanu (stupio na snagu 1989. godine), čijim je odredbama člana 37. data mogućnost nosiocu stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini, odnosno članu njegovog porodičnog domaćinstva u smislu Zakona o stambenim odnosima, koji je do stupanja na snagu tog zakona na osnovu odobrenja za građenje, uložio lična sredstva za izgradnju, proširenje ili rekonstrukciju stana, može podnijeti zahtjev da mu se prizna susvojina na stanu ukoliko vrijednost tih sredstava iznosi najmanje 1/10 vrijednosti stana u vrijeme njihovog ulaganja ukoliko je to predviđeno općim aktom društvenog pravnog lica. Vrhovni sud je dalje naveo da navedenu mogućnost prednica apelantica ne iskorištava za života, a da 6. juna1991. godine apelantice, kao njene nasljednice, koje nisu ovlaštene za isticanje takvog zahtjeva, podnose tužbe prvostepenom sudu protiv davaoca predmetnog stana na korištenja (Lesnina Ljubljana) radi utvrđenja da je njihova sestra zajedničkim ulaganjem, postala vlasnica sa dijelom od 4/25 (16%) predmetnog stana. Presudom (na osnovu priznanja) Općinskog suda u Tuzli od 30. novembra 2011. godine, ovaj zahtjev je i usvojen. Dakle, Vrhovni sud je istakao da nakon što se prvotužena, osnovom njenog zahtjeva za uknjižbu od 6. marta 2001. godine, knjiži u Knjizi položenih ugovora kao isključivi vlasnik sa 1/1 dijela predmetnog stana, u pogledu istog (gdje se na tuženoj strani u tom drugom postupku pojavljuje davaoc stana na korištenje, koji u to vrijeme nije ni njegov vlasnik), nakon više od deset godina kasnije utvrđuje se pravo vlasništva. Vrhovni sud je naveo da kako navedena presuda ne zadire u stečena prava prvotužene, niti je od uticaja na radnje i postupke drugotuženog, kao davaoca predmetnog stana na korištenje i trećetuženog, kao zajednice stanovanja sa kojom je zaključen njen ugovor o korištenju, te četvrtotuženog kao prodavca predmetnog stana, jer apelantice ovom presudom nisu postale sudionici pravnih odnosa koje pobijaju u konkretnoj pravnoj stvari, čime izostaje njihova aktivna legitimacija. Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno drugostepeni sud pozivanje apelantica na navedenu presudu, kao postojanja osnova za njihovu legitimaciju, ocijenio neosnovanim, a time i pravilno ocijenio da se takvim pozivanjem ne radi o navodima koji su od odlučnog značaja, u pogledu kojih bi predstojala procesno pravna obaveza drugostepenog suda na njihovu ocjenu. Vrhovni sud je ukazao da sve i kada bi se prihvatilo da su apelantice osnovom navedene presude stekli pravo suvlasništva na predmetnom stanu, pa da se prihvati i da je njihova pravna prednica u momentu smrti bila suvlasnik predmetnog stana sa 16%, na strani apelantica ne bi predstojale materijalno pravne pretpostavke za isticanje navedenih tužbenih zahtjeva. Vrhovni sud je pojasnio da se odredbama Zakona o susvojini na stanu, važećim u vrijeme smrti sestre apelantica, jasno određuje da na stanu na kome postoji susvojina društveno pravno lice u smislu Zakona o stambenim odnosima ima pravo davanja stana na korištenje dok se ne otkupi više od polovine stana, ako tim zakonom nije drugačije određeno (član 24. stav 2. navedenog zakona), ako nosilac stanarskog prava - suvlasnik manjeg dijela od polovine, umre ili trajno prestane da koristi stan, novi nosilac stanarskog prava ima pravo daljeg otkupa stana (član 29. stav 1. navedenog zakona). Vrhovni sud je istakao da u skladu sa navedenim na strani apelantica, nakon smrti njihove sestre, u pogledu predmetnog stana izostaju materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju njihove tužbene zahtjeve u konkretnoj pravnoj stvari. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da nadležni sudovi, u predmetnom postupku, neosnovano donose odluke u kojima zaključuju da apelantice nisu aktivno legitimisane i da nemaju pravni interes za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelantice ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu, osim što su nezadovoljne osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-133/17 (R. K. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio