Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2983/14 („Bijeljina put“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2983/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2983/14, rješavajući apelaciju „Bijeljina put“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Bijeljina put“ a.d. Bijeljina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023650 14 Pž 2 od 11. aprila 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 023650 13 Ps 2 od 5. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Bijeljina put“ a.d. Bijeljina (u daljem tekstu: apelant), sa sjedištem u Bijeljini, podnio je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023650 14 Pž 2 od 11. aprila 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 023650 13 Ps 2 od 5. decembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. decembra 2016. godine od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljem tekstu: Osnovni sud), NLB Banka a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: prvotuženi), Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: drugotuženi) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljem tekstu: trećetuženi), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 23. decembra 2016. godine do 3. januara 2017. godine odgovore na apelaciju dostavili su Viši privredni sud, Okružni privredni sud, Pravobranilaštvo, prvotuženi i drugotuženi. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantov prednik (tada društveno preduzeće) je 1996. godine zaključio sa Službom za platni promet Republike Srpske pismeni ugovor o kupoprodaji stana u Bijeljini (u daljem tekstu: Ugovor iz 1996. godine). Apelantov prednik je, kao kupac, isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed stana.

6. Zatim je apelantov prednik sa GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina zaključio 1999. godine ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: Ugovor iz 1999. godine). Predmet tog ugovora je bila prodaja drugog stana u Bijeljini. Tim ugovorom je, između ostalog, ugovoreno da je apelant kao kupac, na ime naknade za stan, dužan prodavcu ustupiti stan koji je bio predmet prodaje iz ugovora iz 1996. godine, te isplatiti određeni novčani iznos na ime razlike u površini stanova.

7. Stan koji je bio predmetom ugovora iz 1996. godine je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Bijeljina od 17. juna 2002. godine vraćen u posjed nosiocu stanarskog prava na tom stanu.

8. GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina je protiv apelanta podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti ugovora iz 1999. godine. Presudom Osnovnog suda broj P-1286/02 od 18. juna 2003. godine je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te je apelant obavezan isplatiti mu određeni novčani iznos.

9. Apelant je potom pred Osnovnim sudom tužbom pokrenuo postupak (pod brojem 080-0-Ps- 06-000 147) protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora iz 1996. godine, tražeći povrat datih novčanih sredstava na ime kupoprodajne cijene stana. Predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-REV-08-000591 od 12. januara 2010. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je u navedenoj odluci utvrdio da ugovor iz 1996. godine nije ništav, već se radi o pravnom nedostatku (evikciji) na stvari-stanu koji je bio predmetom tog ugovora koje ograničava kupčevo pravo, ali da je apelant protekom rokova izgubio pravo na zaštitu od evikcije.

10. Apelant je 2011. godine podnio tužbu protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog, kojom je tražio da mu oni isplate određeni novčani iznos na ime naknade zbog sticanja bez osnova zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 18. juna 2003. godine kao dana donošenja pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-1286/02, povodom koje je, prema apelantovom mišljenju, došlo do sticanja bez osnova. U tužbi je apelant naveo da ne može trpjeti štetne posljedice nesavjesnosti prodavca iz ugovora iz 1996. godine, budući da je predmet prodaje bio stan na kome je postojalo stanarsko pravo koje je vraćeno njegovom nosiocu. Stoga je apelant tražio od suda da kao prethodno pitanje raspravi, odnosno utvrdi da je ugovor iz 1996. godine raskinut po sili zakona i na takvo utvrđenje primijeni institut neosnovanog obogaćenja, odnosno nemogućnosti ispunjenja obaveze.

11. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023650 13 Ps 2 od 5. decembra 2013. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.

12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da se o potraživanju iz pravnog posla, koji nije prestao na zakonom propisani način, ne može odlučivati primjenom pravila o sticanju bez osnova u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). O sticanju bez osnova govori se, između ostalog, kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Dakle, sticanje bez osnova podrazumijeva da nije postojao punovažan pravni osnov ili da je taj osnov kasnije otpao. Dalje je Okružni privredni sud naveo da apelant smatra da sud u predmetnoj pravnoj stvari treba raspraviti i utvrditi, kao prethodno pitanje, da je ugovor iz 1996. godine raskinut. U smislu odredbi člana 124. ZOO-a kojima se uređuje institut raskida ugovora, od značaja je za raskid ugovora da jedna strana nije ispunila svoju obavezu, što je osnov da druga strana zahtijeva ispunjenje obaveze ili raskine ugovor. Prema ovoj odredbi raskid ugovora zbog neispunjenja ostvaruje se prostom izjavom volje povjerioca upućenom dužniku sa obavještenjem da se ugovor raskida. Pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja pripada samo ugovornoj strani koja je svoju obavezu u cijelosti ispunila. Na to nesporno upućuje jezičko tumačenje odredbe člana 124. stav 1. ZOO-a. Okružni privredni sud je istakao da je ugovor iz 1996. godine u cijelosti realiziran, što je nesporno utvrđeno u postupku vođenom kod Osnovnog suda pod brojem 080-0-Ps-06-000 147, budući da je kupoprodajna cijena plaćena i predmetni stan predat. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je provedenim dokazima utvrdio, kao prethodno pitanje, da ugovor iz 1996. godine nije raskinut po zakonu, jer je realiziran u cijelosti, pa stoga nije ni prestao osnov držanja isplaćene kupoprodajne cijene stana.

13. U odnosu na apelantove navode na kojima zasniva predmetni tužbeni zahtjev (da ne može trpjeti štetne posljedice zaključenja ugovora iz 1996. godine), Okružni privredni sud je naveo da bi se moglo govoriti o situaciji koju predviđa odredba člana 133. ZOO-a (raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti), tačnije da je nakon zaključenja tog ugovora nastupila okolnost zbog koje se ne može ostvariti svrha ugovora, a to je da je predmetni stan vraćen nosiocu stanarskog prava. Međutim, o raskidu ugovora iz ovog razloga – promijenjenih okolnosti ne može se raspravljati kao o prethodnom pitanju već jedino ako je postavljen zahtjev za raskid ugovora, a apelant u predmetnoj pravnoj stvari takav zahtjev nije postavio. Dalje je Okružni privredni sud istakao i to da zahtjev za raskid ugovora zastarijeva u roku u kome zastarijeva i zahtjev za njegovo ispunjenje. U konkretnom slučaju, ugovor iz 1996. godine predstavlja ugovor o kupoprodaji stana – prometu nekretnina. Potraživanja iz tog ugovora zastarijevaju u općem zastarnom roku od 10 godina shodno odredbi člana 371. ZOO-a, pa kako je ugovor zaključen 1996. godine, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2011. godine, Okružni privredni sud je naveo da je istekao desetogodišnji rok zastare za raskid tog ugovora, a zatim i njegovih posljedica.

14. Također, Okružni privredni sud je istakao da na konkretan slučaj nije moguće primijeniti niti odredbe iz čl. 137. i 138. ZOO-a, koje uređuju institut nemogućnosti ispunjenja obaveze. Naime, u smislu ovih odredbi, nemogućnost ispunjenja obaveze mora se pojaviti od trenutka stvaranja obaveze (zaključenja pravnog posla) pa do roka njena ispunjenja. Naknadna nemogućnost izvršenja radnje koja dovodi do prestanka obligacije mora se desiti prije roka koji je određen za ispunjenje u dvostrano obaveznoj obligaciji, o kakvoj se situaciji u konkretnom slučaju ne radi s obzirom na to da je ugovor iz 1996. godine realiziran. Pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-1286/02 od 18. juna 2003. godine ima svoje pravno dejstvo samo prema parničnim strankama iz tog postupka, tačnije apelantu i GP „Elbet“ d.o.o Bijeljina. U tom postupku predmet ocjene valjanosti bio je ugovor iz 1999. godine, a ne ugovor iz 1996. godine. Stoga je Okružni privredni sud istakao da navedena presuda Osnovnog suda ne može predstavljati osnov za predmetni apelantov tužbeni zahtjev kojim se traži vraćanje stečenog bez osnova, jer ugovor iz 1996. godine nije raskinut na zakonom propisani način, niti je na drugi način prestalo njegovo pravno dejstvo. Kako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za ostvarivanje apelantovog prava na utuženi novčani iznos na ime sticanja bez osnova, ni po osnovu raskida ugovora, ni zbog promijenjenih okolnosti, ali ni pozivom na gašenje ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja, Okružni privredni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

15. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 023650 14 Pž 2 od 11. aprila 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da osnovno sporno pitanje, koje po apelantovim navodima nije pravilno riješeno, a od kojeg zavisi vraćanje nesporno isplaćenoga iznosa kupoprodajne cijene, je pitanje „sudbine“ ugovora iz 1996. godine, s obzirom na apelantovu tvrdnju da se osnov tog ugovora nije ostvario, odnosno da je kasnije otpao. S tim u vezi je Viši privredni sud istakao da je ovo pitanje prvostepeni sud pravilno riješio s obrazloženjem da je zahtijevani novčani iznos (koji predstavlja iznos kupoprodajne cijene) isplaćen po osnovu ispunjenja ugovorne obaveze, što znači da su isplata ove cijene, s jedne strane, i prijem kupoprodajne cijene, s druge strane, izvršeni na osnovu valjane pravne osnove. Dakle, ugovor koji je pravno valjan, u cijelosti je realiziran (isplatom cijene i predajom u posjed i vlasništvo stana apelantu) i iz tog razloga ne postoje uvjeti za raskid. Stoga je Viši privredni sud naveo da je identičan stav i tog suda u odnosu na pravne zaključke prvostepenog suda, budući da je nesporno i to da je apelant raspolagao predmetnim stanom, te da u vrijeme njegovog raspolaganja nije znao da na njemu postoji stanarsko pravo, kao i da predmetni stan nije oduzet od apelanta i predat nosiocu stanarskog prava nego od preduzeća GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina.

17. U odnosu na apelantove tvrdnje da je ugovor iz 1996. godine raskinut, Viši privredni sud je istakao da je ovo pitanje „sudbine“ ugovora utvrđeno u ranijem postupku koji je vođen protiv istih tuženih (s drugačijim tužbenim zahtjevom), tako što je presudom Vrhovnog suda od 12. januara 2010. godine utvrđeno da taj ugovor nije ništav, a motiv i pobuda za zaključenje ugovora ne utiču na njegovu valjanost. Kako je apelant izgubio pravo da po osnovu pravnih nedostataka ostvaruje zaštitu pred sudom u smislu odredbe iz člana 515. ZOO-a, Viši privredni sud je naveo da je ugovor iz 1996. godine pravno valjan što, nadalje, vodi pravilnom zaključku prvostepenog suda da je primljeni iznos imao valjanu osnovu, odnosno da se ugovor koji je u cjelini realiziran ne može raskinuti. Stoga je Viši privredni sud istakao da je njegovo uvjerenje potpuno identično s pravnim stavom prvostepenog suda da je isplata kupoprodajne cijene, koja je predmet tužbenog zahtjeva, izvršena po osnovu valjane pravne osnove, da ugovor iz 1996. godine nije ništav u smislu odredbe iz člana 103. ZOO-a, te da je poštovana zakonska forma iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljem tekstu: ZPN). S obzirom da je ugovor iz 1996. godine u cijelosti realiziran, Viši privredni sud je zauzeo stav da se na strani prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog nisu stekli uvjeti za vraćanje primljenog iznosa i da nema uvjeta za primjenu člana 210. ZOO-a. Stoga je Viši privredni sud naveo da se na strani prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog ne radi o protivpravnom činu prisvajanja tuđeg novca, već je naprotiv traženi iznos primljen na osnovu valjanog pravnog posla, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Potom, nisu osnovani ni apelantovi navodi o povredi osnovnih načela obligacionog prava, tj. člana 12. ZOO-a, budući da ova odredba spada u domen etičke norme, koja nema sankciju niti se, pak, radi o povredi odredbe člana 15. ZOO-a koja propisuje potrebu uspostavljanja ekvivalentnosti uzajamnih davanja u dvostranoteretnim pravnim poslovima. U tom smislu je Viši privredni sud naveo da upravo valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine potvrđuje uspostavu ovog ekvivalenta vrijednosnih davanja između parničnih stranaka kao učesnika konkretnog pravnog posla.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu člana II/.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, prema mišljenju apelanta, Okružni privredni sud i Viši privredni sud su pogrešno i proizvoljno primijenili odredbu člana 210. stav 4. ZOO-a. Također, apelant navodi da je prvostepena osporena presuda u suprotnosti s osnovnim principima obligacionih odnosa, tačnije načela savjesnosti i poštenja (član

12. ZOO-a) i načela jednake vrijednosti davanja (član 15. ZOO-a). Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, ukine osporene odluke i predmet riješi u meritumu tako što će u cijelosti usvojiti predmetni tužbeni zahtjev, odnosno vrati predmet na ponovno suđenje drugostepenom sudu.

b)Odgovor na apelaciju

19. Viši privredni sud je naveo da je obrazloženje prvostepene presude prihvatio u cjelini kao pravilno i da nema razloga iz kojih bi se moglo zaključiti da su učinjene povrede koje su navedene u predmetnoj apelaciji. Naprotiv, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, apelant nije mogao ostvariti pravnu posljedicu koja je bila predmetom tužbenog zahtjeva. Iz tih razloga, Viši privredni sud je istakao da je predmetna apelacija samo jedan bezuspješan pokušaj da se bez zakonskih argumenata dovede u sumnju pravilnost prvostepene i drugostepene presude. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

20. Okružni privredni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana, da iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant iskoristio redovan put pružanja pravne zaštite u odnosu na svoj tužbeni zahtjev, te su u postupku po redovnom pravnom lijeku cijenjeni svi žalbeni razlozi apelantovog pobijanja prvostepene presude. Slijedom navedenog je Okružni privredni sud istakao da se može zaključiti da nema povrede prava na pravično suđenje.

21. Prvotuženi je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje, jer je sud proveo parnični postupak u kojem je apelant učestvovao i donio odluku u skladu s odredbama ZOO-a i Zakona o parničnom postupku. Također, nema mjesta apelantovom pozivanju da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, budući da se radilo o dispozitivnim normama o izvršenju ugovornih obaveza i obaveza utvrđenih sudskom odlukom. Stoga je prvotuženi istakao da je prvostepeni sud u potpunosti donio ispravnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, što je potvrdio i drugostepeni sud odbijanjem apelantove žalbe kao neosnovane. Slijedom navedenog je prvotuženi predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Drugotuženi je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti neargumentirani, paušalni i u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima u postupku, zasnovani samo na pogrešnom i subjektivnom apelantovom tumačenju zakonskih odredaba, a ne na stvarnom i utvrđenom činjeničnom stanju i propisima. Stoga je drugotuženi predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Pravobranilaštvo je, kao zakonski zastupnik trećetuženog, navelo da apelant nije pružio dokaz u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje, osim što se osvrće na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je činio i tokom žalbenog postupka. Stoga su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pravilne uz obrazloženje da se vraćanje spornog iznosa ne može podvesti pod pojam neosnovanog bogaćenja, jer nije otpao pravni osnov po kojem je sporni iznos primljen. Dakle, Pravobranilaštvo je navelo da je pitanje „sudbine“ ugovora iz 1996. godine sud pravilno riješio uz pravilnu primjenu odredaba čl. 103. i 515. ZOO-a, te člana 9. ZPN-a. Slijedom navedenog, Pravobranilaštvo je navelo da je osporena odluka Višeg privrednog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/04, 1/05 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Pretpostavke za raskidanje Član 133. st. 1., 2. i 3.

(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po općem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana Član 137.

(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.

(2) U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze.

Nemogućnost ispunjenja za koju odgovara druga strana Član 138.

(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njena obaveza se gasi, a ona zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od sopstvene obaveze.

(2) Pored toga, ona je dužna ustupiti drugoj strani sva prava koja bi imala prema trećim osobama u vezi s predmetom svoje obaveze čije je ispunjenje postalo nemoguće.

Sticanje bez osnova Opće pravilo Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jedne osobe prešao na bilo koji način u imovinu neke druge osobe, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Opći rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Gubitak prava Član 515.

(1) Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

(2) Ali, ako je treća osoba prije isteka toga roka pokrenula spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom šest mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

(1) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti s jedne na drugu društveno-pravnu osobu i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključuje se u pismenom obliku.

(2) Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

(3) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana, ne proizvodi pravno dejstvo.

(4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Višeg privrednog suda od 11. aprila 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 12. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navodeći da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

33. Naime, povreda prava na pravično suđenje se prema apelantovom mišljenju ogleda u načinu na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama primijenili Zakon obligacionim odnosima, odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu podnesenom protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog u predmetu radi sticanja bez osnova.

34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev da se prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos koji predstavlja protivvrijednost iznosa koji je on kao kupac platio prodavcu (Službi za platni promet Republike Srpske) po osnovu ugovora iz 1996. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant tražio da se kao prethodno pitanje utvrdi da je navedeni ugovor iz 1996. godine raskinut po sili zakona, te da se na takvo utvrđenje primijeni institut neosnovanog bogaćenja, odnosno institut nemogućnosti ispunjenja obaveze. Suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su provedenim dokazima utvrdili da je prilikom zaključenja ugovora iz 1996. godine poštovana zakonska forma (član 9. ZPN-a), te da taj ugovor nije raskinut u smislu odredbe člana

124. ZOO-a, budući da je realiziran u cijelosti, kao i da se ugovor koji je u cijelosti realiziran ne može raskinuti. Stoga se, prema mišljenju redovnih sudova, u konkretnom slučaju nije radilo o protivpravnom prisvajanju tuđeg (apelantovog) novca, s obzirom da je traženi novčani iznos primljen na osnovu valjanog pravnog posla. U prilog valjanosti ugovora iz 1996. godine, redovni sudovi su se pozvali i na presudu Vrhovnog suda od 12. januara 2010. godine kojom je, između istih parničnih stranaka, utvrđeno da ugovor iz 1996. godine sadrži pravni nedostatak koji nije razlog za njegovu ništavost, ali da je apelant pravo na zaštitu u tom smislu (član 515. ZOO-a) izgubio protekom zakonskih rokova. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da u okolnostima konkretnog predmeta nisu ispunjeni uvjeti da se udovolji predmetnom tužbenom primjenom instituta sticanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ukazali da presuda Osnovnog suda od 18. juna 2003. godine na koju se apelant pozvao ne može biti osnov za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva, budući da je njome utvrđena ništavost drugog kupoprodajnog ugovora (ugovora iz 1999. godine), a ne ugovora iz 1996. godine čiju je valjanost apelant osporio u predmetnom postupku. Pri tome su redovni sudovi zaključili da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti ni po osnovu promijenjenih okolnosti (član 133. ZOO-a), ni pozivom na gašenje ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja (čl. 137. i 138. ZOO-a). Imajući u vidu navedeno, a suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su, po mišljenju Ustavnog suda, naveli jasne i argumentirane razloge zasnovane na naprijed citiranim odredbama ZOO-a. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na apelantovu štetu, kao i da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno, neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

40. Apelant je u tužbi tvrdio da ne može trpjeti štetne posljedice zaključenja ugovora iz 1996. godine, te da je na taj način došlo do umanjenja njegove imovine u vidu isplaćene kupoprodajne cijene stana i na drugoj strani neosnovanog obogaćenja, odnosno uvećanja imovine na strani (prednika) prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog.

41. Ustavni sud mora prvo ispitati da li apelant ima „imovinu“ koja bi uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropska komisija) usvojila je stav da se pojam „imovina“ odnosi i na sva „dodijeljena prava“ koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, odluke i izvještaji broj 29 (1982)) i patente (vidi, Evropska komisija, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, odluke i izvještaji broj 66 (1990)). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda, „imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A br. 70, tačka 48.) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27., i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome, „legitimno očekivanje“ mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti s postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti zasnovano na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69., i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud ponovo ukazuje da je postupak pokrenut po apelantovoj tužbi radi sticanja bez osnove. Tužbom je apelant tražio da se kao prethodno pitanje utvrdi da je ugovor iz 1996. godine raskinut po sili zakona, te da se posljedično tom utvrđenju prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obavežu da mu isplate naknadu (kupoprodajnu cijenu) po osnovu sticanja bez osnova iz ugovora iz 1996. godine. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao apelantove postojeće imovine, niti je osporenim odlukama obavezan na novčano davanje na koji način bi došlo do umanjenja njegove imovine. U tom smislu bi se eventualno moglo govoriti u kontekstu presude Osnovnog suda od 18. juna 2003. godine, kojom je utvrđena ništavost ugovora iz 1999. godine i kojom je apelant obavezan na novčanu isplatu tužiocu u tom postupku. Međutim, predmet osporavanja apelacije su odluke redovnih sudova koje su se bavile pitanjem „sudbine“ ugovora iz 1996. godine, a ne ugovora iz 1999. godine i njegovih pravnih posljedica za apelanta u imovinskopravnom smislu. Također, osporenim odlukama apelant nije lišen ni postojeće imovine u vidu stana koji je bio predmet ugovora iz 1996. godine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (ibid., Gratzinger, tačka 69., i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar „legitimno očekivanje“ da će njegov zahtjev radi sticanja bez osnove biti riješen u njegovu korist.

43. Naime, sticanje bez osnova postoji kad neki dio imovine jedne osobe pređe na bilo koji način u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu. Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora iz 1996. godine, budući da su redovni sudovi provedenim dokazima utvrdili da je isplata – prijem zahtijevanog novčanog iznosa (kupoprodajne cijene) izvršena na osnovu valjane pravne osnove. Dakle, redovni sudovi su zaključili da ugovor iz 1996. godine nije raskinut na zakonom propisan način, niti je na drugi način prestalo njegovo pravno dejstvo. Kao takav, ugovor iz 1996. godine je po ocjeni redovnih sudova u cijelosti realiziran, odnosno ugovor koji je u cijelosti realiziran ne može se raskinuti. Shodno navedenom, u situaciji kada u postupku pred redovnim sudovima apelant nije dokazao da isplata zahtijevanog novčanog iznosa koji potražuje nije imala osnov u nekom pravnom poslu, a pritom su redovni sudovi utvrdili da jeste (ugovor iz 1996. godine), Ustavni sud smatra da apelant nije imao „legitimno očekivanje“ da će njegovom zahtjevu biti udovoljeno.

44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov navod o kršenju prava na imovinu, jer nije imao „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom radi sticanja bez osnova prema važećim propisima, budući da nije dokazao da su za to bili ispunjeni propisani uvjeti. Sljedstveno tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što zahtjev za isplatu naknade po osnovu sticanja bez osnova, u situaciji kada je utvrđeno da ugovor iz 1996. godine nije raskinut po sili zakona, jer je realiziran u cijelosti, ne može predstavljati „legitimno očekivanje“, pa stoga ni „imovinu“ zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2983/14 („Bijeljina put“ a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio