Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/17 (H. Z.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-136/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-136/17, rješavajući apelaciju Huseina Zjakića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Zjakić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 014850 16 Gž 2 od 9. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Zjakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 014850 16 Gž 2 od 9. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem se utvrđuje da bračnu stečevinu tužiteljice (S. Z.) i apelanta čine predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci osporene odluke), te da su parnične stranke suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina sa dijelovima ½ .
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i njegov brat, kao ugovorne strane, 28. jula 2006. godine pred advokatom zaključili dva različita ugovora - ugovor o darivanju i ugovor o kupoprodaji za predmetni poslovni prostor. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je ugovor o darovanju prividan ugovor, jer da je volja apelantovog brata bila da daruje predmetni poslovni prostor apelantu, bilo bi bespredmetno zaključivanje ugovora o kupoprodaji, te da su ugovor o darovanju imenovani zaključili sa ciljem ostvarenja poreznih olakšica, da nije postojala stvarna volja za zaključenje ugovora o darovanju već da je izvršena kupoprodaja poslovnog prostora i da je to bila stvarna volja ugovornih strana. Također je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni poslovni prostor apelant kupio od brata tokom trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom, novčanim sredstvima stečenim radom supružnika, od prometa i zarade kafića „Okus meda", prihodima od poker aparata i solarija, te da zato isti čini zajedničku imovinu apelanta i tužiteljice. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 251. stav 1. Porodičnog zakona F BiH, kada je zaključio da predmetni poslovni objekat i zemljište na kojem je sagrađen predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, koju su stekli za vrijeme trajanja braka i pravilno primijenio član 252. stav 1. navedenog zakona kada je zaključio da su tužiteljica i apelant suvlasnici ovog poslovnog prostora svako sa dijelom ½ . Kantonalni sud je naglasio da apelantovi žalbeni navodi kojim je ukazivao da tužbom nisu obuhvaćene osobe upisane u zemljišnim evidencijama kao vlasnici i posjednici zemljišta na kojem je poslovni prostor sagrađen, ne dovode u sumnju zakonitost prvostepene presude u tom dijelu. Kantonalni sud je pojasnio da je apelant u katastru upisan kao posjednik određene parcele (Rimokatolički župni ured je upisan u katastru kao posjednik druge parcele, koja nije predmetna parcela), te kao vlasnik određene parcele u određenom zk. ulošku, na kojima je predmetni poslovni prostor sagrađen. Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je Općina Bihać rješenje o utvrđenju prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu na kojem je sagrađen poslovni prostor donijela 14. aprila 2009. godine, za vrijeme trajanja braka (brak je razveden 29. juna 2009. godine), a da je apelant platio naknadu za zemljište u avgustu iste godine, ne dovodi u sumnju zakonitost prvostepene presude u tom dijelu, jer ta uplata ne utiče na stvarno pravna ovlaštenja tužiteljice na predmetnom poslovnom prostoru, već eventualno može biti osnov za obligaciono pravni zahtjev.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je osporena odluka donesena uz povredu odredaba parničnog postupka član 240. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, jer Kantonalni sud nije raspravio žalbene navode od odlučnog značaja. Također apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je ugovor o darivanju fiktivan ugovor, te da, čak i da jeste fiktivan ugovor, nije mogao izvesti zaključak da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora (jer se nije uknjižio kao vlasnik), tako da se taj poslovni prostor, po apelantovom mišljenju, ne može smatrati bračnom stečevinom. Osim toga, apelant navodi da ugovor o prodaji nije moga proizvesti bilo kakve posljedice s obzirom da je ništav zbog nedostatka ovjere potpisa i zbog toga što se tužiteljica prešutno saglasila sa tim da je poslovni objekat posebna imovina apelanta (znala je da je apelant stekao poslovni prostor isključivo na svoje ime i po osnovu ugovora o darovanju).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, odnosno da je Kantonalni sud raspravio apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a takvo obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o odlučnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti niti da je primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona FBiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman