Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4879/14 (D. C.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4879/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-4879/14, rješavajući apelaciju Dragana Cvetkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Cvetković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000 877 13 U od 10. oktobra 2014. godine, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Cvetković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vranja – Republika Srbija, podnio je 14. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000 877 13 U od 10. oktobra 2014. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051416 04 P od 5. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je „postao vlasnik“ stana pobliže opisanog u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu Ugovora o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti broj In. 3513-4180-4 od 1. marta 1992. godine, te da je tužena dužna Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) priznati i trpjeti da se apelantu temeljem te presude „omogućuje da ostvaruje sva prava koja mu pripadaju kao vlasniku“ predmetnog stana, kao i da mu tužena naknadi troškove parničnog postupka.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 P 051416 10 Gz od 22. septembra 2011. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji stana s prednikom tužene (državom SFRJ, SSNO-Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo) te da je ugovor pravno valjan, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena
4. Apelant je 14. decembra 2011. godine protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP-4828/11. Ustavni sud je odlukom o prihvaljivosti i meritumu broj AP-4828/11 od 18. decembra 2014. godine (dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i odredio da se ta Odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Osporena odluka
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000 877 13 U od 10. oktobra 2014. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljem tekstu: CRPC) broj R-514-958-1/1-01-243/04 od 13. maja 2005.godine, a kojom je usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje odluke CRPC-a broj 514-968-1 /1 od 9. jula 2002.godine, te je ista stavljena van snage i odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.
6. U obrazloženju presude Sud BiH se pozvao na praksu iz Odluka Ustavnog suda U 15/11 od 30. marta 2012. godine i U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, te odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu praksu iz navedenih odluka, Sud BiH je konstatovao da nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz stambenog fonda bivše države, koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i nisu stekli status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine, umjesto upisa vlasništva i povrata stana, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39e. istog zakona. Takođe, Sud BiH je ukazao da je dio odredbe člana 39.e. Zakona o prodaji koji propisuje način utvrđivanja visine naknade proglašen neustavnim (odlukom Ustavnog suda U 15/11 od 30. marta 2012. godine), što znači da će u konkretnom slučaju apelant ostvariti pravo na naknadu, nakon izvršenja presude Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Dakle, konstatujući da je apelant nosilac prava iz pravno obavezujućeg ugovora o otkupu predmetnog stana do 23. decembra 1997.godine bio aktivno vojno lice u Vojsci Jugoslavije, te da samim tim i nije mogao steći svojstvo izbjeglice ili raseljenog lica, Sud BiH je imajući u vidu odredbu člana 39e. stav 4. Zakona o prodaji stanova odbio tužba koju je apelant podnio protiv Odluke CRPC (o stavljanju van snage prethodne odluke i odbijanju apelantovog zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana).
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. st. 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i prava iz člana II/6 Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
9. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio apelaciju protiv odluke redovnog suda kojim je u konačnici odbijen njegov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana s pozivom na praksu iz Odluka Ustavnog suda U 15/11 od 30. marta 2012. godine i U 83/03 od 22. septembra 2004. godine i odluke Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, te uz obrazloženje da apelant u konkretnom slučaju, umjesto upisa prava vlasništva i povrata stana, ima pravo na naknadu u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova, a koje pravo će ostvariti nakon izvršenja presude Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine.
10. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant prije podnošenja predmetne apelacije podnio apelaciju protiv odluke redovnog suda donesene u parničnom postupku kojom je odlučivano o njegovom tužbenom zahtjevu usmjerenom, između ostalog, na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom o prihvatljivosti i meritumu broj AP-4828/11 od 18. decembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je u odluci AP- 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, slijedeći svoju praksu iz Odluke AP-1205/08 od 13. jula 2012. godine, te praksu iz odluke U 15/11 od 30. marta 2012. godine, kao i imajući u vidu odluku AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine i rješenje U 15/11 od 16. januara 2013. godine, Ustavni sud zapravo zaključio da iz važećih odredaba Zakona o prodaji uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto umjesto uknjižbe i povrata predmetnog stana u posjed, zbog čega nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanta, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
11. Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da je u odluci AP-4828/11 od 18. decembra 2014. godine već inkorporiran apelantov zahtjev koji je postavio u postupku koji je okončan odlukom osporenom u konkretnoj apelaciji, odnosno da se navodi u predmetnoj apelaciji u suštini odnose na ista pitanja o kojim je Ustavni sud već odlučio odlukom broj AP-4828/11 od 18. decembra 2014. godine, a da iz navoda i dokaza iznesenih u predmetnoj apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman