Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/17 (D.Ć.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-138/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-138/17, rješavajući apelaciju D. Ć., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. Ć.

protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 040646 15 Rsž od 10. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milica Stojčić, advokat iz Prijedora, podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 040646 15 Rev od 24. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 040646 15 Rsž od 10. juna 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2305/14 od 10. novembra 2015. godine u odnosu na predmet AP-4255/15, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se ponište odluke tuženog („Prijedorputevi“ a.d. Prijedor), odluka o privremenom udaljenju sa rada i odluka o otkazu ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su odredbom člana 128. Zakona o radu, propisani minimumi uslova koje poslodavac mora da obezbijedi zaposlenom u postupku utvrđivanja odgovornosti za učinjenu težu povredu radne obaveze, a to je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Okružni sud je dalje naveo da je iz zapisnika disciplinske komisije tuženog vidljivo da je apelant aktivno učestvovao u disciplinskom postupku, pratio hronologiju izvođenja dokaza (čitanja zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka podnesenog od strane A. V., davanja iskaza imenovanog), prije nego što je apelant iznio svoju odbranu. Okružni sud je zaključio da su odluke tuženog o utvrđivanju povrede radne obaveze zakonite sa aspekta formalne zakonitosti, jer je u toku vođenja disciplinskog postupka apelantu omogućena odbrana temeljem odredbe člana 128. Zakona o radu, a pribavljeno je i mišljenje sindikata. Okružni sud je ukazao da u sudskom postupku pored formalne zakonitosti, sud cijeni zakonitost iste odluke i sa aspekta materijalne zakonitosti, odnosno da li je radnik-apelant počinio povrede za koje mu je od strane tuženog utvrđena odgovornost. Okružni sud je istakao da je izvođenjem dokaza saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke utvrđeno da je iskaz apelanta dat u toku prvostepenog sudskog postupka, a i pred Okružnim sudom suprotan iskazu koji je dao u toku disciplinskog postupka, kada je izjavio da je gradilište napustio dan prije redovne smjene zajedno sa ostalim kolegama da ga ne bi prozivali zbog nesolidarnosti. Također je Okružni sud naveo da je neposredni rukovodilac A. V. (koji je ujedno i podnosilac zahtjeva za pokretanje predmetnog disciplinskog postupka) u toku disciplinskog postupka izjavio da napuštanje gradilišta od strane apelanta, prije isteka redovne smjene, nije učinjeno uz njegovo dopuštenje, dok je u toku prvostepenog postupka, a i pred Kantonalnim sudom, tvrdio da je apelantu dao odobrenje da se vrati sa gradilišta sa grupom radnika koji su odbili da rade, jer mu je obezbijeđena zamjena. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant uložio prigovor tuženom na odluku o otkazu ugovora o radu, koji je prigovor odbijen, te da u prigovoru nije iznosio tvrdnju da je gradilište napustio uz odobrenje neposrednog rukovodioca. Okružni sud je konstatovao da se nameće logičnim zaključak da su apelant i gore imenovani svjedok promijenili iskaz u toku sudskog postupka, apelant iz razloga da uspije u postupku, a svjedok iz razloga što više nije radnik tuženog. Okružni sud je utvrdio da je apelant zajedno sa ostalom grupom radnika napustio gradilište dan prije isteka redovne smjene, da je neposredni rukovodilac koji je bio zadužen za evidenciju zaposlenih radnika i rasporedu smjena na gradilištu A. V. protiv apelanta, kao i protiv ostalih radnika, podnio disciplinsku prijavu iz razloga što su između ostalog napustili gradilište dan prije isteka redovne smjene. Nadalje je Okružni sud utvrdio da je A. V. u toku disciplinskog postupka ostao kod prijave za pokretanje disciplinskog postupka i da apelant, a ni neposredni rukovodilac A. V., u toku disciplinskog postupka nisu iznosili tvrdnje da je produžena smjena apelanta istekla prije ostalih radnika koji su napustili gradilište. S obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da su odluke o otkazu ugovora o radu apelantu donesene na osnovu pravilno utvrđenih činjenica u toku disciplinskog postupka, na okolnosti da je apelant svojim radnjama napuštanjem gradilišta, prije isteka redovne smjene, počinio težu povredu radne obaveze, a koja se ogleda u odbijanju rada i koja je kao takva kvalifikovana kao teža povreda radne obaveze odredbom člana 98. stav 2. tačka 1. Zakona o radu. Okružni sud je ukazao da kako je našao da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu zakonita, da onda nema mjesta ni poništenju odluke tuženog o privremenom udaljenju apelanta sa rada. Okružni sud je pojasnio da je članom 133. Zakona o radu utemeljen institut udaljenja radnika sa rada kao svojevrsna zaštitna mjera. Okružni sud je naveo da poslodavac primjenjuje ovu mjeru u odnosu na zaposlenog u situaciji ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti. Okružni sud je konstatovao da postoje dva alternativno postavljena uslova za udaljenje radnika sa rada, pa kada se ima u vidu činjenica da je apelant odbio daljnji rad na gradilištu, sa ostalom grupom radnika iz kojih razloga je stala sa radom i asfaltna baza (proizvodnju asfalta je vršio drugi izvođač radova), a koji rad je prestao zbog napuštanja gradilišta od strane apelanta i drugih radnika, to su po ocjeni Okružnog suda bili ispunjeni uslovi za privremeno udaljenje apelanta sa posla do okončanja disciplinskog postupka. Naime, Okružni sud je istakao da napuštanje gradilišta, dovodi do poremećaja u procesu rada, a koji poremećaj je podoban uslov da dovede i do umanjenja imovine tuženog.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud pogrešno zaključio da su odluke tuženog o utvrđivanju povrede radne obaveze zakonite sa aspekta formalne i materijalne zakonitosti, odnosno u suštini smatra da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, paušalno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), te je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/17 (D.Ć.) | Sudska praksa | Aktio