Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2551/14 (R. M.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Doživotno izdržavanje
  • Dom
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u pravo na dom
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Ništavost
  • Proporcionalnost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2551/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2551/14, rješavajući apelaciju Radojke Mićanović, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojke Mićanović podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 047129 13 Gž od 13. marta 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radojka Mićanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko M. Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijela je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 047129 13 Gž od 13. marta 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 21. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Zeira Salihovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. januara 2017. godine, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužbi tužioca protiv apelantice radi utvrđenja, Osnovni sud u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 96 0 P 047129 12 P od 31. maja 2013. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan Ugovor o doživotnom izdržavanju od 16. novembra 1990. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključen između Dragutina Drakulića i Drage Drakulića, kao primaoca izdržavanja (u daljnjem tekstu: primaoci izdržavanja) i apelantice, kao davaoca izdržavanja, kojim su primaoci izdržavanja raspolagali stanom i garažom u Brčkom (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), slijedom čega navedeni Ugovor ne proizvodi nikakve pravne posljedice.

6. Istom presudom odbijen je tužilac sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se naloži upis brisanja zemljišno-knjižnog stanja upisanog rješenjem Osnovnog suda, kojim je dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja vlasništva na predmetnim nepokretnostima, u apelanticinu korist, uz istov remeni upis vlasništva na istim nepokretnostima u korist Drage Drakulić.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac u činjeničnom opisu tužbe, prije svega, istakao da je brat, zakonski i testamentarni nasljednik iza umrle Drage Drakulić. Nadalje, tužilac je u tužbi, između ostalog, naveo da su primaoci izdržavanja sa apelanticom 16. novembra 1990. godine zaključili Ugovor, da su primaoci izdržavanja otkupili predmetne nepokretnosti, na koji način su postali vlasnicima predmetnih nepokretnosti, koje je, u konačnici, Draga Drakulić testamentom od 20. aprila 2010. godine ostavila tužiocu, odnosno svom bratu. Tužilac je u tužbi, između ostalog, naveo i da je apelantica 1992. godine napustila Brčko i primaoce izdržavanja, otišla u inostranstvo, i na taj način prekinula zajednicu na koju se obavezala Ugovorom, te sa primaocima izdržavanja izgubila svaki kontakt. Nadalje, tužilac je u tužbi istakao da predmet Ugovora ne mogu biti prava koja primaocu izdržavanja pripadaju u trenutku smrti, nego samo prava i stvari koje su mu pripadale u trenutku zaključivanja Ugovora. S tim u vezi, tužilac je istakao da su u trenutku zaključivanja Ugovora, primaoci izdržavanja bili nosioci stanarskog prava, po tada važećem Zakonu o stambenim odnosima SRBiH, koje pravo nisu mogli prenositi pravnim poslom na druga lica. Nadalje, tužilac je naveo da predmet Ugovora nije bio prenos vlasništva, nego eventualno stanarskog prava, na osnovu kojeg se apelantica uknjižila kao vlasnik nepokretnosti. Tužilac je tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan Ugovor, kojim su primaoci izdržavanja raspolagali sa predmetnim nepokretnostima, slijedom čega Ugovor ne proizvodi nikakve pravne posljedice, te da se naloži upis brisanja zemljišno-knjižnog stanja, kojim je dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja vlasništva na nepokretnostima u apelanticinu korist, uz istovremeni upis prava vlasništva na tim nepokretnostima u korist Drakulić Drage.

8. Apelantica je u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da su neosnovani tužiočevi navodi da na osnovu Ugovora, nakon smrti primalaca izdržavanja, nije mogla da stekne nikakva prava na tom stanu, istakavši da Ugovor nije izgubio pravni značaj i snagu ni nakon što je nastupila privatizacija stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo i okolnost na osnovu koje su nosioci stanarskog prava izvršili otkup stanova.

9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su sprovedeni pred tim sudom, te ukazao na odredbu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 120 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZoN) iz kojih proizilazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravni posao među živima i može se smatrati specifičnom vrstom obligacionog ugovora, gdje je pravo sticanja svojine na imovini primaoca izdržavanja u korist davaoca izdržavanja odloženo do smrti primaoca izdržavanja i davalac izdržavanja postaje vlasnik imovine primaoca izdržavanja u trenutku smrti primaoca izdržavanja. S tim u vezi, Osnovni sud je na način pobliže opisan u obrazloženju predmetne presude opisao postupak zaključenja Ugovora, te na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je Ugovor u potpunosti ispoštovan, što znači da je zaključen u skladu sa željama i voljom ugovornih strana, u obliku, po postupku i na način propisan zakonom, te da po ocjeni suda, tužilac ničim nije dokazao protivpravnost ili ništavost tog Ugovora. Nadalje, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da razlozi koje je tužilac naveo nisu zakonom propisani razlozi za utvrđenje ništavosti Ugovora. Naime, nasuprot tvrdnji tužioca da stanarsko pravo nije moglo biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, jer to nije vlasništvo, odnosno nije imovina, Osnovni sud je zaključio da stanarsko pravo predstavlja imovinsko pravo, dakle spada u kategoriju vlasništva i kao takvo može biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, pa i spornog Ugovora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nisu osnovani tužiočevi razlozi koje navodi kao osnov za utvrđenje ništavosti Ugovora, budući da ugovor o doživotnom izdržavanju koji za predmet ima stanarsko pravo, predstavlja valjan pravni osnov za sticanje svojine na stanu na kome primalac izdržavanja imao stanarsko pravo u vrijeme zaključenja tog Ugovora i taj stan kasnije otkupio. Konačno, Osnovni sud je zaključio da je nesnovan i dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio brisanje zemljišno-knjižnog stanja upisanog rješenjem Osnovnog suda kojim je dozvoljeno polaganje isprava, odnosno upis apelantice, budući da sud nije utvrdio ništavost Ugovora, a sa druge strane, prema odredaba člana 121 ZoN, davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora o doživotnom izdržavanju upisati u javnoj knjizi.

10. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio presudu broj 96 0 P 047129 13 Gž od 13. marta 2014. godine kojom je usvojio žalbu i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je utvrdio da je ništav Ugovor, koji slijedom toga ne proizvodi pravne posljedice i naložio brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja upisanog rješenjem Osnovnog suda, kojim je dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja vlasništva na predmetnim nepokretnostima, u apelanticinu korist, uz istovremeni upis vlasništva na istim nepokretnostima u korist Drage Drakulić.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je tužilac u navodima žalbe ukazao samo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer se prvostepeni sud utvrđujući valjanost Ugovora pozvao na odredbe člana 120 i 121 ZoN. Međutim, osnovanost zahtjeva nije cijenio prema odredaba člana 11 Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj stanarsko pravo nije moglo biti predmet Ugovora, a Ugovor je zaključen u vrijeme važenja navedenog zakona.

12. Apelacioni sud je naveo da je tužilac žalbom osnovano ukazao da je prvostepni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je njegov zahtjev odbio. Naime, odredbom člana 120 ZoN koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora, na izričit način je određeno kakav može biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju i prema njoj predmet tog ugovora mogu biti nepokretne stvari koje pripadaju primaocu izdržavanja, odnosno nepokretne stvari koje su u vlasništvu primaoca izdržavanja u vrijeme njegovog zaključenja. Apelacioni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmet obaveze primalaca izdržavanja prema spornom Ugovoru nepokretna imovina koja u vrijeme zaključenja Ugovora nije bila u njihovom vlasništvu već u društvenoj svojini, iz čega proizilazi da su ugovorne strane raspolaganje izvršile protivno navedenoj imperativnoj odredbi, te je ovakav predmet nedopušten u smislu odredbe člana 49 ZOO.

13. Pored toga, Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 11 stav 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja i ovjere spornog ugovora) kojom je propisan način sticanja stanarskog prava građanina na stanu, dok je stavom 3 propisano da je zabranjeno prodavati, kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa navedenim zakonskim odrebama, Apelacioni sud je zaključio da je prenos stanarskog prava primalaca izdržavanja na apelanticu kao davaoca izdržavanja Ugovorom, protivan navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je Ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO, odnosno u smislu odredbe člana 103 ZOO u vezi sa članom 47 istog zakona, pa je tužiočev zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog Ugovora usvojio, slijedom čega je osnovan i zahtjev za brisanje izvršenog upisa na osnovu spornog Ugovora. Konačno, Apelacioni sud je istakao da činjenica da su primaoci izdržavanja kasnije otkupili stan koji je predmet spornog Ugovora ne ukazuje na neosnovanost tužiočevog zahtjeva u konkretnom sporu, jer do konverzije ne može doći kod ugovora čiji je predmet protivan prinudnim propisima i uslijed toga nedopušten.

14. Odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, Apelacioni sud je donio rješenje broj 96 0 P 047129 14 Rev od 8. aprila 2015. godine, kojim je revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 346. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 30.000,00 KM. U konkretnom slučaju, kada se pobijani dio tužbenog zahtjeva ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac označio u svojoj tužbi, a to je 1.000,00 KM (član 70 ZPP). S obzirom da vrijednost spora ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, Apelacioni sud je zaključio da revizija nije dopuštena. Apelacioni sud je takođe ocijenio da u konkretnom predmetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 346 stav 3 ZPP. Stoga Apelacioni sud je apelanticinu reviziju odbacio kao nedopuštenu shodno odredbama člana 346 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je Apelacioni sud pogrešno zaključio da je predmetni Ugovor suprotan prinudnim pravnim propisima koje citira u presudi, te pogrešno primjenio citirane materijalne propise iz presude. Osim toga, apelantica je navela da je predmetni stan njen dom, te da je osporenom presudom Apelacionog suda lišena doma i imovine. Apelantica je navela da je osporenom presudom prekršeno i njeno pravo na imovinu koju je stekla na legalan i zakonit način. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud uvaži apelaciju, te konstatuje da su presudom Apelacionog suda prekršena njena prava, te da naloži Apelacionom sudu otkalnjanje kršenja navedenih ljudskih prava.

b)Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo hronologiju postupka.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89) relevantne odredbe glase:

STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavilja punovažan osnov a useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

18. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživomo drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju.

To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati paziti drugog obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se medusobno izdržavaju.

Upis prava davaoca izdržavanja Član 121.

Davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 47.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 047129 13 Gž od 13. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3 e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti Ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

28. Apelantica smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, Zakona o stambenim odnosima i ZoN, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud utvrdio da je tužilac protiv apelantice podnio predmetnu tužbu, kojom je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor, te da se naloži brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja u apelantičinu korist. Apelacioni sud je u osporenoj presudi zauzeo stav da je predmetni ugovor zaključen protivno odredbama člana 120 ZoN, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, kojom je na izričit način određeno kakav može biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, te prema kojoj predmet tog ugovora mogu biti nepokretne stvari koje pripadaju primaocu izdržavanja odnosno nepokretne stvari koje su u vlasništvu primaoca izdržavanja u vrijeme njegovog zaključenja. S obzirom da je u konkretnom slučaju predmet obaveze primalaca izdržavanja prema spornom ugovoru nepokretna imovina koja u vrijeme zaključenja ugovora nije bila u njihovom vlasništvu već je bila u društvenoj svojini, proizilazi da su ugovorne strane raspolaganje izvršile protivno navedenoj imperativnoj odredbi pa je ovakav predmet nedopušten u smislu odredbe član 49 ZOO.

30. Osim navedenog, Apelacioni sud je istakao da je prenos stanarskog prava primalaca izdržavanja na apelanticu protivan odredbama člana 11 Zakona o stamabenim odnosima, odnosno da je predmetni Ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.

31. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući u okvirima razloga žalbe, imajući u vidu jasno opredijeljen tužbeni zahtjev tužilaca i relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima zauzeo stav koji se ni u kojem slučaju ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, Apelacioni sud je u presudi na koju je ukazano apelacijom, ocijenio osnovanom tužiočevu žalbu kojom je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je njegov zahtjev u konkretnom sporu odbio, uz jasno obrazloženje prema kojem prvostepeni sud osnovanost tužbenog zahtjeva nije cijenio i prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, pozivajući se na odredbe čl. 120 ZoN, člana 11 Zakona o stamabenim odnosima i člana 49 ZOO, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega je usvojio tužiočevu žalbu i utvrdio da je predmetni Ugovor ništav i naložio brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja u apelanticinu korist uz istovremeni upis vlasništva u korist Drage Drakulića, kako je tužbenim zahtjevom i traženo. Dovodeći u vezu odredbe člana 120 ZoN, te člana 103 ZOO sa odlučenjem Apelacionog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Apelacionog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZoN, Zakona o stambenim odnosima i ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b)Pravo na imovinu

33. Apelantica je takođe navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Ustavni sud prvo mora da ispita da li apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenom odlukom tiče se utvrđivanja ništavosti Ugovora i brisanja upisa zemljišno-knjižnog stanja u apelanticinu korist uz istovremeni upis vlasništva u korist Drage Drakulića, pa Ustavni sud smatra da apelantica ima imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Nakon što je utvrđeno da apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora da ispita da li je došlo do miješanja u njemu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

38. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

39. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

40. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, jer je osporenom presudom utvrđeno da je ništav Ugovor i naloženo brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja koje je bilo u apelantičinu korist i u korist Drage Drakulić.

41. Miješanje u apelanticinu imovinu bilo je predviđeno zakonom jer je izvršeno na temelju odredaba ZOO, Zakona o stambenim odnosima i ZoN, čija primjena, po mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna, kao što ni utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, Apelacioni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 120 ZoN, člana 11 Zakona o stambenim odnosima i člana 49 ZOO, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega je usvojio tužiočevu žalbu i utvrdio da je predmetni Ugovor ništav i naložio brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja u apelantičinu korist uz istovremeni upis vlasništva u korist Drage Drakulića.

42. Miješanje je, dakle, izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, usvajanjem tužiočevog tužbenog zahtjeva i utvrđenjem da je predmetni Ugovor ništav, te nalaganjem brisanja upisa zemljišno-knjižnog stanja u apelantičcnu korist uz istovremeni upis vlasništva u korist Drage Drakulića, nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanticu.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

c)Pravo na dom

44. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, br. 297-C) . U konkretnom predmetu Ustavni sud u vezi sa povredom ovog prava mora prvo utvrditi da li se sporna nepokretnost o kojoj je riječ može smatrati apelanticinim „domom“ u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju „miješanje“ u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud nalazi da je tužilac u tužbi, između ostalog, naveo i da je apelantica 1992. godine napustila Brčko i primaoce izdržavanja, otišla u inostranstvo, i na taj način prekinula zajednicu na koju se obavezala Ugovorom, te sa primaocima izdržavanja izgubila svaki kontakt. Ustavni sud dalje nalazi da u postupku pred redovnim sudovima nije utvrđivana činjenica da li je apelantica živjela u predmetnoj nepokretnosti. Apelantica u apelaciji tvrdi da je predmetna nepokretnost njen dom. Ustavni sud nalazi da i kada bi se prihvatilo to što apelantica tvrdi, predmetnim odlukama nije izvršeno miješanje u apelantičino pravo na dom, jer nije naloženo iseljenje apelantice odnosno predaja u posjed sporne nepokretnosti. Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima, nema potrebe provoditi daljnu analizu u pogledu povrede ovog apelanticinog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud, utvrdivši ništavim ugovor o doživotnom izdržavanju sa svim posljedicama ništavosti, u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZoN, Zakona o stambenim odnosima i ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. Takođe, osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu s zakonom, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

47. Ne postoji ni povreda prava na dom u situaciji kada u postupku pred redovnim sudovima nije utvrđivana činjenica je li apelantica živjela u predmetnoj nepokretnosti, odnosno kada predmetnim odlukama nije izvršeno miješanje u njeno pravo na dom.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2551/14 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio