Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-154/17 (A. D.,H. D.,Z. A.,Š. H. i S. H.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-154/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017.godine, u predmetu broj AP-154/17, rješavajući apelacije Akifa Drinjaka i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Akif Drinjak protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 133350 14 Gži od 5. oktobra 2016. godine;

Halim Dizdarević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 133308 14 Gži od 26. oktobra 2016. godine;

Zijad Alispahić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 130603 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine;

Šaban Hamzić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 130622 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine;

Salko Halilović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 133409 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-154/17

1. Akif Drinjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 133350 14 Gži od 5. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, koji je apelant podnio na osnovu Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

AP-155/17

2. Halim Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 133308 14 Gži od 26. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, koji je apelant podnio na osnovu Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

AP-156/17

3. Zijad Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 130603 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, koji je apelant podnio na osnovu Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

AP-157/17

4. Šaban Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 130622 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, koji je apelant podnio na osnovu Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

AP-158/17

5. Salko Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 133409 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje, koji je apelant podnio na osnovu Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-154/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Činjenično stanje

7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 22. Zakona o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnim slučajevima izvršenje dozvoljeno na osnovu izvršenikovih rješenja kojima je apelantima priznato pravo na starosnu penziju u određenim mjesečnim iznosima. Kantonalni sud je ocijenio da predmetna rješenja predstavljaju izvršne isprave u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, odnosno da predstavljaju izvršne isprave podobne za izvršenje u smislu člana 27. stav 1. istog zakona, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tim izvršnim ispravama. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da su apelanti prijedlozima za izvršenje tražili isplatu razlike već isplaćenih penzija. Kantonalni sud je pojasnio da je u izvršnom postupku sud dužan poštivati sadržaj izvršne isprave i da nije ovlašten ispitivati osnovanost potraživanja koje je utvrđeno tom odlukom, jer u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta prema kojem tražitelj izvršenja svoja potraživanja može dokazati samo izvršnom ispravom i da je ona procesna pretpostavka za dopustivost prinudnog izvršenja. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnim slučajevima potraživanja apelanata odnose na razliku penzije. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantima isplaćivana penzija, ali da apelanti traže veći iznos jer smatraju da im nije trebalo umanjiti penziju za 10 % tako da izvršni prijedlog sačinjavaju prema nalazu vještaka ekonomske struke, a ne prema predmetnim rješenjima izvršenika. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ukazao da apelantima izvršnom ispravom nije određen iznos razlike koju potražuju, odnosno nije „dosuđen u izvršnim ispravama“, a da izvršni sud nije ovlašten da odlučuje o postojanju i visini prava o kome nije odlučeno izvršnom ispravom. Kantonalni sud je naglasio da je u vezi navedenog zauzet načelni stav na Proširenoj općoj sjednici Vrhovnog suda F BiH, kao i u odluci Ustavnog suda broj AP 3144/13.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je u konkretnim slučajevima izvršenik apelantima pogrešnom primjenom zakona (Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u F BiH) isplaćivao manju penziju od priznate, odnosno da je bez donošenja novih rješenja vršio umanjenje penzije apelantima, te da je kršen zakon na štetu apelanata. Apelanti ističu da obzirom da Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, odbijaju apelante sa prijedlogom za izvršenje, da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su izvršni sudovi trebali prihvatiti nalaze vještaka ekonomske struke jer se na osnovu tih nalaza dolazi do iznosa za koji su apelanti oštećeni.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je predmetu broj AP 3144/13, povodom apelacije apelanta koji je imao svojstvo izvršenika u sudskom postupku, razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim zauzeo stav povodom predmetnog pravnog pitanja – poštovanje načela strogog formalnog legaliteta u izvršnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3144/13 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-154/17 (A. D.,H. D.,Z. A.,Š. H. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio