Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-146/17 (M. M.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-146/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-146/17, rješavajući apelaciju Milivoja Milanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milivoje Milanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 002355 16 Kž 4 od 25. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 002355 16 Kž 4 od 25. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i četiri mjeseca.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom odluke o visini krivične sankcije uzete su u obzir kao olakšavajuće okolnosti da apelant nije ranije osuđivan, da je porodičan čovjek, kao i da je sam otišao u policijsku stanicu kako bi prijavio šta se desilo, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio visok stepen krivične odgovornosti (djelo počinjeno sa direktnim umišljajem), iskazanu upornost u izvršenju djela koja se ogleda u tome što je u oštećenog ispalio (svih) osam metaka koji su se kritične prilike nalazili u pištolju. Prvostepeni sud je kod apelanta primijetio i jednu bešćutnost koja se ogleda u tome da je u toku postupka u više navrata tražio da mu se vrati oduzeti pištolj kojim je počinio ubistvo svog brata (oštećenog), a iz razloga jer je za isti „emotivno vezan“.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantovim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude niti zaključak da radnje apelanta, preduzete kritične prilike, sadrže bitne elemente krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav

1. KZ RS. Naime Vrhovni sud je naveo, da apelant ne osporava da je kritičnog dana pucao iz vatrenog oružja i lišio života oštećenog Z. M., međutim da tvrdi da je oštećeni prvi započeo sukob, na način što je najprije verbalno napao apelanta, te zatim krenuo prema njemu u namjeri da ga fizički napadne, sa podignutim rukama, da se apelantu učinilo da u jednoj ruci oštećeni drži pištolj, te da je apelant pucao iz pištolja u cilju da odbije taj napad, a ne u namjeri da liši života oštećenog. Vrhovni sud je pojasnio da apelantova odbrana zastupa tezu da je apelant postupao u nužnoj odbrani, eventualno u prekoračenju nužne odbrane u stanju jake razdraženosti izazvane napadom oštećenog. Vrhovni sud je istakao da ocjenjujući navedene apelantove prigovore, da su ti prigovori neosnovani. Naime Vrhovni sud je ukazao, da pobijana presuda posebno analizirala sadržaj iskaza svjedoka N. M., iz kojeg iskaza je nesporno utvrdila da je inkriminisanom događaju prethodio verbalni sukob između apelanta i oštećenog, koji sukob ne osporava ni sam apelant u svom iskazu datom na pretresu pred prvostepenim sudom u svojstvu svjedoka. Nadalje Vrhovni sud je naveo da je pobijana presuda posebno i detaljno analizirala sudsko-medicinsko i balističko vještačenje po vještaku sudsko medicinske struke i vještaku balističaru, te je zatim to vještačenje dovela u vezu sa ostalim dokazima, prije svega sa vještačenjem vatrenog oružja, čaura i zrna, vještačenjem tragova barutnih čestica i daljine pucanja, kao i psihijatrijsko vještačenje po timu vještaka, pa se takav pristup pobijane presude u ocjeni svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, ne može osporiti argumentima iznesenim u apelantovoj žalbi. Vrhovni sud je naglasio da je u pobijanoj presudi iznijet i sadržaj iskaza apelanta, te da je taj iskaz (u dijelu koji se odnosi na postojanje napada od strane oštećenog) pravilno ocijenjen kao nevjerodostojnim, dajući valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da je u pogledu apelantove teze da je apelant lišio života oštećenog u nužnoj odbrani ili eventualno u prekoračenju nužne odbrane (uslijed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom), ključno pitanje pravilno riješio prvostepeni sud zaključivši da nije bilo istovremenog niti neposredno predstojećeg napada od strane oštećenog prema apelantu, kada je apelant u tijelo oštećenog ispalio osam hitaca iz pištolja. Također je Vrhovni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant nije bio u stanju jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, već se samo nalazio u reaktivnom stanju nastalom zbog straha, gnjeva, ljutnje, bijesa, povišene emocionalne uzbuđenosti, razdraženosti, zbog kojeg su (stanja) njegove sposobnosti shvatanja djela, kao i njegove mogućnosti upravljanja svojim postupcima, bile smanjene, ali ne i bitno. Pri tom, Vrhovni sud je ukazao da ovakvo utvrđenje prvostepenog suda proizlazi kako iz psihijatrijskog vještačenja, tako i iz dijela iskaza samog apelanta, u kojem je iskazao da nakon što je navodno bio napadnut od strane oštećenog, razmišljao šta da radi, da je očekivao da ga oštećeni vjerovatno više neće napadati, pa s obzirom da je bio u radnom odijelu, da je riješio da ode do sušare, naloži vatru i nakon toga da ode do policije i da je u tom momentu odlučio da ode do sobe, da uzme pištolj, u namjeri da odvrati oštećenog ako ga ponovo napadne, pa je ušao u drvarnicu, uzeo malu sjekiricu, crnu plastičnu gajbu i dvije bilje iscijepane, stavio je pored panja i počeo da sitni potpalu i da slaže u tu plastičnu gajbu. Vrhovni sud je ispitao prvostepenu presudu i u pogledu odluke o kazni, u vezi sa argumentima apelantove žalbe, kojima se ukazuje na olakšavajuću okolnost na strani apelanta koju prvostepeni sud nije uopšte cijenio, a odnosi se na loše zdravstveno stanje apelanta. Vrhovni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije cijenio navedenu olakšavajuću okolnost na strani apelanta, međutim da u situaciji da je prvostepeni sud i cijenio navedenu olakšavajuću okolnost, to po ocjeni Vrhovnog suda, ne bi uticalo na izricanje manje kazne od one izrečene pobijanom presudom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su utvrđene kazne zatvora za svako krivično djelo pojedinačno, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora po prvostepenoj presudi, u trajanju od 12 godina i četiri mjeseca, nužna i potrebna mjera kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja, propisane odredbom člana 28. KZ RS.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Vrhovni sud i prvostepeni sud nisu savjesno cijenili sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izveli zaključak da li je neka činjenica dokazana, odnosno da u toku predmetnog postupka nije dokazano da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivična djela za koja je oglašen krivim. Također, apelant ističe da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji, nije u skladu sa odredbom člana 37. KZ RS cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta. Apelant na kraju ističe da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao i prvostepenog suda, proizvoljno primijenjene odredbe KZ RS i Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opšim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZKP RS, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba KZ RS. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-146/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio