Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-139/17 (V. B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-139/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-139/17, rješavajući apelaciju Vlade Barišića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Barišić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009930 16 U od 9. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Barišić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 009930 16 U od 9. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), u predmetu ostvarivanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem tuženog odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog, koje je doneseno u izvršenju rješenja od 27. februara 2015. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju uz obrazloženje da je podnesen nakon isteka roka predviđenog u članu 14. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branitelja odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom penzinisanju). Kantonalni sud je naveo da su organi uprave u provedenom upravnom postupku utvrdili da je apelant zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnio 27. marta 2014. godine i zatražio da mu se prizna pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. jer je obnašao dužnost komandira Policijske stanice u stanici I kategorije Paklarevo kao i komandir PS u stanici I kategorije Kraljevice u određenom vremenskom periodu, a u skladu sa odredbama člana 4. stav 1. u vezi sa članom 9. stav 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branitelja odbrambeno-oslobodilačkog rata. Kantonalni sud je naveo da je tuženi donio osporeno rješenje kojim je odlučio da se apelantova žalba, protiv rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev, odbija kao neosnovana uz obrazloženje u kojem se poziva na odredbe člana 9. stav 1. Zakona o prijevremenom penzionisanju. Kantonalni sud je istakao da je navedenom odredbom propisano da pravo na penziju prema tom zakonu mogu ostvariti samo osobe koje nisu ostvarile to pravo prema drugim propisima u Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, a da je stavom 2. istog člana propisano da izuzetno od stava 1. istog člana da osobe koje su vršile dužnost komandanta ranga bataljona ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedenu dužnost vršili najmanje 12 mjeseci, kao i pripadnici policije iz člana 4. stav 1. tačka 1. tog zakona mogu koristiti prava prema tom zakonu, ako je to za njih povoljnije. Kantonalni sud je naglasio da je tuženi ukazao da je apelant zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnio po članu 4. stav 1. tačka 1. Zakona o prijevremenom penzionisanju, a korisnik je prava na starosnu penziju od ranije kod tuženog, te da mu shodno članu 9. stav 1. navedenog zakona ne pripada pravo na povoljniju penziju jer to pravo mogu ostvariti samo osobe koje ga nisu ostvarile prema drugim propisima. Nadalje je Kantonalni sud naveo da tuženi zaključuje da se u konkretnom slučaju apelantov zahtjev može podvesti pod odredbu člana 9. stav 2. navedenog Zakona, da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant dužnost komandira Policijske stanice u Paklarevu i Kraljevici obnašao u naznačenom vremenskom periodu, ali imajući u vidu činjenicu da je zahtjev podnio 27. marta 2014. godine, dakle nakon proteka roka do kojeg je mogao blagovremeno podnijeti zahtjev. Kantonalni sud je iz izloženog zaključio da su organi uprave pravilno zaključili da je apelant zahtjev za priznavanje prava za prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnio nakon isteka roka. Kantonalni sud je konstatovao, a nakon izvršenog uvida u tužbu, odgovor na tužbu i kompletan upravni spis predmeta da je postupak proveden pravilno, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da kao pripadnik MUP R BiH, HZ HB zapovjednik-komandir Ratne policijske stanice Travnik i Kraljevice u određenim vremenskim periodima, spada u krug lica naveden u odredbi člana 4. stav. 1. Zakona o prijevremenom penzionisanju, da je 27. marta 2014. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na povoljnu penziju, blagovremeno s obzirom na rok iz odredbe člana 14. stav 3. navedenog zakona, koji za pripadnike policije ističe 1. decembra 2015. godine, te da kao takav u smislu odredbe člana 9. stav 2. istog zakona ima pravo izbora (da li će nastaviti sa uživanjem postojećih prava na penziju ili će tražiti prava po naprijed citiranom zakonu), a ne kako nadležni upravni organi zaključuju (da pošto je ostvario pravo na penziju po drugim propisima, da se na njega ne može primijeniti navedeni rok za podnošenje zahtjeva, nego da se u tom slučaju primjenjuje rok za podnošenje zahtjeva iz člana 14. stav 3. Zakona koji se odnosi na sve podnosioce zahtjeva tj. da se zahtjev mogao podnijeti do 1. decembra 2013. godine).

4. Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 41/13) u relevantnom dijelu glasi:

Uvjeti za ostvarivanje prava na povoljnije penzionisanje Član 4. stav 1. tačka 1.

Izuzetno, pravo na povoljnije penzionisanje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu ostvariti:

1. pripadnici policije koji su najmanje 12 mjeseci (bez obzira na to je li to bilo u kontinuitetu) u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine vršili dužnost i obavljali poslove komandanta-zapovjednika, komandira i načelnika (u jedinici specijalne borbene jedinice policijske stanice, u stanici policije kriminalističke službe javne bezbjednosti i centrima službi bezbjednosti, specijalnih borbenih jedinica odreda policije i centrima službi bezbjednosti MUP-a RBiH i Odjela za unutarnje poslove/MUP-a HZHB);3.

Osnovica i način obračuna penzija Član 9.

(1) Pravo na penziju prema ovom zakonu mogu ostvariti samo lica koja to pravo nisu ostvarila prema drugim propisima u Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje.

(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, lica koja su vršila dužnost komandanta ranga bataljona ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedene dužnosti vršili najmanje 12 mjeseci (nezavisno da li je to bilo u kontinuitetu), kao i pripadnici policije iz člana 4. tačka 1. ovog zakona mogu koristiti prava prema ovom zakonu ako je to za njih povoljnije.

Postupak za ostvarivanje prava Član 14. stav 3.

(3) Rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu sa ovim zakonom, izuzev za lica iz člana 4. tačka 3. ovog zakona, ističe zaključno sa 01.12.2013. godine, dok za lica iz člana 4. tačka 1. rok za podnošenje zahtjeva ističe 01.12.2015. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sud, kao i nadležni upravni organi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman