Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-427/17 (M. D.)
Odluka donesena 28. 02. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-427/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-427/17, rješavajući zahtjev Muamera Delalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muamera Delalića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banja Luke, podnio je 3. februara 2017. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine. Apelant je također predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 130915 11 P od 23. maja 2013. godine i presude Vrhovnog suda broj 71 0 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Odlučujući u pravnoj stvari ZZ „Potkozarje“ Romanovci u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj ili protivtuženi) protiv apelanta u svojstvu tuženog i protivtužitelja, radi utvrđenja i isplate, Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 71 0 P 130915 11 P od 23. maja 2013. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen a protivtužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen. Izrekom presude je naime utvrđeno da je tužitelj na osnovu kupoprodajnog ugovora od 7. maja 1979. godine (ovjeren 5. juna 1979. godine) postao vlasnik i posjednik nekretnine čije su bliže oznake navedene u izreci presude u KO Banja Luka, što je apelant dužan priznati i trpiti. Drugim stavom izreke navedene presude je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu na ime izvršenih investicionih ulaganja isplati iznos od 11.905,00 KM, na ime naknade štete zbog isplaćene kupoprodajne cijene iznos od 30.000,00 KM te na ime plaćenog poreza na promet nepokretnosti iznos od 2.370,50 KM za zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa nadalje.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao predmet spora iz tužbe i protivtužbe, te je u vezi s tim, nakon izvedenog dokaznog postupka i analize svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, naveo da je pravni prednik tužitelja OOUR „Poljopromet“ kao kupac, s pravim prednicima apelanta (Ibrahimom i Sabirom Delalić) u svojstvu prodavaca, zaključio predugovor a zatim i ugovor o kupovini nekretnina (ovjeren pod brojem I-OV-2686/79) kojim su na pravnog prednika tužitelja prenijeli u vlasništvo nekretnine (oznake navedene u izreci i obrazloženju presude), što u naravi predstavlja dio stambene poslovne zgrade u Banja Luci. Također je utvrđeno da je po zaključenju kupoprodajnog ugovora prvo tužiteljev pravni prednik a zatim od 1990. godine (nakon reorganizacije) tužitelj, u predmetnom poslovnom prostoru imao prodavnicu, a zatim je prostor 2009. godine izdat pod zakup. S druge strane je utvrđeno da se apelant temeljem ostavinskog rješenja nakon smrti roditelja 1982. i 1987. godine i kupoprodajnog ugovora zaključenog s bratom (koji mu je prodao svoj suvlasnički naslijeđeni dio nekretnina) upisao kao vlasnik sa dijelom 1/1, između ostalog i na poslovnom prostoru čije je utvrđenje prava vlasništva tužitelj u konkretnom postupku zatražio.
4. Osnovni sud je tužbeni zahtjev usvojio temeljem odredbe čl. 23. i 25. Zakona o stvarnim pravima, nalazeći da je tužitelj u postupku dokazao da je temeljem valjanog pravnog posla (kojeg je zaključio njegov pravni prednik sa pravnim prednicima apelanta), kupoprodajnog ugovora postao vlasnik kupljenih nekretnina za koje je isplaćena kupoprodajna cijena, nakon čega je ušao u posjed istih.
5. S druge strane, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta, Osnovni sud je temeljem izvedenog dokaznog postupka zaključio da je neosnovan pa je kao takav i odbijen. U obrazloženju je pri tom navedeno da iz apelantovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke proizilazi da je znao ili je mogao znati da su njegovi pravni prednici izvršili prenos prava vlasništva na nekretninama opisanim u tužbenom zahtjevu, budući da se u periodu od 30 godina u predmetnom poslovnom prostoru (u sklopu kuće apelanta) nalazila prodavnica koju je u posjedu imao tužitelj. Stoga je po ocjeni suda neprihvatljiva tvrdnja da apelanta nije zanimalo po kojem osnovu tužitelj drži i daje poslovni prostor pod zakup, jer iz svih izvedenih dokaza proizilazi činjenica da se tužitelj u predmetnom poslovnom prostoru ponašao kao vlasnik.
6. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 130915 13 Gž od 29. septembra 2014. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav I izreke) preinačena na način što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cjelini. U odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu (stav II izreke) prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju ponovio nespornu činjenicu iz koje proizilazi da je pravni prednik tužitelja sa pravnim prednicima apelanta 1979. godine zaključio kupoprodajni ugovor koji nikada nije proveden u javnim knjigama. Temeljem rješenja o nasljeđivanju iz 1982. i 1987. godine kao i kupoprodajnog ugovora (zaključenog s bratom) od 2010. godine, apelant je po ocjeni Okružnog suda stekao pravo vlasništva i posjeda na nekretninama iz tužbenog zahtjeva sa dijelom 1/1. Okružni sud je zatim, imajući u vidu žalbene razloge, naveo sadržaj odredbi iz čl. 52. stav 1. i 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojima je propisan način i postupak sticanja prava vlasništva, te u vezi s tim naglasio neophodnost upisa u zemljišnu knjigu u pogledu sticanja vlasništva. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj nije izvršio upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu temeljem pravnog posla, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije ni mogao raspravljati o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj opredijelio i da usvajanje takvog zahtjeva nema uporište u materijalnom pravu. Tužitelj je po ocjeni Okružnog suda prethodno trebao zatražiti utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, pa tek onda istaći zahtjev za upis vlasništva, što u konkretnom slučaju nije učinio pa je zaključeno da je apelantova žalba u tom dijelu osnovana. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda koji se tiču protivtužbenog zahtjeva, Okružni sud je istakao da se zaključak prvostepenog suda u tom dijelu temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je prvostepena presuda u pogledu protivtužbenog zahtjeva potvrđena.
7. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine apelantovu reviziju odbio, dok je revizija tužitelja usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba protiv prvostepene presude odbijena i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu potvrđena. U obrazloženju presude su ponovljene nesporne činjenice koje se tiču zaključenja i ovjere kupoprodajnog ugovora iz 1979. godine koji, kako je zaključio Vrhovni sud, predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, da tokom postupka apelant nije osporavao pravnu valjanost tog ugovora, nema mjesta konstataciji drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev trebalo postaviti u pravcu utvrđenja pravne valjanosti ugovora i njegove podobnosti za upis prava svojine tužitelja na spornoj nekretnini. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje da je temeljem pravnog posla stekao pravo svojine te da su oba suda, imajući u vidu izvedene dokaze i nesporne činjenice, propustila zaključiti da je tužitelj pravo svojine stekao održajem. S tim u vezi je istaknuto da prema odredbi člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sudovi nisu vezani pravnim osnovom koji je naveden u tužbi, a budući da među strankama ni u jednoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljev posjed bio zasnovan na kupoprodajnom ugovoru iz 1979. godine, na konkretan slučaj se može primijeniti odredba iz člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, revizijom pravilno ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja. Što se tiče pravilnosti nižestepenih presuda kojim je odlučeno o protivtužneom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak iz kog proizilazi da apelant u postupku nije dokazao svoj zahtjev zbog čega je isti kao neosnovan odbijen.
8. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedene povrede obrazlaže pogrešnim stavom iz osporene presude prema kojem je tužitelj održajem, a ne pravnim poslom, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. U vezi s tim je istakao uskraćivanje prava da raspravlja o zahtjevu kojeg tužitelj nije ni postavio već je takav zaključak, potpuno pogrešno, izveo Vrhovni sud. Apelant je ukazao da načelo slobodne ocjene dokaza, u konkretnoj situaciji tumačeno od strane Vrhovnog suda, ne predstavlja pravo apsolutne slobode i da je s tim u vezi Vrhovni sud temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom izveo potpuno pogrešan zaključak u vezi stečenog prava vlasništva održajem. Pri tom je potpuno zanemareno njegovo pravo vlasništva koje je na istoj nekretnini (kao i pogrešnim tumačenjem tužitelj) stekao naslijeđem i kupovinom (suvlasničkog dijela) kao i načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Smatra da je stav Vrhovnog suda potpuno proizvoljan, kako u pogledu tužbenog tako i protivtužbenog zahtjeva te je s obzirom na to, kao i činjenicu da će zbog proizvoljnog stava ostati bez dijela svoje imovine, čime će nastupiti neotklonjive štetne posljedice, predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru odlaganja izvršenja pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji.
9. Stoga je predloženo da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će se do „rješavanja postupka u vezi s pitanjem ustavnosti odluke Vrhovnog suda“ obustaviti postupak izvršenja u konkretnoj pravnoj stvari.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv konačne presude Vrhovnog suda.
13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem je donesena osporena presuda, što, kako je već navedeno, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po presudi koja je pravosnažna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman