Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3250/14 (Energopetrol d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Protek roka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3250/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3250/14, rješavajući apelaciju Energopetrola d.d. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Energopetrola d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Dizdarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: prvoapelant), kojeg je zastupala Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine. Apelant je 31. decembra 2014. godine dostavio kopiju otkaza ugovora o pružanju advokatskih usluga i punomoći ranijem zastupniku, te dostavio punomoć za Amara Bajramovića i Dinu Durakovića, advokate iz Sarajeva, kojima ih je ovlastio za zastupanje pred Ustavnim sudom. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3250/14.
2. Zlatko Dizdarević (u daljem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3774/14.
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3250/14 i AP-3774/14 o kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3250/14.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugoapelanta zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP-3250/14. Na osnovu prethodno navedenog člana, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i prvoapelanta zatraženo je 1. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP-3774/14.
5. Drugoapelant je 16. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju (koju je podnio prvoapelant), Kantonalni sud 16. novembra 2016. godine, Općinski sud 24. novembra 2016. godine, Vrhovni sud 2. decembra 2016. godine (za obje apelacije), a prvoapelant 7. decembra 2016. godine (na apelaciju koju je podnio drugoapelant).
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine obavezan je prvoapelant da drugoapelantu isplati razlike osnovnih plaća za period od 31. jula 2005. do 12. decembra 2007. godine u iznosu od 11.897,12 KM, kao i razlike iznosa poticajne otpremnine u iznosu od 9.037,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je naloženo prvoapelantu da drugoapelantu obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugoapelant bio zaposlenik kod prvoapelanta, te da mu je radni odnos prestao u skladu sa sporazumom o prestanku ugovora o radu uz korištenje poticajnih mjera i uz isplatu utvrđene poticajne otpremnine. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prvoapelantov prigovor da se radi o neblagovremenoj tužbi, jer se predmetni tužbeni zahtjev odnosio na isplatu novčanih potraživanja i nije se mogla primijeniti odredba člana 103. Zakona o radu u pogledu blagovremenosti tužbe. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je osnovan drugoapelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća na osnovu člana 68. Zakona radu, odredaba Ugovora o radu i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH (u daljem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te odredaba Pravilnika o radu prvoapelanta, čija visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. S tim u vezi, Općinski sud nije prihvatio osporavanje prvoapelanta na mogućnost primjene odredaba kolektivnog ugovora na konkretan slučaj, s obzirom na činjenicu izvršene dokapitalizacije društva „Energopetrol“ i da je upravljačka prava preuzeo novi poslodavac, iz razloga što prvoapelant nakon izvršene promjene u vlasničkoj strukturi nije s drugoapelantom zaključio novi ugovor o radu. Nadalje, Općinski sud je našao osnovanim i drugoapelantov zahtjev za isplatu otpremnine uz primjene poticajnih mjera, dovodeći u vezu odredbe Zakona o radu, odluke o poticajnim mjerama za sporazumni prekid ugovora o radu zaposlenika prvoapelanta i obračun prosječne plaće u skladu s ugovorom o radu i Granskim kolektivnim ugovorom. Slijedom navedenog, Općinski sud je primjenom relevantnih odredbi Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju, Zakona o radu i Zakona o doprinosima našao osnovanim i drugoapelantov tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine, djelomično je uvažena žalba prvoapelanta i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o isplati otpremnine, tako što je odbijen zahtjev za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 9.037,50 KM, i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je smanjen dosuđeni iznos, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 103. stav 3. Zakona o radu odbio prvoapelantov prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i dosudio drugoapelantu tužbeni zahtjev na ime razlike plaće obračunate prema Granskom kolektivnom ugovoru. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o osnovanosti zahtjeva za isplatu poticajne otpremnine. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su sporazumom o prestanku ugovora o radu uz korištenje poticajnih mjera, kojim je utvrđena poticajna otpremnina u određenom novčanom iznosu i koja je isplaćena drugoapelantu, parnične stranke uredile međusobne odnose, utvrdile svoja prava i obaveze povodom prestanka ugovora o radu drugoapelantu, pa navedeni sporazum u smislu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima, obavezuje obje parnične stranke.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine odbačena je revizija drugoapelanta, dok je revizija prvoapelanta djelomično usvojena i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaće, tako da je prvoapelant obavezan isplatiti drugoapelantu iznos od 8.569,59 KM. U ostalom dijelu revizija prvoapelanta je odbijena, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugoapelantova revizija nije dopuštena u smislu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, jer je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM (odbijeni iznos razlike otpremnine od 9.037,50 KM), te da nije bilo osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je prvoapelantova revizija djelomično osnovana. Vrhovni sud je zaključio da, kako je zahtjev spora novčano potraživanje iz radnog odnosa koje zastarijeva za tri godine od dana nastanka potraživanja, se nije radilo o povredi prava koju ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu. Ocijenjeno je također da je neosnovan i prvoapelantov navod da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljem tekstu: Opći kolektivni ugovor) nije bilo mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora za područje djelatnosti kojom se prvoapelant bavi. S tim u vezi, obrazloženo je da prelazne i završne odredbe Općeg kolektivnog ugovora nisu propisivale da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, ni izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Dalje je navedeno da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, sem ukoliko nije drugačije određeno (član 113. Zakona o radu).
13. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim prvoapelantove navode da su pogrešno primijenjene odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora za period od kada je prvoapelant privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. U vezi navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Vrhovni sud je konstatirao da je, nakon što je INA-MOL izvršila dokapitalizaciju prvoapelanta 16. marta 2007. godine, prvoapelant privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom, pa ga od tada, odnosno od promjene vlasničke strukture više ne obavezuje Granski kolektivni ugovor. Vrhovni sud je istakao da preduzeća s privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom obavezuje Opći kolektivni ugovor. S obzirom da je drugoapelantu dosuđena razlika plaće po Granskom kolektivnom ugovoru i za period od dokapitalizacije, tj. od 16. marta 2007. godine do utuženog vremena, do 14. decembra 2007. godine, Vrhovni sud je odbio drugoapelantov zahtjev za isplatu razlike plaća za period od 1. aprila do 14. decembra 2007. godine. Vrhovni sud je istakao da je odbio drugoapelanta sa zahtjevom za isplatu razlike plaće po Granskom kolektivnom ugovoru za period od kada se na njega ne odnosi, te da drugoapelant nije tražio razliku plaće po Općem kolektivnom ugovoru, da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaća pripadajuće po Općem kolektivnom granskom ugovoru i primljenih iznosa plaće. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije AP-3250/14
14. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant smatra da je predmetna tužba neblagovremeno podnesena, s obzirom da se radilo o tužbi koja je podnesena radi zaštite prava iz radnog odnosa i za čije je podnošenje propisan prekluzivni rok od jedne godine u skladu s članom 103. stav 3. Zakona o radu. Nadalje, prvoapelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili pravo u pogledu važenja Granskog kolektivnog ugovora, jer prema relevantnim odredbama, isti je važio godinu dana i njegova važnost se produžavala do zaključenja novog kolektivnog ugovora. Ističe da je taj momenat nastupio 8. septembra 2005. godine, kada je na snagu stupio Opći kolektivni ugovor, koji se imao primjenjivati na sva privredna društva. Prvoapelant smatra da sudovi nisu mogli predmetni pravni odnos podvesti pod odredbe Granskog kolektivnog ugovora čija je važnost prestala, a izbjegli su primjenu Općeg kolektivnog ugovora koji se trebao primjenjivati na sva privredna društva, bez obzira na strukturu kapitala, te da je Vrhovni sud u jednom ranijem sličnom predmetu zauzeo takav stav. Prvopelant dalje, između ostalog, tvrdi da je miješanje u njegovo pravo na imovinu bilo nezakonito jer je primijenjen Granski kolektivni ugovor, umjesto Općeg kolektivnog ugovora, te da je pretrpio štetu isplatom drugoapelantu dosuđenih potraživanja po presudama.
II.Navodi iz apelacije AP-3774/14
15. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
III.Odgovori na apelaciju AP-3250/14
16. Vrhovni sud smatra da prvoapelantu nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu, te da je u njegovoj odluci obrazloženo iz kojih razloga je bio osnovan drugoapelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća.
17. Kantonalni sud navodi da je odbio prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi prava iz radnog odnosa kao takvog, nego je predmet tužbenog zahtjeva isplata dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja, za koji zahtjev zakon ne propisuje rok za podnošenje tužbe. Nadalje, Kantonalni sud ističe da kolektivni ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje i nakon isteka roka na koji je zaključen do zaključenja novog kolektivnog roka, u skladu s članom 113. stav 3. Zakona o radu.
18. Općinski sud detaljno navodi činjenično stanje predmeta, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da nema povrede prvoapelantovih prava.
19. Drugoapelant ukazuje na praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima prvoapelanta, te ističe da je prvoapelant istovjetne prigovore isticao i tokom redovnog postupka, koje su sudovi uz opširno i adekvatno obrazloženje odbili. Smatra da se prvoapelantovi prigovori odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, što nije predmet odlučivanja Ustavnog suda, te predlaže da se odbaci/odbije prvoapelantova apelacija, a usvoji drugoapelantova.
IV.Odgovori na apelaciju AP-3774/14
20. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu drugoapelantu, te da je u njihovoj odluci obrazloženo iz kojih razloga je drugoapelantova revizija bila nedopuštena, te iz kojih razloga je bila djelomično osnovana prvoapelantova revizija.
21. Prvoapelant smatra da se obračun predmetnih plaća nije mogao izvršiti u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, već prema internim pojedinačnim kolektivnim ugovorima za prvoapelanta, a u slučaju nepostojanja istog, prema Općem kolektivnom ugovoru iz 2005. godine. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 86. stav 2.
Ugovor o radu prestaje:
[…] 2. sporazumom poslodavca i zaposlenika;
[…] Član 103. stav 3.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz saglasnost zaposlenika, u skladu s kolektivnim ugovorom.
Član 113. stav 3.
Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivat će se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.
23. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu s njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
24. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije broj AP-3250/14
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nema informacija kada je prvoapelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda, ali zapaža da je Vrhovni sud 22. maja 2014. godine donio osporenu presudu, a apelacija je podnesena 11. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost apelacije AP-3774/14
29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1). i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
30. Drugoapelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054265 10 Rsz od 23. aprila 2012. godine izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 054265 12 Rev od 22. maja 2014. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je, u odnosu na drugoapelanta, konačna odluka u predmetnom postupku presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je drugoapelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda, s obzirom na to da je Vrhovni sud 22. maja 2014. godine donio odluku, pa se podrazumijeva da je drugoapelant navedenu presudu Kantonalnog suda primio prije 22. maja 2014. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 14. augusta 2014. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija neblagovremena, odnosno da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugoapelant primio presudu Kantonalnog suda.
VII. Meritum
31. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i otpremnine, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizlazi da prvoapelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Prvoapelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tačnije član 103. stav 2. Zakona o radu, kada su utvrdili da je drugoapelantova tužba blagovremeno podnesena. Nadalje, prvoapelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su drugoapelantu dosudili razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, jer smatra da se na konkretan slučaj nije mogao primijeniti navedeni ugovor, već eventualno Opći kolektivni ugovor.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da je drugoapelantova tužba blagovremeno podnesena, iz razloga što se radilo o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja, pa se nije radilo o povredi prava koju ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali iscrpne razloge zašto je neosnovano prvoapelantovo pozivanje na odredbu člana 103. stav 3. Zakona o radu. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta (zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa) pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1775/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 12, Odluka o dopustivosti AP 4821/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se na tužbeni zahtjev drugoapelanta nije mogao primijeniti član 103. stav 3. Zakona o radu. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih presuda u ovom dijelu, odnosno razlozi na kojima se temelje izgledaju logično i uvjerljivo i nema dokaza da su presude donesene na temelju proizvoljne primjene prava.
38. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom, obavezan prvoapelant da drugoapelantu, na ime razlike plaća za period od 31. jula 2005. godine do 12. decembra 2007. godine, isplati ukupan iznos od 11.897,12 KM, kao i da za drugoapelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene iznose plaća za navedeni period. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je drugoapelantov zahtjev za isplatu razlike plaća u navedenom novčanom iznosu osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je prvoapelant obavezan da drugoapelantu isplati iznos od 8.569,59 KM na ime razlike plaće, dok je odbijen tužbeni zahtjev za period od 1. aprila do 14. decembra 2007. godine, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora, kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i za period od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. Vrhovni sud je, također, obrazložio da drugoapelant u konkretnom slučaju nije tražio razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da je neosnovan prvoapelantov prigovor da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora nije bilo mjesta primjeni Granskog kolektivnog ugovora, uz obrazloženje da odredbama Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora može imati takvu posljedicu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH. Dovodeći u vezu odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o radu s odlučivanjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetna obrazloženja redovnih sudova jasna i logična i da iz njih, nasuprot prvoapelantovim navodima, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja odluke o usvajanju drugoapelantovog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu.
39. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je prvoapelant u predmetnoj apelaciji ukazao na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnom predmetu, preinačio nižestepene presude tako što je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 700/14 razmatrao apelaciju u kojoj je apelantica u tom predmetu osporavala presudu Vrhovnog suda kojom je, u konačnici, u cijelosti odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća od istog tuženog (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazao da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje, a koje su podnosili prvoapelant i zaposlenici prvoapelanta (u zavisnosti od odlučivanja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je u navedenoj odluci (tačka 24. Odluke broj AP 700/14) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je, u skladu s načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor.“ Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da isplati zaposleniku razliku plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog, budući da je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom. Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine usvojio pravno shvatanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prijenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.“
40. Također, Ustavni sud je u tački 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine naveo: „U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 12. marta 2015. godine, usvojio pravno shvatanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Pri tome Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.“
41. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir stavove iz tač. 24. i 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
42. U odnosu na prvoapelantove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), Ustavni sud naglašava da ove navode smatra neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt navedenog člana Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je prvoapelant privredno društvo, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na prvoapelanta prekršili član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
43. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se prvoapelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba kolektivnih ugovora na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da su, s obzirom da je prvoapelant privredno društvo, neosnovani prvoapelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer prvoapelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman