Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/17 (P.C.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Likvidacija
- Otpremnina
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-142/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-142/17, rješavajući apelaciju P. C., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. C.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 066318 15 Rsž od 1. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. C. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 066318 16 Rev od 23. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 066318 15 Rsž od 1. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine u odnosu na predmet AP-522/16, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da apelantu pripada pravo na isplatu otpremnine u određenom novčanom iznosu, te da se naloži tuženom (Bobar banka - u likvidaciji) da to potraživanje uvrsti u plan likvidacije.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je apelantov radni odnos kod tužene zasnovan 2000. godine i da mu je radni odnos trajao neprekidno do 31. januara 2015.godine, kada mu je radni odnos prestao po sili Zakona uslijed otvaranja likvidacionog postupka nad tuženim. Prvostepeni sud je naveo da apelant smatra da mu pripada pravo na otpremninu s obzirom da mu je prestao radni odnos kod tuženog shodno članu
141. Zakona o radu i članu 78. Zakona o stečajnom postupku, a u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku. Prvostepeni sud je naveo da ako se na utvrđeno činjenično stanje primijeni član 141. Zakona o radu, da je onda jasno da apelant nije ostvario pravo na otpremninu kod tuženog i da njegov tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostepeni sud je istakao da je za sticanje prava na otpremninu potrebno da budu ispunjena svi uslovi iz člana 141. Zakona o radu, koji su kumulativni, a da su to radni odnos na neodređeno, otkaz ugovora od poslodavca, osim u slučaju iz člana 126. istog zakona i najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca. Prvostepeni sud je ukazao da apelant nije ispunio drugi uslov, a potrebno je da ispuni sve uslove. Naime prvostepeni sud je pojasnio, do prestanka radnog odnosa apelanta kod tuženog nije došlo otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nego je došlo do prestanka radnog odnosa po sili zakona (otvaranjem postupka likvidacije nad poslodavcem), što u postupku i nije sporno, tako da nisu ispunjeni uslovi predviđeni čl. 141. Zakona o radu, tako da apelant nema pravo na isplatu otpremnine.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da pogrešno smatra apelant da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio odlučnu činjenicu, a to je da je u konkretnom slučaju poslodavac otkazao apelantu ugovor o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga. Okružni sud je pojasnio da otvaranjem stečajnog postupka radni odnos prestaje po sili zakona, pa da zbog toga rješenje o prestanku radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter. Okružni sud je istakao da bi se prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa sa uspjehom mogao isticati samo uz prigovor da nisu nastupile pravne posljedice otvaranja stečaja, odnosno da nisu nastupile zakonom propisane pretpostavke zbog kojih prestaje radni odnos. Okružni sud je naveo da nije tačna tvrdnja apelantove žalbe da je sud pogrešno tumačio odredbu člana 78. stav 3. Zakona o stečaju, jer tom odredbom je propisano pod kojim uslovima iz člana 36. zakona radnicima pripada pravo na otpremninu. Okružni sud je istakao da je apelant ispunjavao te uslove njegovo potraživanje po osnovu otpremnine ne bi bilo osporeno od strane likvidacionog upravnika, jer stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda su povjerioci koji u trenutku pokretanja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema dužniku i oni spadaju u opšti isplatni red, ako ne pripadaju nekom višem ili nižem isplatnom redu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u predmetnom slučaju primjena Zakona o radu (član 141.) i Zakona o stečajnom postupku (član 78. stav 3.), u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku, od strane redovnih suda bila proizvoljna. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci broj AP-4569/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4569/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman