Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-145/17 (J. N.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-145/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-145/17, rješavajući apelaciju Joze Nevistića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Nevistić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 000081 16 Gž 2 od 14. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Nevistić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Anka Hrstić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 000081 16 Gž 2 od 14. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezana tužena (Općina Tomislavgrad) da isplati apelantu po osnovu naknade štete (vezano za dovođenje predmetne nekretnine u prijašnje stanje), određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa na ime naknade štete za izgubljenu dobit apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant posjednik predmetne nekretnine, da je apelant početkom 2010. godine uočio da su izvršeni određeni građevinski radovi na predmetnoj parceli, da je to izvršilo preduzeće Vran Dukić d.o.o. Tomislavgrad i da u tom pogledu postoji ugovor između tuženog kao naručioca i Vran Dukića kao izvođača Kantonalni sud je naveo da su navedenim ugovorom regulisana prava i obaveze povodom izrade srednjenaponskog priključnog voda i trafostanice, da je na predmetnoj parceli, a nakon izvršenog uviđaja identifikacije parcele nađene tri šahta, tri betonska stupića i tri stupića sa oznakom „PP Putni Pojas“, te da nije vođen postupak nepotpune eksproprijacije (predmetne parcele) u svrhu polaganja cijevi-kabela struje, vode i telefona. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu određenog novčanog iznosa, navođenjem da se radi o naknadi za eksproprisano građevinsko zemljište, iz razloga što nije bila eksproprijacija, te nije bilo nikakvog zauzimanja zemljišta jer se radi o postavljanju vodova na predmetnoj parceli koja ničim ne ograničava vlasnička prava apelanta u pogledu predmetnog dijela nekretnine. Kantonalni sud je također naveo da nisu osnovani niti apelantovi žalbeni navodi vezano za izgubljenu dobiti, jer je prvostepeni sud pravilno naveo da apelant nije dokazao izgubljenu dobit, te je pravilno primijenio odredbe iz člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je pojasnio da se za ostvarivanje naknade štete iz osnova izmakle koristi uzima u obzir samo onaj dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, jer nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, a takav zahtjev apelant ne može zasnivati samo na činjenici položenih kablova na predmetnoj nekretnini i stavljanja betonskih šahtova. Kantonalni sud je istakao da je i vještak poljoprivredne struke naveo da su se na apelantovoj parceli mogle uzgajati određene kulture, a i da je sam apelant istakao da je predmetu nekretninu obrađivao do rata, a da poslije nije, te je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno prvostepeni sud naveo da je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen primjenom člana 7., 102., člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer apelant nije dokazao osnovanost tog vida štete.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu povrijeđena navedena prava zbog pogrešnog zaključka redovnih sudova koji su propustili cijeniti da je on vlasnik cijele nekretnine, da je očigledno da su Kantonalni sud i prvostepeni sud cijenili samo oštećenja površinskog dijela predmetne parcele za šta su dosudili neprimjerenu naknadu, dok nisu cijenili unutrašnji dio u kom su trajno postavljene cijevi i kablovi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na slobodu i sigurnost), ali te navode nije obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao osnovanost dijela svog tužbenog zahtjeva (izgubljenu dobit), te slijedom toga odbio taj dio apelantovog tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem prvostepenog i Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman