Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-394/17 (M. P. i A. H.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Trajanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-394/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 394/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Puškića i Adnana Hadžibajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mehmeda Puškića i Adnana Hadžibajrića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mehmed Puškić i Adnan Hadžibajrić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Puškić i apelant Hadžibajrić), koji se trenutno nalaze u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo, koje zastupaju Senka Nožica i Nermin Vila, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 1. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 14. februara 2017. godine, opunomoćenik apelanata je 17. februara 2017. godine dopunio apelaciju.

2. Apelanti su zatražili i donošenje privremene mjere kojom se ukidaju osporena rješenja, te se apelanti puštaju na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 14. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 20. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kv od 2. decembra 2016. godine apelantima i optuženom A.Č. produžio mjeru pritvora za dva mjeseca, koja prema tom rješenju može trajati do 4. februara 2017. godine ili do nove odluke suda.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je protiv apelanata u toku krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

KZFBiH).

8. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili citirana krivična djela zasnovan je na potvrđenoj optužnici, kao i dokazima i prilozima koji su dostavljeni uz optužnicu, te dokazima koji su provedeni u dotadašnjem postupku protiv apelanata.

9. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantima i optuženom A.Č. zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

10. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza i njima utvrđenih činjenica proizlazi da postoji osnovana sumnja da su optuženi A.Č., kao organizator grupe, te apelanti, kao članovi grupe za organizirani kriminal, zajedno sa ostalim optuženim, kako je to navedeno potvrđenom optužnicom, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. (apelanti) za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina, te druga krivična djela, kako je to navedeno u označenim tačkama optužnice. Dalje, istaknuto je da su apelanti i ostali optuženi radnje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, tj. od juna 2014. godine do 16. juna 2015. godine, da su radnjama i doprinosima prilikom izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, u kontinuitetu i dužem vremenskom periodu na opisani način, ometali provođenje stečajnog postupka koji se tad provodio nad spomenutim hotelom, a sa ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Po ocjeni Kantonalnog suda, to ukazuje na spremnost optuženog A.Č., kao organizatora grupe, te apelanata, kao njenih pripadnika, a za šta postoji osnovana sumnja, da u kontinuitetu vrše i nastave vršiti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je ukazano i da se radi o licima koja se međusobno poznaju i koja su svojim zajedničkim djelovanjem omogućila, a po naredbi optuženog A.Č., i izvršila krivična djela za koja se terete. U prilog navedenom ukazano je na iskaz optuženog A.S., koji je detaljno opisao način ulaska optuženog A.Č. u prostorije u to vrijeme označenog stečajnog dužnika, te ulogu apelanta Puškića, kao i na iskaze još šest poimenično navedenih svjedoka, te iskaze drugih svjedoka. Dalje, s obzirom na to da su apelanti postupali bespogovorno po naredbama optuženog A.Č., te s obzirom na dominantni položaj optuženog A.Č. i njihov, kao i ostalih optuženih pripadnika organizirane grupe, podređeni i inferiorni položaj, da je pri tom demonstriran visok stepen odlučnosti, upornosti i dosljednosti u počinjenju krivičnih djela za koja se terete, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da će apelanti i optuženi A.Č. boravkom na slobodi nastaviti da vrše krivična djela, odnosno i druga ista ili istovrsna krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

11. Kantonalni sud nije prihvatio tvrdnje apelanata i optuženog A.Č. da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji Hotela „Holiday“ od 14. jula 2016. godine, te prestankom postojanja pravnog lica „Max Bet“, u kom je bio zaposlen apelant Puškić, prestalo postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zaključivši da navedene okolnosti nisu od bitnog značaja. Također, u prilog navedenom, Kantonalni sud je sumirao već iznesene razloge i obrazloženja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju razloga iz navedenog člana, kojim je dodano i da su apelanti i optuženi A.Č. pri tome pribavili i nezakonitu imovinsku korist u označenom iznosu.

12. Najzad, imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu krivičnih djela koja se apelantu i optuženim stavljaju na teret, zakonske razloge na osnovu kojih im je produžena mjera pritvora, te svrhu koja se postiže mjerom pritvora, zaključeno je da ne postoji mogućnost da se apelantima i optuženom A.Č. izrekne blaža mjera od mjere pritvora.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine žalbe apelanata i optuženog A.Č. protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovane.

14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud neosnovanim ocijenio žalbene navode apelanata i optuženog A.Č. da ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da nisu prihvaćeni žalbeni navodi apelanata isticanjem da je od bitnog značaja za apelanta Puškića, koji je bio zaposlen u firmi ,,Max Bet“, okolnost da to društvo više ne posluje, a za oba apelanta okolnost da je „Holiday Inn“ prodat i da ima novog vlasnika, pa da se, stoga, vršenje istih djela od apelanata ne može nastaviti, kao i zbog činjenice da se radi o „svršenim krivičnim djelima“, pa se ona ne mogu više ponoviti. Naime, kako je navedeno, iz ovakvih žalbenih navoda proizlazi da branitelji de facto ne osporavaju okolnosti u pobijanom rješenju na osnovu kojih je prvostepeni sud zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

15. Vrhovni sud je istakao da je pri ocjeni postojanja ovog pritvorskog razloga prvostepeni sud imao u vidu način učinjenja krivičnih djela za koja se protiv apelanta i druge dvojice optuženih vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici, posebno da postoji osnovana sumnja da se radilo o kontinuiranom kriminalnom djelovanju ove grupe za organizirani kriminal u okviru koje je djelovao veći broj lica, u relativno dužem vremenskom periodu od oko godinu dana (apelant od juna 2014. godine pa do 15. juna 2015. godine, a optuženi A.H. i M.P. od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine), sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi koja je, kako postoji osnovana sumnja, ostvarena u iznosu više od 500.000,00 KM, iskazujući pri tome upornost i odlučnost. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se ne mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog djela za koje se vodi predmetni postupak, nego o ponavljanju bilo kojeg djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga je kao neprihvatljiv ocijenjen žalbeni prigovor da, zbog okončanja stečajnog postupka nad hotelom, više ne postoje mogućnosti da apelant i optuženi ponove krivično djelo. Također, ukazano je da iz prvostepenog rješenja ne slijedi da je zaključeno da će apelant i ostali optuženi ponoviti krivična djela u vezi sa poslovanjem privrednog društva ,,Holiday Resort“ , nego da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

16. Dalje, kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je Kantonalni sud propustio ocijeniti promijenjene okolnosti koje apelantima i ostalim optuženim idu u prilog. S tim u vezi je ukazano da je taj sud svoje zaključke utemeljio, u prvom redu, na okolnostima djelovanja optuženih u grupi za organizirani kriminal u dužem vremenu, u kontinuitetu, uz iskazanu upornost i odlučnost, i to optuženog A.Č., kao organizatora ove grupe, a apelanata, kao članova te grupe, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, te ih je okarakterizirao kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a ne kao opasnost od ponavljanja istih krivičnih djela.

17. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju svrha pritvora ne bi mogla postići izricanjem blažih mjera zabrane. S tim u vezi je ukazano da su dati konkretni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne može postići svrha pritvora, kao i da je prvostepeni sud imao u vidu kako razloge zbog kojih je pritvor produžen, tako i okolnosti u vezi sa načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i njihovu težinu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su u pritvoru neprekidno počev od 10. oktobra 2015. godine. Ističu da se u njihovom slučaju arbitrarno tumači pravo, konkretno član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, kao i da im Kantonalni sud, čiji stav podržava Vrhovni sud, kontinuirano produžava pritvor na osnovu identičnih obrazloženja. Opisuju da sud, nakon što su razlozi na osnovu kojih je pritvor apelantima kontinuirano produžavan prestali da postoje (predmetni hotel je prodat, optuženi A.Č. ne zapošljava i ne osigurava egzistenciju apelantima s obzirom na to da su njegova privredna društva prestala da rade, ili su u likvidacijskom postupku), sada tumači bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret kao „naročite okolnosti“ koje opravdavaju produženje pritvora. Navode da iz rješenja prizlazi da je sud svoju odluku bazirao na navodnom dominantnom utjecaju optuženog A.Č. i na podređenom položaju apelanata kao pripadnika grupe. Ukazuju da ova okolnost, sve da je i tačna, predstavlja bitne elemente krivičnog djela koje im se stavlja na teret (organizirani kriminal) i da ne može biti dva puta ocijenjena protiv njih, i kroz odluku o krivičnoj odgovornosti i kao osnov za produženje pritvora. U svojim rješenjima sud produžavanje pritvora apelantima konstantno zasniva na argumentaciji da će oni ponoviti krivično djelo, i to ne krivično djelo koje im se stavlja na teret predmetnom optužnicom, nego da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a pri tome ne navodi koji su to argumenti koji bi ukazivali na ovakav zaključak. U prilog navedenom apelanti su citirali dio obrazloženja Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. juna 2016. godine, te Rješenja istog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine na kojim je zasnovano postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koja su, kako navode, identična osporenim rješenjima. Apelanti ističu da je sud ignorirao njihove navode istaknute u toku postupka da su se okolnosti značajno promijenile od prvobitno određenog pritvora. U tom kontekstu navode, između ostalog, i da je bitna i činjenica da je optuženom A.Č. blokirana sva imovina, jer on svojim trenutnim finansijskim mogućnostima ne može da utječe ni na apelante, niti na bilo koga drugog. Naglašavaju da apelant Puškić „ne može ponoviti krivično djelo, dovršiti pokušano krivično djelo, ili učiniti krivično djelo kojim prijeti“, jer pravno lice „Max Bet” d.o.o. više nema zakonsku mogućnost da nastavi da radi. Naročito smatraju da je sud trebalo da ocijeni činjenicu da se apelanti duži vremenski period nalaze u pritvoru a što značajno utječe na njihov porodični život i na egzistenciju njihovih porodica.

19. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njihovo puštanje na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja, te da nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuje u apelaciji. Također, Kantonalni sud je istakao da je pritvor koji je po osporenom Rješenju Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 29 od 2. decembra 2016. godine mogao trajati do 4. februara 2017. godine ili do nove odluke suda produžen apelantima iz osnova propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a optuženom A.Č. i iz osnova tačke b) istog zakona.

21. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su apelacioni navodi da je sud svoje zaključke u pogledu daljeg egzistiranja posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH utemeljio ,,u prvom redu, na okolnostima djelovanja optuženih u grupi za organizirani kriminal“ u cijelosti neosnovani zbog toga što je sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima, ocijenio konkretne radnje koje su u okviru grupe za organizirani kriminal preduzimali apelanti kao njeni članovi sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, a što je decidirano obrazloženo u osporenim rješenjima. Navedeno je da su neosnovani i navodi apelanata da nemaju nikakvu mogućnost da utječu na dalji tok postupka, niti imaju mogućnost da ponove krivično djelo zbog činjenice da je Hotel „Holiday Inn“ prodat, jer je u ranijim rješenjima o određivanju i produženju mjere pritvora apelantima činjenica da hotel nije bio prodat bila samo jedan od razloga zbog kojih je apelantima produžena mjera pritvora. Istovremeno, napomenuto je da su navodi apelacije kontradiktorni s obzirom na to da apelanti prvo ističu da se mjera pritvora apelantima produžava konstantno zbog istih razloga, ne uzimajući u obzir promijenjene okolnosti, dok se u nastavku apelacije navodi da Vrhovni sud u svom rješenju naglašava da prodaja hotela više ne predstavlja odlučnu činjenicu, što upravo ukazuje na to da Vrhovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima, uzima u obzir i ocjenjuje kako do tada postojeće činjenice, tako i promijenjene okolnosti prilikom razmatranja ispunjenosti uvjeta potrebnih za postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Dalje, ukazano je da je Vrhovni sud u obrazloženju svog rješenja jasno zaključio da je Kantonalni sud, produžavajući mjeru pritvora apelantima, ispravno imao u vidu način učinjenja krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, odnosno činjenicu da su oni djelovali kontinuirano u relativno dužem vremenskom periodu u sklopu grupe za organizirani kriminal kojoj je, pored apelanata, pripadao i veći broj drugih lica, a iz kojih činjenica nesporno proizlazi opravdana bojazan da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, upravo imajući u vidu njihovu spremnost, dosljednost i upornost u vršenju predmetnih krivičnih djela. Osim toga, netačne su tvrdnje podnosioca apelacije da je izvršena blokada računa SUR „Park Prinčeva“, inače vlasništvo optuženog A.Č. kao organizatora grupe za organizirani kriminal kojoj su pripadali i apelanti. Također, u kontekstu navoda apelanata da je prestalo da postoji pravno lice „Max Bet“ d.o.o. Sarajevo, čiji je direktor bio apelant Puškić, istaknuto je da on u privrednom društvu „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo nije imao nikakvo formalno svojstvo, a ta činjenica ga, kao člana grupe za organizirani kriminal, nije spriječila u vršenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Napomenuto je da iz svih dokaza prikupljenih kako u fazi istrage, tako i iz dokaza izvedenih tokom dosadašnjeg glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom jasno proizlazi da se apelanti, kao članovi grupe za organizirani kriminal, odranije poznaju sa optuženim A.Č. kao organizatorom grupe, da su oni u pravnim licima navedenim u odgovoru, koja i dalje posluju, bili u poslovnim odnosima i po naredbama optuženog A.Č. obavljali rukovodeće poslove u navedenim pravnim licima.

22. Vrhovni sud je istakao da je u predmetnom postupku, prema njegovom stavu, „vršena stvarna kontrola“, pa se suprotni navodi iz apelacije ne mogu prihvatiti. To što rješenja Kantonalnog suda, a nakon što je pritvor produžen poslije podizanja i potvrđivanja optužnice, u osnovi sadrže iste razloge koji pritvor i dalje opravdavaju samo po sebi ne znači da stvarne kontrole opravdanosti pritvora nije bilo, nego da one činjenice i okolnosti koje su prvobitno poslužile kao osnov za odluku o pritvoru još uvijek, u vrijeme ponovnog odlučivanja, realno egzistiraju. Ujedno je ukazano da su i žalbe koje su izjavljivane protiv rješenja prvostepenog suda na odgovarajući način razmatrane i da su u odnosu na iznesene žalbene prigovore u rješenjima Vrhovnog suda navedeni razlozi zbog kojih se žalbeni prigovori nisu mogli prihvatiti. Razlozi zbog kojih i prvostepeni i Vrhovni sud nisu našli da nove okolnosti na koje se u apelaciji pozivaju apelanti predstavljaju dovoljno snažan argument za ukidanje pritvora u svemu su navedeni u rješenjima koja su predmet apelacije, odnosno u rješenjima kojima je ranije pritvor produžavan, ili rješenjima kojim je ovaj sud odbijao žalbe apelanata i njihovih branitelja kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

24. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

[...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 151.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 19 od 15. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 15. decembar 2016. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 1. februar 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima o produženju mjere pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacija apelanata i optuženog A.Č., podnesenih protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora, odlučivao u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 738/16 i AP 771/16 od 16. marta 2016. godine, odnosno o apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2979/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupne na: www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

33. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda kojim im je mjera pritvora produžena za daljnja dva mjeseca i prema kojim može trajati najduže do 4. februara 2017. godine. Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. ZKPFBIH. Međutim, apelanti smatraju da se ne mogu prihvatiti razlozi i obrazloženja na kojim su redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelanti, u suštini, ističu da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora a na što, kako tvrde, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, te, s tim u vezi, ukazuje da se u pritvoru nalaze od 10. oktobra 2015. godine, od kada im se mjera pritvora kontinuirano produžava.

34. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

35. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine). Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane da bude razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. godine s dodatnim referencijama).

36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret potvrđenom optužnicom na osnovu koje je protiv apelanata u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Iz opširnog obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan i na dokazima provedenim u dosadašnjem toku postupka koje je prvostepeni sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi i, s tim u vezi, dao valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

37. Dalje, apelantima je mjera pritvora produžena zbog postojanja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

38. Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, tačka 35). Dalje, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost lica koje je u pitanju (op.cit., Aleksanyan protiv Rusije, stav 179, tačka 35).

39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelanti ponoviti krivično djelo, iako se apelantima potvrđenom optužnicom stavlja na teret niz krivičnih dijela, ocijenjeno prvenstveno u vezi sa osnovanom sumnjom da su počinili krivično djelo organizirani kriminal za koje se može izreći kazna zatvora do deset ili više godina. U tom smislu, ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili osnovanu sumnju da se radi o kontinuiranom djelovanju (dužem od jedne godine) grupe za organizirani kriminal čiji su organizatori i članovi bili apelanti i ostali optuženi, te da je kriminalnim radnjama ostvarena imovinska korist više od 500.000,00 KM. Najzad, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kao posebne okolnosti na strani apelanata, imali u vidu okolnosti njihovog djelovanja u grupi za organizirani kriminal u dužem vremenu, u kontinuitetu, uz iskazanu upornost i odlučnost, i to optuženog A.Č., kao organizatora ove grupe, a apelanata, kao članova te grupe, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, te ih je okarakterizirao kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a ne kao opasnost od ponavljanja istih krivičnih djela.

40. Ustavni sud zapaža da se radi o ozbiljnim optužbama u vezi s kojim se u dosadašnjem toku postupka ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo organizirani kriminal, da su djelujući sa kriminalnom namjerom u dužem vremenskom periodu ostvarili, zajedno sa ostalim optuženim, značajnu imovinsku korist. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način ove okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelanti ponoviti krivično djelo a na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Naime, kako je već ukazano u ovoj odluci, proizlazi da je kriminalna grupa razotkrivena i njeni članovi procesuirani. Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelanti puštanjem na slobodu nastavili da vrše krivična djela.

41. Ustavni sud podsjeća da određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

42. Ustavni sud smatra da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelanti počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da budu pušteni na slobodu izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom apelanata na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti.

43. Najzad, Ustavni sud podsjeća da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

44. Ustavni sud zapaža da su apelanti lišeni slobode u toku istrage, 10. oktobra 2015. godine, i da im je mjera pritvora nakon toga u kontinuitetu produžavana, kao i da se u trenutku donošenja ove odluke Ustavnog suda nalaze u pritvoru. Dalje, Ustavni sud je u dva navrata odlučivao o apelacijama istih apelanata protiv rješenja o produženju mjere pritvora. U odlukama br. AP 738/16 i AP 771/16 predmet preispitivanja su bila rješenja redovnih sudova koja su se odnosila na period lišavanja slobode od 5. januara do 5. aprila 2016. godine, a u Odluci broj AP 2979/16 rješenja koja su se odnosila na period od 4. aprila do 4. oktobra 2016. godine. U navedenim periodima, kao i u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom mjera pritvora apelantima bila je produžavana uz postojanje osnovane sumnje, te zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi postojanje navedenih posebnih uvjeta u navedenim periodima, uz neznatna odstupanja, ocijenili na osnovu istih razloga i obrazloženja kao i u rješenjima osporenim ovom apelacijom. Najzad, apelanti su u apelaciji citirali i dijelove rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine, odnosno od 3. augusta 2016. godine koja su gotovo identična osporenim rješenjima u pogledu navedenih posebnih uvjeta, odnosno u osporenim rješenjima ponavljaju se identične formulacije.

45. U ovoj odluci su već izneseni razlozi i obrazloženja na temelju kojih je Ustavni sud usvojio stav da su redovni sudovi pri odlučivanju o postojanju uvjeta za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) propustili da daju relevantne i dovoljne razloge upravo zbog toga što su propustili da ocijene konkretne činjenice predmeta, odnosno okolnosti na koje je, s tim u vezi, već ukazano i koje su važile u vrijeme kada su o produženju mjere pritvora apelantima i odlučivali.

46. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

47. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da daju u odluci o produženju mjere pritvora apelantima, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, pritom ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-394/17 (M. P. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio