Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3398/14 („Unigradnja“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Isplata duga
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3398/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3398/14, rješavajući apelaciju „Unigradnja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Unigradnja“ d.d.
Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 018681 13 Rev od 8. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Unigradnja“ d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 018681 13 Rev od 8. aprila 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i „Naldon“ d.o.o. Sarajevo (u daljem tekstu: tužilac) zatraženo je 31. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. novembra 2016. godine, dok tužilac nije odgovorio.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 018681 06 Ps od 11. marta 2011. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 10.255,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa za naplatu pa do isplate (stav I izreke). Istom presudom djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i tužilac je obavezan da apelantu na ime uplaćenog avansa naknadi iznos od 15.659,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 29. juna 2004. godine do isplate, dok je preostali dio protivtužbenog zahtjeva odbijen (stav II izreke). Navedenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je tužilac kao izvođač radova zaključio s apelantom kao naručiocem radova ugovor 13. aprila 2004. godine, zatim da se tužilac obavezao da će stručno i kvalitetno ugraditi vatrootporna vrata na predmetnim objektima, da je utvrđena cijena radova, kao i rok za izvršenje radova – 30 dana od dana potpisivanja ugovora. Također, je utvrđeno da je ugovorena isplata izvršenih radova, tako da će se avans od 7.830,00 KM platiti nakon usvajanja atesta za vatrootporna vrata, a ostalo konačnim obračunom nakon apelantove naplate (kao naručioca radova) od krajnjeg investitora (firme MB1 Development d.o.o.). Općinski sud je također utvrdio da je ugovoreno da se ugovor može raskinuti iz razloga propisanih odredbama člana 23. ugovora. Dalje je navedeno da je 29. juna 2004. godine zaključen aneks ugovora, kojim je utvrđeno da je potrebno izvršiti nepredvidive radove u iznosu od 3.850,00 KM, tako da ukupna cijena izvedenih radova iznosi 19.510,00KM, da će se apelantova naplata od krajnjeg investitora MB1 Development d.o.o. izvršiti putem privremene situacije u septembru 2004. godine, da je tužilac izvršio isporuku i ugradnju vatrootpornih vrata, ali da nije predao ključeve i potrebni atest apelantu. Dalje je tvrđeno da apelant nije isplatio ostatak duga, te da je dopisom od 14. februara i 7. marta 2005. godine pozvao tužioca da mu preda ključeve i atest ili da izvrši demontažu vrata. Navedeno je da je dopisom od 21. februara 2005. godine apelant tražio da tužilac postupi po ugovoru, uz upozorenje da će sam izvršiti demontažu vrata i posao dati drugom izvođaču. Budući da tužilac nije postupio po navedenom dopisu, apelant je sam, kako je dalje istaknuto, izvršio demontažu vrata i zaključio posao s drugim izvođačem, te je raskinuo predmetni ugovor pozivom na odredbe člana 21. ugovora. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 22. jula 2009. godine i dopune nalaza od 10. augusta 2010. godine utvrđeno da je apelant uplatio iznos od 15.659,00 KM, a da je ukupno manje isplaćeno po računima 7.451,70 KM, zatim da je krajnji naručilac MBI Development d.o.o. dopisom od 21. februara 2004. godine obavijestio apelanta da je za izvršene radove, uključujući i ugrađena vrata, izvršio uplatu u septembru 2004. godine.
7. U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca, zaključivši da je apelant tokom postupka dokazao da je predmetni ugovor raskinut jer tužilac svoju obavezu iz predmetnog ugovora nije u cijelosti ispunio. Stoga je, kako je smatrao Općinski sud, apelant stekao pravo da od tužioca traži ispunjenje njegove obaveze pozivajući se na član 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Također, Općinski sud je utvrdio da je opravdan apelantov zahtjev da mu za ugrađena vrata tužilac dostavi ključeve bez kojih vrata ne može koristiti, kao i atest kako je utvrđeno ugovorom. Budući da tužilac nije postupio u skladu s odredbom člana 9. tačka 3. ugovora, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku ispunjenja pa je, po ocjeni suda, apelant pravilno postupio kada je pozvao tužioca da otkloni taj nedostatak. Budući da je apelant angažirao drugog izvođača koji je izvršio demontažu vrata, Općinski sud je zaključio da tužilac nema pravo na preostali iznos duga jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 124. ZOO-a. Istovremeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a djelimično usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezao tužioca da na apelantov račun uplati primljeni avans, imajući u vidu načelo savjesnosti ugovornih strana iz člana 12. ZOO-a i odgovornosti za ispunjenje ugovora iz člana 17. ZOO-a.
8. Tužilac se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Ps 018681 11 Pz od 24. decembra 2012. godine žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu.
9. Tužilac je protiv drugostepene presude izjavio reviziju. Apelant je podnio odgovor na reviziju u kojem je osporio revizijske prigovore tužioca.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 018681 13 Rev od 8. aprila 2014. godine reviziju tužioca usvojio i obje nižestepene presude preinačio, na taj način što je apelanta obavezao da tužiocu isplati iznos od 10.255,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci. Istom presudom odbijen je dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužilac obaveže da apelantu na ime uplaćenog avansa naknadi iznos od 15.659,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude. Navedenom presudom apelant je obavezan naknaditi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 13.727,40 KM.
11. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi sporni odnos raspravili pogrešnom primjenom materijalnog prava. Citirajući odredbu člana 124. ZOO-a, Vrhovni sud je istakao da do raskida dvostrano obaveznog ugovora, zbog neispunjenja, može doći kad jedna ugovorna strana ne ispuni svoju ugovorenu obavezu. Dalje je istakao da druga strana, ako ništa drugo nije predviđeno, može tražiti ispunjenje obaveze ili pod uvjetom predviđenim u članu 123. do 132. ZOO-a raskinuti ugovor prostom izjavom volje, ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Radi se, dakle, smatrao je Vrhovni sud, o jednom od načina prestanaka obaveznih ugovora ili jednostranom raskidu. Dalje je utvrđeno da, u konkretnom slučaju, iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant zaključio s tužiocem ugovor kojim je regulirano da će tužilac za apelanta kao naručioca izvršiti ugradnju vatrootpornih vrata i da je prema ugovoru stranaka apelant ostao dužan tužiocu određeni iznos za izvršene radove, a tužilac nije predao ključeve i atest apelantu.
12. U navedenom činjeničnom utvrđenju, kako je istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su izveli zaključak da tužilac nije izvršio svoju ugovorenu obavezu, predaju ključeva i atesta, i da apelant ima pravo na jednostrani raskid ugovora. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da se radi o dvostranom ugovoru i da je istovremeno bila i apelantova obaveza da izvrši isplatu ostatka cijene na ime izvršenih radova. Naime, kako je dalje navedeno, ugovorne strane su i zaključile ugovor s ciljem da on bude ispunjen, odnosno da budu ispunjene sve ugovorom predviđene obaveze, pa u situaciji kada je tužilac izvršio svoju ugovorenu obavezu, a suprotno tome apelant nije bio spreman istovremeno ispuniti svoju obavezu, već je ispunjenje svoje obaveze uvjetovao predajom atesta i ključeva, samim tim nema pravo raskinuti ugovor pozivajući se na činjenice da druga ugovorna strana nije ispunila svoju obavezu. Istaknuto je da pravo izjaviti da raskida ugovor pripada onoj ugovornoj strani koja je ispunila svoju ugovorenu obavezu, a ne i onoj koja to nije učinila. Budući da apelant nije izvršio isplatu ostatka ugovorene cijene u roku kako je to propisano odredbom člana 16. ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, nema pravo raskinuti ugovor pozivajući se na činjenice da druga ugovorna strana nije ispunila svoju obavezu, tim prije što je tužilac svojim ponašanjem i radnjama pokazao da je spreman u potpunosti izvršiti svoju obavezu, odnosno izvršiti predaju atesta i ključeva.
13. Vrhovni sud je, također, utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a djelimično usvojili apelantov protivtužbeni zahtjev. Suprotno navodima nižestepenih sudova, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantu ne pripada pravo da u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a zahtijeva od tužioca da mu vrati ono što je dao. Ovo iz raloga jer je tužilac izvršio svoju ugovorenu obavezu na način da je izvršio ugradnju vatrootpornih vrata, pa u toj situaciji apelant kao naručilac radova dužan mu je platiti kao izvođaču naknadu za izvedene radove, a samim tim ne pripada mu pravo da u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a zahtijeva od tužioca da mu vrati ono što je dao. Vrhovni sud je ukazao da je svoju odluku donio primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP).
