Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2667/14 (B. H.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2667/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2667/14, rješavajući apelaciju Branka Hrvaćanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Hrvaćanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071183 12 Rev od 27. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Hrvaćanin (u daljem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071183 12 Rev od 27. marta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud), te od tuženog Univerziteta u Banjoj Luci sa sjedištem u Banjoj Luci (u daljem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 19. do 26. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud) utvrđeno je da je apelantu nezakonito prestao radni odnos s danom 25. maj 2009. godine i to otkazom ugovora o radu po osnovu rješenja tuženog preciziranih u izreci presude (u daljem tekstu: sporna rješenja), uz obavezivanje tuženog da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te na isplatu po osnovu naknade štete i izgubljene zarade za period od prestanka radnog odnosa pa do 1. avgusta 2011. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, te uplati doprinose za period od prestanka radnog odnosa pa do presuđenja (ne do vraćanja na posao kako je apelant tražio), uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekine do okončanja upravnog postupka pred Okružnim sudom.

6. Na osnovu sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant s dekanom Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci 1. jula 2002. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu asistent na Katedri pretklinika – protetika, a da mu je ugovor o radu otkazan zbog činjenice što u roku od pet godina nije stekao izbor u više zvanje. Nadalje se Osnovni sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu (u daljem tekstu: ZOR) i to član 15 koji propisuje da se ugovor o radu zaključuje na neodređeno, odnosno određeno vrijeme, te na relevantne odredbe Zakona o univerzitetu. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da se radni odnos zasniva isključivo na osnovu ugovora o radu, a da se izbor u akademsko zvanje vrši na osnovu Zakona o visokom obrazovanju, te da iz materijalnih dokaza proističe da je apelant kod tužene imao zasnovan radni odnos od početka jula 2002. godine do jula 2006. godine, nakon čega je uslijedio prekid radnog odnosa od dvije godine, koji je ponovo uspostavljen od jula 2008. godine do maja 2009. godine, tako da je tuženi period od pet godina računao od jula 2002. godine do maja 2009. godine, uključujući i prekid od dvije godine.

7. Prema ocjeni Osnovnog suda, ovakvo postupanje tuženog je nezakonito i u suprotnosti je s odredbama Zakona o visokom obrazovanju i ZOR-a, jer odluka kojom je apelant izabran u zvanje asistenta za period od pet godina ne predstavlja osnov za zasnivanje radnog odnosa, niti protek od pet godina predstavlja osnov za prekid radnog odnosa, jer se radni odnos zasniva na osnovu ZOR-a.

8. Osnovni sud je nadalje pojasnio da su Zakonom o visokom obrazovanju, kao posebnim propisom, regulisana, između ostalog, prava i obaveze nastavnika i saradnika univerziteta, ali navedenim zakonom nije regulisana zaštita prava radnika, kao ni način prestanka radnog odnosa, pa se u tom slučaju, prema ocjeni tog suda, primjenjuju relevantne odredbe ZOR-a. Shodno tome, Osnovni sud je istakao da je tuženi apelantu mogao otkazati ugovor o radu samo primjenom relevantnih odredaba ZOR-a, pri čemu nesticanje višeg zvanja u predviđenom roku nije moglo dovesti do otkaza ugovora o radu. Kako je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da nije postojao ni jedan razlog za otkaz ugovora o radu, shodno članu 126 ZOR-a, Osnovni sud je zaključio da je apelantu nezakonito prestao radni odnos.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 071183 12 Gž od 20. avgusta 2012. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dosuđujućem dijelu odluke vezano za uplatu doprinosa (stav 1 izreke), dok je stavom 2. izreke žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, uz istovremeno apelantovo obavezivanje na naknadu troškova postupka.

10. Nakon što je ispitao osporenu presudu, Okružni sud je zaključio da kod pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, da je apelant izabran u zvanje asistenta na Medicinskom fakultetu tuženog odlukom od 2. jula 2002. godine, da mu je radni odnos prestao odlukom dekana Medicinskog fakulteta od decembra 2006. godine, da je potom vraćen na rad u nastavni proces, da do donošenja spornih rješenja (maj 2009. godine) nije ispunio uslove za izbor u više zvanje, tuženi osnovano žalbom ukazuje da je pobijana presuda u dosuđujućem dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to člana 143 stav 1 Zakona o visokom obrazovanju, u vezi s članom 77 stav 1 Zakona o univerzitetu, te čl. 126 i 139 ZOR-a. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelant u zvanje asistenta izabran u julu 2002. godine, u smislu člana 143 Zakona o visokom obrazovanju, i nakon stupanja na snagu tog zakona apelant je zadržao pravo da koristi ovo naučno zvanje u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog sticanja. Nadalje je pojašnjeno da je članom 77 stav 1 Zakona o univerzitetu (koji je važio u relevantnom periodu) bilo propisano da se asistent bira za vrijeme od najduže pet godina i ne može biti ponovo izabran u isto zvanje, a ni prema odredbama člana 78 stav 2a) Zakona o visokom obrazovanja asistent nema mogućnost ponovnog izbora u isto akademsko zvanje.

11. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na radno mjesto asistenta na neodređeno vrijeme, te da je apelantu spornim rješenjima nezakonito otkazan ugovor o radu zbog neispunjavanja uslova iz odredaba člana 126 ZOR-a. Prema ocjeni Okružnog suda na sporni odnos je trebalo primijeniti odredbu člana 77 stav 1 Zakona o univerzitetu, koja propisuje da se asistent bira za vrijeme od najduže pet godina i ne može biti ponovo izabran u isto zvanje. U tom pravcu je pojašnjeno da se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju radnog odnosa na određeno vrijeme, koji je kao izuzetak od odredbe člana 16 ZOR-a propisan posebnim zakonom, pa shodno tome protek vremena na koji je radni odnos zasnovan ima za posljedicu njegov prestanak i bez donošenja posebne odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 071183 12 Rev od 27. marta 2014. godine reviziju odbio.

13. Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su 1. jula 2002. godine zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na osnovu kojeg je apelant primljen u radni odnos kao asistent na Katedri pretklinika – protetika, ali isto tako nije sporno da je odlukom tuženog od 2. jula 2002. godine apelant izabran u zvanje asistenta na predmetu ortopedija vilice. Shodno odredbi člana 77 stav 1 Zakona o univerzitetu, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant izabran u zvanje asistenta, proizilazi da se asistent bira na period od pet godina i da ne može biti ponovo izabran u isto zvanje. Nadalje je pojašnjeno da je prije isteka vremena na koje je apelant izabran u zvanje asistenta 8. septembra 2006. godine stupio na snagu Zakon o visokom obrazovanju, koji je stavio van snage Zakon o univerzitetu. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 143 stav 1 i člana 145 stav 5 Zakona o visokom obrazovanju koje propisuju da lica koja su stekla određena naučna i stručna zvanja zadržavaju pravo njihovog korišćenja, u skladu s propisima prema kojima su ih stekli, odnosno da nastavniku i saradniku za koga se utvrdi da nije izvršen izbor ili reizbor u skladu sa zakonom, prestaje radni odnos.

14. Shodno citiranim odredbama, Vrhovni sud je naglasio da kod činjenice da je 25. maja 2009. godine, kada je apelantu otkazan ugovor o radu, nesumnjivo istekao rok od pet godina na koji je apelant bio izabran u zvanje asistenta i da apelant u relevantnom periodu nije stekao uslov za izbor u više zvanje, zaključeno je da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelantu na zakonit način prestao radni odnos kod tuženog. Kako je odredbama člana 90 Zakona o visokom obrazovanju propisano da se u pogledu prava, obaveza i odgovornosti akademskog osoblja i drugih prava zaposlenih u visokoškolskoj ustanovi primjenjuju opšti zakonski propisi kojima se uređuju radni odnosi, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, neosnovano se revizijom ukazuje da je pogrešno stanovište drugostepenog suda da je Zakon o visokom obrazovanju lex specialis u konkretnom slučaju, a slijedom toga i prigovor da je o predmetu spora trebalo suditi primjenom odredaba ZOR-a koje se odnose na ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je naglasio da se pravilnost ovakvog zaključka ne dovodi u sumnju revizionim prigovorima da se izbor u zvanje i zasnivanje radnog odnosa ne može poistovjetiti jer je odredbama člana 145 stav 5 Zakona o visokom obrazovanju jasno propisano da nastavniku i saradniku za koga se utvrdi da nije imao izbor ili reizbor u skladu sa zakonom, prestaje radni odnos. Još je naglašeno da je apelantu istekom roka na koji je bio izabran u zvanje asistenta po sili zakona prestao radni odnos, a period od četiri mjeseca koliko je apelant proveo duže na tom radnom mjestu u zvanju asistenta smatra se faktičkim radom, te nikako ne može dovesti u pitanje pravilnost odluke drugostepenog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je kod tuženog 1. jula 2002. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, a da je odlukom tuženog 2. jula 2002. godine raspoređen na radno mjesto asistenta na Katedri pretklinika – protetika. Da se radilo o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme potvrdili su dekan i sekretar fakulteta, pa su se shodno tome u konkretnom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe ZOR-a, odnosno čl. 125 i 126 tog zakona. Apelant smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o univerzitetu, jer navedeni zakon ne predviđa uslove za prestanak radnog odnosa. Smatra da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen ni jedan uslov za prestanak radnog odnosa shodno citiranim članovima ZOR-a, pa je samim tim proizvoljnost u suđenju redovnih sudova dovela do kršenja njegovih prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i drugačijom primjenom materijalnog prava odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, kod kojih navedeni sud ostaje u potpunosti cijeneći da je apelacija neosnovana. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je, između ostalog, naveo da smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su skromni navodi iz apelacije usmjereni isključivo ka formalnom iscrpljivanju svih pravnih sredstava koje nudi domaći poredak iako bi i sam apelant, s obzirom na činjenično stanje, morao biti svjestan neuspjeha apelacija. Još je naglašeno da je tuženi kao stranka u postupku pred domaćim sudovima već dokazao da je ispravno postupio kada je na slučaj apelantovog radnog odnosa primijenio Zakon o univerzitetu kao lex specialis u odnosu na ZOR. Tuženi smatra da su navodi iz apelaciju očigledno neosnovani i da nema uslova da Ustavni sud odlučuje o njenom meritumu, već da apelaciju treba odbaciti kao (prima facie) neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o univerzitetu („Službeni glasnik RS“ br. 12/93, 14/94, 99/04 i 92/05) koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

4. Postupak za izbor nastavnika i saradnika univerziteta Član 77 stav (1) (1) Asistent se bira za vrijeme najduže od pet godina i ne može biti ponovo izabran u isto zvanje.

20. U Zakonu o visokom obrazovanju („Službeni glasnik RS“ br. 85/06 i 30/07) koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Radni odnosi akademskog osoblja Član 90 stav (1) (1) U pogledu prava, obaveza i odgovornosti akademskog osoblja i drugih lica zaposlenih u visokoškolskoj ustanovi, primjenjuju se opšti zakonski propisa kojima se uređuju radni odnosi, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. XIV – Prelazne i završne odredbe Priznavanje stečenih zvanja Član 143 stav (1) (1) Lica koja su stekla određena naučna i stručna zvanja zadržavaju pravo njihovog korišćenja, u skladu s propisima prema kojima su ih stekli.

Član 145 stav (5) (5) Nastavniku i saradniku za koga se utvrdi da nema izbor ili reizbor u skladu sa zakonom, prestaje radni odnos.

21. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 – prečišćeni tekst) koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

XII – PRESTANAK RADNOG ODNOSA

1. Prestanak ugovora o radu Član 125 Ugovor o radu prestaje da važi:

1. smrću radnika, 2. sporazumom poslodavca i radnika, 3. otkazom ugovora od poslodavca ili radnika, 4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.

5. s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti radnika, 6. istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, 7. ako radnik bude osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora ili na mjeru bezbjednosti, vaspitnu ili zaštitnu mjeru u trajanju duže od tri mjeseca – s danom početka izvršenja kazne, odnosno mjere, ako zbog izvršenja mjere radnik mora odsustvovati s rada, 8. na osnovu odluke nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa radnika – s danom utvrđenim sudskom odlukom, 9. s danom prestanka rada poslodavca, odnosno s danom početka primjene privremene mjere zabrane rada poslodavcu izrečene od nadležnog suda na period duži od tri mjeseca.

Izuzetno od tačke 4 ovog člana, kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju, poslodavac je dužan da taj dio staža računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva.

2. Otkaz ugovora o radu od poslodavca Član 126 Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98 ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2 i 3 stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 071183 12 Rev od 27. marta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 11. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. U konkretnom slučaju raspravljano je pitanje pravne valjanosti spornih rješenja kojima je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, što upućuje na zaključak da su se u predmetnom postupku utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, te je shodno tome član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je primjena prava bila proizvoljna.

32. Ustavni sud zapaža da se sporno pitanje odnosi na primjenu prava, budući da apelant smatra da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe ZOR-a (čl. 125 i 126), a ne Zakon o univerzitetu, kako su to, prema apelantovoj ocjeni, pogrešno učinili Okružni i Vrhovni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se tim pitanjem detaljno bavili Okružni, odnosno Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 77 stav 1 Zakona o univerzitetu, koji je važio u relevantnom periodu, prema kojoj se asistent bira za vrijeme najduže od pet godina i da ne može ponovo biti biran u isto zvanje, te relevantne odredbe Zakona o visokom obrazovanju i to odredbe člana 143 stav 1 i člana 145 stav 5 tog zakona. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba koje su važile u relevantnom periodu, posebnu odredbu člana 145 stav 5 koja jasno propisuju u kom slučaju prestaje radni odnos, Ustavni sud apelantovo pozivanje na primjenu relevantnih odredaba ZOR-a smatra neosnovanim. Dakle, imajući u vidu da je apelant izabran na radno mjesto asistenta tuženog, kao akademskog zvanja u koje protekom roka od pet godina apelant nije mogao biti ponovo biran, pri čemu apelant i ne tvrdi da je u relevantnom periodu izvršen izbor ili reizbor u drugo, više zvanje u skladu sa zakonom, Ustavni sud u primjeni Zakona u univerzitetu, odnosno Zakona o visokom obrazovanju, kao lex specialis u odnosu na ZOR, niti u tvrdnjama da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona istekom roka od pet godina, i da su sporna rješenja tek deklarotorna, ne uočava proizvoljnost Vrhovnog suda. Shodno navedenom, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetu koji je pokretao slično činjenično i pravno pitanje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj 2089/07 od 12. januara 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 12), Ustavni sud smatra da apelacioni prigovori nisu osnovani.

33. Stoga, budući da nezadovoljstvo osporenom presudom per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je prestanak apelantovog radnog odnosa kod tuženog na radnom mjestu asistenta, kao akademskog zvanja, sagledan kroz prizmu Zakona o univerzitetu i Zakona o visokom obrazovanju kao lex specialis u odnosu na ZOR, za šta je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, dao relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentu primjene prava.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2667/14 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio