Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/14 (V. Č. i M. Č.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Nacionalizacija
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2276/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2276/14, rješavajući apelaciju Vinka Čurića i Mare Čurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vinka Čurića i Mare Čurić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 V 003588 13 Rev 2 od 15. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vinko Čurić i Mara Čurić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjeg Vakufa, koje zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijeli su 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 V 003588 13 Rev 2 od 15. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Općinskog javnog pravobranilaštva Bugojno, koje je u postupku zastupalo Općinu Gornji Vakuf - Uskoplje kao protivpredlagatelja (u daljnjem tekstu: Općina) zatraženo je 4. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Općina su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 10. do 14. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 V 003588 08 V od 1. decembra 2009. godine odbijen je prijedlog apelanata da im se dosudi pravična naknada za izuzete nekretnine, preciznije označene po starom i novom premjeru (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), u iznosu od 67.503,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. jula 1985. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.190,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su tokom 1961. godine predmetne nekretnine nacionalizovane u skladu sa odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58). Također je nesporno utvrđeno da su Rješenjem Skupštine općine Gornji Vakuf broj 03/20 -475-24/3 od 10. jula 1985. godine predmetne nekretnine izuzete iz posjeda M.G., K.M. i L.Č., koji su kao suvlasnici upisani u zemljišne knjige, te dodijeljene kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u korist „Vranicatransa“ Gornji Vakuf radi izgradnje autobuske stanice u Gornjem Vakufu. Utvrđeno je da su navedeni vlasnici imali „privremeno pravo korišćenja neizgrađenog gradskog zemljišta“ do njegovog preuzimanja od „Vranicatransa“ Gornji Vakuf. Pored toga, Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da su apelanti u vrijeme donošenja rješenja od 10. jula 1985. godine bili posjednici i korisnici predmetnih nekretnina i da nisu bili upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici ovih nekretnina. Potom Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 45. do 68. Zakona o eksproprijaciji, ukazao da pravo na naknadu za ekspropriranu nekretninu isključivo pripada vlasniku eksproprirane nekretnine. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je naveo da apelanti, shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), nisu tokom postupka dokazali da su vlasnici predmetnih nekretnina, te je, pozivajući se na navedene odredbe Zakona o eksproprijaciji, zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu za izuzete nekretnine.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 V 003588 12 Gž 2 od 27. decembra 2012. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 19. aprila 2013. godine, žalba apelanata je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako da je Općina obavezana da apelantima isplati naknadu za izuzete predmetne nekretnine u iznosu od 60.356,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 6.790,00 KM, dok se preostali zahtjev za naknadu apelanata, do traženog iznosa od 67.503,60 KM, odbija. Ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da su predmetne nekretnine 1961. godine nacionalizovane, da je nakon toga u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na njima u korist države i ranijih vlasnika M.G., K.M. i L.Č., kojima je priznato i pravo privremenog korištenja tih nekretnina. Također, Kantonalni sud je naveo da je Općina, postupajući u skladu sa odredbama čl. 6. i 12. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 13/84), svojim rješenjem od 10. jula 1985. godine predmetne nekretnine izuzela iz posjeda apelanata kao „stvarnih korisnika“, te ih dodijelila u korist RO „Vranicatrans“ Gornji Vakuf radi izgradnje autobuske stanice. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je u tački pet izreke rješenja od 10. jula 1985. godine konstatovano da će se pred nadležnim organom uprave provesti postupak radi određivanje naknade za izuzete nekretnine u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Ocjenjujući da iz provedenih dokaza proizlazi da je Općina rješenjem od 10. jula 1985. godine predmetne nekretnine izuzela od apelanata kao njihovih stvarnih korisnika, te da Općina nije dokazala da je, u skladu sa odredbama čl. 146. i 147. Zakona o vanparničnom postupku, pred nadležnim organom uprave postignut sporazum o isplati naknade za izuzete nekretnine, Kantonalni sud je zaključio da apelantima, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, pripada pravo na naknadu. Odluku o visini naknade Kantonalni sud je temeljio na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke i na odredbama čl. 46. i 53. Zakona o eksproprijaciji. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Kantonalni sud je temeljio na odredbama člana 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, dok je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 3. ZPP.

7. Odlučujući o reviziji tužene protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. decembra 2012. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 46 0 V 003588 13 Rev 2 od 15. aprila 2014. godine kojim je revizija usvojena i drugostepeno rješenje preinačeno tako da je žalba apelanata odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Vrhovni sud je, ispitujući osporeno rješenje u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da je revizija osnovana, pri čemu se navedeni sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, koje je citirao, i to čl. 6, 12, 20. i 23. navedenog zakona, kao i relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, i to čl. 10. i 69. navedenog zakona, a prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu i odredbu člana 123. ZPP. Naime, imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja, Vrhovni sud je zaključio da apelantima kao „stvarnim korisnicima“, kada pravo korištenja nisu ostvarili po osnovu ranijeg vlasništva, ne pripada pravo na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu. Vrhovni sud je dalje istakao da pravo na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište, prema odredbi člana 23. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, odnosno sada važećeg člana 69. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, pripada ranijem vlasniku neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta od kojeg je odlukom nadležnog organa preuzeto zemljište iz njegovog posjeda. Naknadu za preuzeto zemljište plaća općina na čijem se području nalazi zemljište, a naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je obrazložio da su u konkretnom slučaju apelanti bili faktički posjednici i korisnici predmetnih nekretnina, dakle, nisu, u smislu navedenih zakonskih odredaba, bili vlasnici predmetnih nekretnina od kojih su te nekretnine rješenjem Općine od 10. jula 1985. godine izuzete, te stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, suprotno od pravnog stajališta drugostepenog suda, apelantima ne pripada pravo na naknadu u smislu odredaba Zakona o eksproprijaciji. Pored navedenog, Vrhovni sud je obrazložio da apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama od ranijih vlasnika, niti su raniji vlasnici na njih mogli prenijeti svoje pravo na privremeno korišćenje predmetnih nekretnina, budući da su one tokom 1961. godine nacionalizovane i postale društveno vlasništvo.

8. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnom postupku prvostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, te je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 254. stav 4. istog zakona i članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava s obzirom da je tokom postupka nesporno dokazano da su bili korisnici predmetnih nekretnina od kojih su one rješenjem od 10. jula 1985. godine izuzete. Naime, apelanti su istakli da su predmetne nekretnine 1972. godine kupili „od nekih zemljišnoknjižnih vlasnika“, te da su bili njihovi faktički posjednici i korisnici sve do 10. jula 1985. godine, kada su rješenjem Općine Gornji Vakuf izuzete kao neizgrađeno građevinsko zemljište iz njihovog posjeda radi izgradnje autobuske stanice. Apelanti su, također, istakli da je pred nadležnim organima uprave vođen postupak radi određivanja naknade za izuzeto zemljište u kojem je učestvovao prvoapelant, ali da nije postignut sporazum o naknadi. S obzirom da su 1972. godine pravnim poslom stekli predmetne nekretnine, apelanti smatraju da kao faktički posjednici imaju pravo da zahtijevaju nadoknadu za izuzeto zemljište.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da, suprotno stanovištu apelanata, u postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava u revizijskoj odluci tog suda bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

11. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod pravnih stavova datih u obrazloženju svoje odluke.

12. Općinski sud smatra da odlukom tog suda nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

13. Općina je osporila navode iz apelacije i predložila da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav 1.

O izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz čl. 6. tog zakona od ranijih vlasnika ili korisnika, kao i o dodjeljivanju tog zemljišta na korišćenje građanima, društvenim pravnim i građanskim pravnim licima radi izgradnje zgrade ili drugih objekata, koje po zakonu mogu imati u svojini, odnosno na korišćenju, odlučuje rješenjem opštinska skupština na sjednici nakon prethodnog saslušanja ranijeg vlasnika.

Član 20. stav 1.

Građevinsko zemljište iz člana 6 tog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prenos prava korišćenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama tog zakona.

Član 23. stav 1.

Ranijem vlasniku izuzetog građevinskog zemljišta, kome je izuzeto građevinsko zemljište po članu 18. ovog zakona, visina naknade se utvrđuje i postupak se provodi po odredbama Zakona o eksproprijaciji.

15. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 25/03, 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta općini.

Naknadu za preuzeto zemljište plaća općina na čijem se području nalazi zemljište. Naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 46 0 V 003588 13 Rev 2 od 15. aprila 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom

23. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, imajući u vidu da se radi o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima apelanata, tj. o pravu apelanata na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište.

24. Apelanti suštinski ukazuju da im je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li je pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda usvojena revizija tužene i drugostepeno rješenje preinačeno, tako da je odbijena žalba apelanata i prvostepeno rješenje potvrđeno. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, pozivajući se na odredbe člana

20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, ukazao da se neizgrađeno gradsko zemljište ne može otuđivati, a stjecanje i prenos prava korištenja tog zemljišta vrše se samo po odredbama tog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je jasno obrazložio da u konkretnom slučaju raniji vlasnici, kao korisnici predmetnih nekretnina koje su nacionalizovane i koje su rješenjem od 10. jula 1985. godine dobile status neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, nisu mogli otuđiti, niti su mogli svoje privremeno pravo njihovog korišćenja prenijeti na apelante. Naime, Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da Zakon o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH, na kojima je utemeljena osporena odluka, sadrže odredbe kojima je propisano da pravo na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište pripada isključivo ranijem vlasniku neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta kojem je odlukom nadležnog organa preuzeto zemljište iz njegovog posjeda. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjenica utvrđenih u prvostepenom rješenju, zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu, budući da su u rješenju od 10. jula 1985. godine navedeni zemljišnoknjižni vlasnici, odnosno suvlasnici nekretnina koje su izuzete iz njihovog posjeda. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelanti ni u apelaciji ne osporavaju i relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi navodi apelanata neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, niti su apelanti svojim navodima doveli u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a dato obrazloženje ne djeluje proizvoljno i u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/14 (V. Č. i M. Č.) | Sudska praksa | Aktio