14. U pogledu odluke o troškovima postupka Vrhovni sud je istakao da ju je donio u smislu odredbe člana 397. stav 2., a u vezi s članom 386. stav 1. ZPP-a. Dalje je navedeno da se troškovi parničnog postupka sastoje od troškova za sastav tužbe advokata u iznosu od 720,00 KM, zatim troškova zastupanja na ročištima (precizirani su datumi održavanja) u ukupnom iznosu od 8.004,62 KM, plus PDV 17%, zatim troškova nalaza vještaka, sastava odgovora na protivtužbu, sastava žalbe i sastava revizije u preciziranim iznosima, što ukupno iznosi 13.727,40 KM. Vrhovni sud je naveo da je navedene troškove utvrdio na osnovu odredbe člana 12. i člana 13. tačka 3. tarife o naknadama i nagradama troškova za rad advokata, i odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda. Apelant smatra da Vrhovni sud nije naveo razloge za svoje zaključke, da su pogrešno cijenjeni dokazi, te da je Vrhovni sud pogrešno primijenio citirane odredbe ZOO-a. Istakao je da odluka Vrhovnog suda nije pravilna budući da je došlo do raskida ugovora, zbog čega je apelant, shodno članu 132. ZOO-a oslobođen obaveze plaćanja ostatka cijene i što čini postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer nije ravnopravno tretiran s tužilačkom stranom u pogledu dokaza i argumenata koje je iznosio. Pored toga, apelant smatra da troškovi postupka nisu pravilno određeni, da nisu precizirani iznosi po ročištima i način na koji su određeni.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod obrazloženja presude tog suda kojom nisu prekršena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom odredaba ZOO-a. Predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. st. 1. i 2.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 250. stav 1.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 383.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386. stav 1.
(1)Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 018681 13 Rev od 8. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 4. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je tužilac od apelanta potraživao naknadu neisplaćenog duga po osnovu zaključenog ugovora, a apelant povrat iznosa uplaćenog na ime avansa, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ističe da apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, kao i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.
27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Vrhovnog suda usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati ostatak duga po predmetnom ugovoru zaključenom između parničnih stranaka, kao i da je konačno odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu uplaćenog avansa po predmetnom ugovoru. Suprotno apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju raskinut ugovor i da je shodno članu 132. ZOO-a tužbeni zahtjev tužioca neosnovan, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom ugovoru i da je istovremeno egzistirala i apelantova obaveza da izvrši isplatu ostatka cijene na ime izvršenih radova, što apelant nije učinio, te mu stoga ne pripada pravo raskinuti ugovor pozivajući se na činjenicu da druga strana nije ispunila ugovor. Pri tome je Vrhovni sud naveo razloge zašto nije prihvatio pravno utemeljenim suprotne zaključke nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca, odnosno zašto je utvrdio da je njegov tužbeni zahtjev osnovan pozivajući se na odredbe člana 124. ZOO-a, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Vrhovni sud je naveo jasne razloge zašto je zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, odnosno zašto apelantu u konkretnom slučaju ne pripada pravo da u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a zahtijeva od tužioca da mu vrati ono što je dao (avans). U pogledu apelantovih navoda da Vrhovni sud nije pravilno cijenio dokaze, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužioca pošao od utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza pred nižestepenim sudovima, utvrdivši pri tome da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe ZOO-a zbog čega je, primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a, usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude. Pri tome je Vrhovni sud, cijeneći provedene dokaze u vezi s relevantnim odredbama navedenog zakona, dao konkretne razloge zašto je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant dužan isplatiti tužiocu ostatak duga, a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
31. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da Vrhovni sud nije cijenio njegove dokaze i argumente koje je iznosio tokom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporene odluke, i činio, te su stoga u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom po ocjeni Ustavnog suda neosnovani.
32. U pogledu apelantovih navoda da odluka Vrhovnog suda o troškovima postupka nije pravilna budući da nisu precizirani iznosi prema ročištima i način na koji su troškovi utvrđeni, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazlažući odluku o troškovima detaljno precizirao utvrđene iznose (cijeneći poduzete radnje na strani tužioca – sačinjavanje tužbe, pristup ročištima, troškovi vještačenja i sačinjavanje drugih preciziranih podnesaka), te da je naveo propise na osnovu kojih su ti iznosi utvrđeni. U datom obrazloženju Vrhovnog suda u tom pogledu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao osnovanim revizione navode tužioca, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u navodima apelacije ponavlja iste razloge koje je isticao u postupku pred nižestepenim sudovima i u odgovoru na reviziju, a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud dao za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku kojom je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužioca, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, dao obrazloženje u kojem nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, pri čemu je nesporno da je apelant učestvovao u predmetnom postupku, te da je revizioni sud cijenio apelantove navode i dokaze i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
37. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjene materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman