Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/17 (S. D., D. D., M. D., A. Č. i S. P.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-503/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-503/17, rješavajući apelaciju Senada Drine i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Drino, Dževad Drino, Mirza Drino, Azra Čaušević i Senija Poropat protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Drino, Dževad Drino, Mirza Drino, Azra Čaušević i Senija Poropat (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 9. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine. Također, apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti izvršenje osporene Presude Vrhovnog suda do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužiteljice (M. L.), te je preinačena drugostepena presuda i potvrđena prvostepena presuda kojom je, između ostalog, odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), zaključen između tužiteljice, kao poklonoprimca, i prvotuženog (S. L.), kao poklonodavca, i da taj ugovor ne proizvodi pravni učinak, kao ni određeni prijavni list i cijepanje određenih parcela, pa da se naloži zemljišno-knjižnom uredu uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije, te su tražili da se utvrdi da je tužiteljica sa znanjem i odobrenjem prvotuženog, kao suvlasnika određenog zemljišta, bez znanja i odobrenja apelanata, kao suvlasnika, na istom zemljištu izgradila obiteljsku stambenu zgradu, pa da se ista obaveže da uspostavi stanje na zemljištu kakvo je ranije bilo ili da apelantima tužiteljica i prvotuženi solidarno isplate tržišnu vrijednost zemljišta. Također su apelanti obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka.

2. U osporenoj odluci Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je otac tužiteljice - prvotuženi kupoprodajnim ugovorom od 2. februara 1983. godine kupio od S. D. idealni suvlasnički dio od 2/3 na predmetnim nekretninama i kao kupac upisao se sa dijelom od 2/3 u zemljišnoj knjizi, a u katastru nekretnina kao posjednik sa 1/1, da su apelanti upisani kao suvlasnici sa 1/3 na istim nekretninama, da je prvotuženi u 2005. godini izdejstvovao cijepanje nekretnine. Također je Vrhovni sud naveo da je utvrđeno da je ugovorom o poklonu od 19. decembra 2005. godine, prvotuženi poklonio tužiteljici kao svojoj kćerki predmetne nekretnine, da zaključeni ugovor o poklonu nije proveden u zemljišnim knjigama niti katastru nekretnina, da je tužiteljica 25. septembra 2006. godine dobila odobrenje za građenje stambenog objekta na predmetnom zemljištu, da je tužiteljica izgradila trajni stambeni objekat. Vrhovni sud je istakao da polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja da nije bilo osnova da se drugostepenom presudom preinači prvostepena presuda u odbijajućem dijelu eventualnog protivtužbenog zahtjeva i obaveže tužiteljica da apelantima isplati tržišnu vrijednost zemljišta u određenom iznosu zbog toga što su apelanti na tom zemljištu upisani kao suvlasnici sa 1/3. Vrhovni sud je pojasnio da je prodavač S. D. mogao raspolagati svojim suvlasničkim dijelom od 2/3 bez saglasnosti ostalih suvlasnika (član 15. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), tim prije što je u katastru nekretnina bio upisan kao posjednik sa 1/1. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je prvotuženi kao kupac pribavljenih nekretnina po osnovu punovažnog ugovora po materijalnom pravu i na zakonit način (dobrovoljnom predajom), stekao, pretpostavljeno vlasništvo na kupljenim nekretninama (član 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Vrhovni sud je ocijenio da je tužiteljica izgradila trajni građevinski objekat upravo na poklonjenom zemljištu uz odobrenje za građenje, i da je na tom zemljištu stekla pretpostavljeno vlasništvo propustom uknjižbe u zemljišnu knjigu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je to zemljište bilo vlasnički posjed i oca tužiteljice fizički jasno odvojeno od suvlasničkog dijela apelanata zbog čega je drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezao tužiteljicu na isplatu novčanog iznosa, jer apelantima ne pripada ni djelimično pravo na traženu protuvrijednost zemljišta na kome je tužiteljica stekla pravo vlasništva izgradnjom trajnog stambenog objekta (član 27. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Vrhovni sud je naglasio da su apelanti treća lica koja traže utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu koji je zaključen između prvotuženog i tužiteljice i da za takav zahtjev moraju dokazati postojanje opravdanog pravnog interesa. Vrhovni sud je dalje naveo da apelanti taj interes vide u tome što su upisani kao suvlasnici sa 1/3 i da zbog toga otac tužiteljice nije mogao raspolagati sa svojim dijelom od 2/3 u korist tužiteljice. Vrhovni sud je zaključio da polazeći od pravne ocjene da je otac tužiteljice do učinjenog poklona stekao pravo vlasništva osnovom redovne dosjelosti na fizički izdvojenom suvlasničkom dijelu u odnosu na suvlasnički dio apelanata 1/3, takav ugovor o poklonu ima osnov ugovorne obaveze (član 52. Zakon o obligacionim odnosima) jer je poklonodavac prenio na poklonoprimca onoliko pravo koliko je imao (u svakom slučaju pretpostavljeno vlasništvo propustom tužiteljice da se upiše kao knjižni vlasnik). Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da ugovor o poklonu nije ništav pa samim time nije ništav ni sporni prijavni list, niti je ništav upis predmetnih parcela (nastalih cijepanjem). Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica stambeni objekat izgradila na svom vlasničkom posjedu i uz odobrenje za građenje nadležnog organa uprave, pa joj nije bila potrebna saglasnost apelanata za građenje, niti je u obavezi da poruši stambeni objekat i isplati traženu tržišnu vrijednost solidarno sa prvotuženim. Vrhovni sud je istakao da je zbog svega navedenog trebalo drugostepenu presudu preinačiti u dosađujućem dijelu protivtužbenog eventualnog zahtjeva i u tom dijelu potvrditi prvostepenu presudu, kao i odluku o dosuđenim troškovima postupka tužiteljici (prvostepeni sud dosudio troškove tužiteljici u skladu sa odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da je ocjena dokaza i primjena materijalnog prava Vrhovnog suda, a i ostalih nižestepenih sudova, krajnje proizvoljna te da predstavlja povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanata, uključujući i odluku o troškovima postupka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/17 (S. D., D. D., M. D., A. Č. i S. P.) | Sudska praksa | Aktio