Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/14 (J. Đ.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5371/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine u predmetu broj AP-5371/14, rješavajući apelaciju Jelenka Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelenka Đurića,podnesena protiv rješenjā Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 V 073599 15 Rev od 13. februara 2015.

godine i 96 0 V 073599 14 Gž od 26. novembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 073599 13 V od 25. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelenko Đurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 073599 14 Gž od 26. novembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 073599 13 V od 25. juna 2014. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP- 5371/14.

2. Apelant je 18. marta 2015. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv, u međuvremenu donesenog rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 073599 15 Rev od 13. februara 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-1248/15.

3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu i zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP- 5371/14 i AP-1248/15, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP- 5371/14.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 073599 13 V od 25. juna 2014. godine, apelantu je, kao ranijem vlasniku određena naknada za nekretnine eksproprisane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove (broj i datum pobliže navedeni u izreci rješenja) u određenom novčanom iznosu, sve kako je pobliže precizirano u izreci rješenja.

5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je konstatovao da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za apelantovo eksproprisano šumsko i poljoprivredno zemljište, stambene objekte, te voćne zasade i hotikulturne sadnice, budući da pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da je prema odredbi člana 33. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 1/01, 8/03, 40/04, 19/07; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina.

6. Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je kao nesporna utvrđena tržišna vrijednost hortikulturnih sadnica na osnovu procjene Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), sa kojom se saglasio i vještak poljoprivredne struke S.K, a kojoj nije prigovarao ni zakonski zastupnik predlagača (Brčko distrikta Bosne i Hercegovine), ni apelantov punomoćnik. Osnovni sud je takođe prihvatio procjenu tržišne vrijednost eksproprisanog šumskog i poljoprivrednog zemljišta koju je sačinila Komisija, konstatujući da je podatak o tržišnoj vrijednosti tih nepokretnosti, naveden u predmetnoj procjeni, potpun, objektivan i sačinjen u skladu sa zakonom i u skladu sa tom procjenom odredio je naknadu za navedene eksproprisane nekretnine. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je Komisija procjenu vrijednosti eksproprisanog zemljišta izvršila na temelju važećih propisa uviđajem na licu mjesta, pri tome uvidom u Prostorni plan Brčko Distrikta BiH 2007-2017, utvrdivši da je zemljište koje se ekspropriše u dijelu poljoprivredno, te u dijelu šumsko i poljoprivredno zemljište, prilikom koje procjene je uzela u obzir relevantne pokazatelje-parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za upotrebu zemljišta, vrijednost za pristup zemljišta i faktor atraktivnosti 1,20. Nasuprot tome, Osnovni sud nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Z.B. Osnovni sud je konstatovao da je navedeni vještak predmetno zemljište procjenjivao kao građevinsko zemljište, te da je u svom nalazu upoređivao neprovjerene i neargumentovane podatke, te podatke iz drugog dijela Brčko Distrikta (sve kako je detaljno opisano u obrazloženju rješenja), pa da na osnovu toga nije mogao doći do pravilne tržišne cijene za predmetno zemljište u momentu donošenja rješenja.

7. Osnovni sud je prihvatio kao potpunu, objektivnu i sačinjenu u skladu sa zakonom i pravilima struke procjenu tržišne vrijednost eksproprisanih objekata koju je sačinila Komisija, pa je u skladu sa tom procjenom odredio i naknadu za eksproprisane objekte. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je Komisija prilikom procjene tržišne vrijednosti predmetnih stambenih objekata, pored uviđaja na licu mjesta i neposredne percepcije istih, koristila i ostale relevantne parametre: zonu gdje se objekat nalazi, kvalitet objekta, primarnu upotrebu, površinu objekta, stepen završenosti, godinu izgradnje, korišteni materijal za izgradnju, spratnost i faktor starenja, te stepen atraktivnosti od 20%. S druge strane, Osnovni sud nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti objekata koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Z.B, konstatujući da parametri koje je taj vještak koristio, posebno stepen amortizacije pri obračunu tržišne vrijednosti a s obzirom da se radi o novim objektima odnosno objektima u izgradnju, ne iskazuju tržišnu vrijednost tih objekata. Naknadu za tržišnu vrijednost eksproprisanih voćnih zasada Osnovni sud je odredio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke S.K, koji je u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručno sačinjen, konstatujući da je vještak prilikom sačinjavanja istog sagledao sve relevantne faktore koji utiču na visinu tržišne vrijednosti istih.

8. Shodno navedenom, Osnovni sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa članom 33. i članom 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, odlučio kao u izreci rješenje i utvrdio da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost eksproprisanih nekretnina u momentu donošenja tog rješenja.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Apelacioni sud odbio rješenjem broj 96 0 V 073599 14 Gž od 26. novembra 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja, razmatrajući apelantove žalbene navode, konstatovao da je prvostepeni sud naveo jasne i decidne razloge zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z.B, te je zaključio da su neosnovane žalbene tvrdnje da je prvostepeno rješenje doneseno povredom odredaba postupka. Dalje, Apelacioni sud je konstatovao da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje utvrđenu činjenicu u postupku da je eksproprisano zemljište poljoprivredno zemljište. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je konstatovao da je neosnovan žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pored toga, Apelacioni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju naknada za eksproprisane nekretnine određena u skladu sa pozitivnim propisima i da je neosnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Apelant je izjavio reviziju protiv rješenja broj 96 0 V 073599 14 Gž od 26. novembra 2014. godine, koju je Apelacioni sud odbio kao neosnovanu rješenjem broj 96 0 V 073599 15 Rev od 13. februara 2015. godine.

12. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da su nižestepeni sudovi na podlozi utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primjenili materijalno pravo i da nisu počinili ukazane povrede procesnog prava odnosno da revizioni prigovori nisu osnovani. U vezi sa tim, Apelacioni sud je ukazao da je Osnovni sud u smislu odredbe 33. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu, dokazni postupak pravilno usmjerio na određivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da je za procjenu vrijednosti zemljišta odlučna činjenica pravni režim zemljišta u vrijeme eksproprijacije (je li zemljište eksproprisano kao građevinsko ili kao poljoprivredno). Apelacioni sud je konstatovao da se prvostepeni sud pravilno opredijelio za procjenu Komisije, koja je predmetno zemljište procijenila kao poljoprivredno zemljište, budući da je i Prostornim planom za 2007.-2017. godinu definisano kao poljoprivredno zemljište i nalazi se u obuhvatu šumskog i poljoprivrednog zemljišta, u kojem statusu je i eksproprisano, dok je vještak Z.B. je zemljište procijenio kao građevinsko zemljište. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud dao razloge o tome zašto je prihvatio procjenu Komisije, a zašto nije prihvatio procjenu vještaka S.B, koje je kao pravilne prihvatio drugostepeni sud, a i taj Sud. Kada je u pitanju procjena tržišne vrijednosti stambenih objekata, Apelacioni sud je konstatovao da su i tu prvostepenom sudu stavljene na raspolaganje dvije procjene i da se u konkurenciji dva dokaza o tržišnoj vrijednosti stambenih objekata, prvog kojeg je ponudio predlagač (procjena Komisije) i drugog kojeg je ponudio apelant (nalaz i mišljenje vještaka Z.B.), prvostepeni sud opredijelio za procjenu Komisije, koja je tržišnu vrijednost tih objekata procijenila u većim iznosima od vještaka Z.B, a za što je dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, a i taj Sud.

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeni relevantni propisi. Apelant u suštini tvrdi da mu u smislu člana 21. Zakona o vlasništvu i člana 34. Zakona o eksproprijaciji u konkretnom slučaju nije dosuđena naknada u visini tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina (zemljišta i objekata) i da su u vezi sa tim redovni sudovi uzeli u obzir kao dokaz procjenu Komisije, a da su proizvoljno cijenili odnosno nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z.B. i „afekcionu vrijednost“ tih nekretnina. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je predmetno zemljište poljoprivredno zemljište. Pored toga, apelant tvrdi da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda, „čime je prouzrokovana diskriminacija“.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, pa mu slijedom toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprisane nepokretnosti (zemljište i objekte) u visini tržišne vrijednosti tih nepokretnosti, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

17. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima je određena naknada za eksproprisane apelantove nepokretnosti, pozvali na odredbe čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud dalje primjećuje da su u vezi sa tim redovni sudovi obrazložili da je dokazni postupak u konkretnom slučaju bio usmjeren na određivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti, te da je u tom smislu prihvaćena procjena tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta i objekata koju je izvršila Komisija, a koja je predmetno zemljište procijenila kao poljoprivredno zemljište, a nije prihvaćena procjena tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta i objekata koju je izvršio vještak građevinske struke Z.B. Ustavni sud takođe primjećuje da su redovni sudovi osporenim odlukama obrazložili iz kojih razloga su prihvatili kao relevantnu procjenu tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta i objekata koju je izvršila Komisija, a nisu prihvatili procjenu koju je izvršio vještak građevinske struke.

18. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji propisano: „ Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja. Ako se ekspropriše stambeni objekat ili poseban dio stambenog objekta, prijašnjem vlasniku obezbijedit će se naknada za eksproprisanu nekretninu prije rušenja eksproprisanog objekta.“ Takođe, odredbom člana 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji je propisano: „Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade. Pored toga, odredbom člana 21 stav 2. Zakona o vlasništvu je propisano: „U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade. Osim toga, u vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbu člana 34. Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „ Prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje. Prijašnji vlasnik bespravno izgrađene građevine iz stava 1 ovog člana, ima pravo da poruši građevinu i odnese materijal u roku koji odredi Odjeljenje. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine ima pravo na naknadu za izgrađeni individualni stambeni objekat ili stambeni dio stambeno-poslovnog objekta“.

19. Imajući u vidu gore navedeno, te citirane odredbe Zakona o vlasništvu i Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za prihvatanje procjene tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta i objekata koju je izvršila Komisija i neprihvatanje te procjene koju je izvršio vještak građevinske struke Z.B. odnosno da su dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu su obrazložili zašto apelantovi navodi, koje ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke tog suda, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju (vidi, između ostalih Ustavni sud: Odluke o dopustivosti: broj AP-748/15 od 26. oktobra 2016. godine, AP- 1029/15 od 10. oktobra 2016. godine i AP-1249/15 od 14. oktobra 2015. godine) u kojima je zaključio da su Apelacioni sud i Osnovni sud obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.

20. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanta o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/14 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio