Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5370/14 (K. J. iz Viteza, D. J. iz Republike Hrvatske, K. J. iz Viteza, M. J. iz Viteza, P. J. iz Viteza, D. J. iz Viteza i Z. Š. iz Viteza)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5370/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5370/14, rješavajući apelaciju Kristine Jandrić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Kristine Jandrić, Dragoljuba Jandrića, Kate Jandrić, Mirka Jandrića, Pere Jandrića, Dragice Jandrić i Zorana Štrpca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 046405 13 Rev od 30. oktobra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da apelantima Kristini Jandrić, Dragoljubu Jandriću, Kati Jandrić, Mirku Jandriću, Peri Jandriću, Dragici Jandrić i Zoranu Štrpcu, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Kristine Jandrić, Dragoljuba Jandrića, Kate Jandrić, Mirka Jandrića, Pere Jandrića, Dragice Jandrić i Zorana Štrpca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 046405 13 Rev od 30. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 046405 12 Gž od 27. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kristina Jandrić iz Viteza, Dragoljub Jandrić iz Republike Hrvatske, Kata Jandrić iz Viteza, Mirko Jandrić iz Viteza, Pero Jandrić iz Viteza, Dragica Jandrić iz Viteza i Zoran Štrbac iz Viteza (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant, petoapelant, šestoapelantica i sedmoapelant ili apelanti), koje zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijeli su 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 046405 13 Rev od 30. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 046405 12 Gž od 27. juna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZDRMU „Zenica“ d.o.o. Zenica, tuženi u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 17. februara 2017. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. novembra 2016. do 20. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rafael Jandrić, Jozo Jandrić, Vinko Jandrić, Ivka Jandrić i sedmoapelant su 8. februara 1988. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Zenici protiv tuženog radi naknade štete. U toku postupka Rafael Jandrić, Jozo Jandrić, Vinko Jandrić i Ivka Jandrić su umrli i njihovi nasljednici prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant, petoapelant i šestoapelantica su preuzeli postupak kao tužitelji.
6. Prema stanju spisa, u predmetu su održana ročišta 1995., 1998., 1999. i 2001. godine, u toku 2000., 2001. i 2002. godine predloženo i provedeno finansijsko i građevinsko vještačenje, te je 13. maja 2004. godine održano pripremno ročište na kojem je postupak prekinut zbog smrti prvobitnih tužitelja (prednika apelanata). Nadalje, punomoćnik apelanata je 27. januara 2006. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, te je na pripremnom ročištu održanom 14. jula 2006. godine odustao od prijedloga za nastavak postupka jer nisu bili postignuti uvjeti za nastavak postupka u pogledu svih tužitelja. Parnične stranke i punomoćnik apelanata su 4. novembra 2009. godine tražili da se nastavi predmetni postupak, te je Općinski sud 31. decembra 2010. godine donio rješenje kojim je odredio nastavak postupka u predmetu. U daljnjem periodu održano je pripremno ročište, uviđaj i dostavljanje nalaza i mišljenja vještaka, te ročište za glavnu raspravu.
7. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 046405 06 P od 24. oktobra 2012. godine obavezan je tuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate i troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku postupka saslušani drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant i sedmoapelant kao parnične stranke; provedena vještačenja iz građevinske, geodetske i rudarske struke; izvršen uviđaj na licu mjesta i izvršen uvid u dokumentaciju, između ostalih i u određene posjedovne listove. Općinski sud je istaknuo da u toku postupka nije bila sporna činjenica da je tuženi na lokalitetu Stranjana – Jagodići, koji se nalazi u neposrednoj blizini stambenih objekata apelanata, izvodio radove na eksploataciji uglja, i to kako podzemne radove tako i odlaganje jalovine. Nadalje, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem broj 16-4719-1/62 od 31. decembra 1962. godine Sekretarijat za industriju i građevinarstvo Izvršnog vijeća NRBiH Sarajevo Rudniku mrkog uglja Zenica odobrio eksploataciju mineralne sirovine – mrkog uglja na eksploatacionom polju „Stranjani“ koje se nalazi na području općine Zenica, srez Zenica, a eksploataciono polje je označeno na situacionoj karti terena prirodnim granicama i pravolinijskim kotama. Nadalje, utvrđeno je da je Skupština općine Zenica na sjednici održanoj 5. jula 1979. godine donijela Odluku o prostornom uređenju područja općine Zenica („Službene novine Općine Zenica i Busovača“ broj 20/1979 od 6. jula 1979. godine), kojom je, između ostalog, propisano da se kao bespravni objekti u smislu te odluke smatraju objekti koji su bez odobrenja izgrađeni, rekonstruirani, nadograđeni, dograđeni ili započeti (betonirani temelji) poslije 15. februara 1968. godine kada je donesen Zakon o eksproprijaciji. Općinski sud je također naveo da je toku postupka utvrđeno da su apelanti upisani kao posjednici na predmetnom zemljištu na kojem su imali izgrađene objekte, za koji je sedmoapelant posjedovao i odobrenje za građenje. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da i kada bi se prihvatilo da su apelanti gradili građevinske objekte bez odobrenja za građenje, do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa uživaju sudsku zaštitu koja pripada vlasniku.
9. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženog o obavezi apelanata da pribave mišljenje tuženog o mogućnosti podizanja objekta s obzirom na rudarske radove, u skladu s članom
74. Zakona o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 28/59), jer apelanti u vrijeme gradnje nisu znali niti su mogli znati da grade na eksploatacionom rudnom polju. S tim u vezi, obrazložio je da bi navedena obaveza apelanata bila uvjetovana njihovim znanjem da se parcele na kojima su vršili izgradnju nalaze u granicama eksploatacionog polja. Naime, prema stanju spisa, zaključeno je da tuženi u toku postupka nije uspio dokazati da su građani naselja Jagodići, pa time i apelanti, bili upoznati o granicama eksploatacionog polja, a u toku gradnje spornih objekata apelante ni sam tuženi nije ni na kakav način upozorio da svoje objekte grade na eksploatacionom polju. Općinski sud je ukazao da je navedenim rješenjem Sekretarijata za industriju i građevinarstvo Izvršnog vijeća NRBiH Sarajevo od 31. decembra 1962. godine određeno da je Rudnik mrkog uglja Zenica dužan da obilježi ugaone tačke eksploatacionog polja betonskim stubovima, te da tuženi nije dokazao da je postupio po navedenom rješenju i obilježio na terenu granice eksploatacionog polja. Nadalje, da tužitelji nisu bili upoznati o granicama eksploatacionog polja, po mišljenju Općinskog suda, ukazuje i rješenje o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje kuće sedmoapelantu, koje je izdala Općina Zenica 1984. godine, čija kuća se nalazi u neposrednoj blizini s kućama ostalih apelanata. Općinski sud je istaknuo da je u toku postupka utvrđeno da su svi objekti apelanata izgrađeni prije izvođenja radova tuženog, izuzev objekta sedmoapelanta koji je izgrađen 1985. godine i koji je imao odobrenje za gradnju, pa je Općinski sud zaključio da je šteta na predmetnim stambenim objektima nastala isključivo kao posljedica rudarskih radova tuženog koji su preduzeti nakon izgradnje objekata apelanata. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da tuženi u toku postupka nije dokazao da je šteta na predmetnim stambenim objektima nastala uslijed drugih uzroka za koje tuženi ne odgovara, te da je dokazano da su apelanti pretrpjeli štetu, koja potiče od opasne djelatnosti koju obavlja tuženi.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 046405 12 Gž od 27. juna 2013. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Općinskog suda u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, a odbijena je i žalba apelanata na odbijajući dio presude Općinskog suda i u navedenom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu da su apelanti gradili objekte u utvrđenom periodu bez odobrenja za gradnju na rudarskom eksploatacionom polju, koje je bilo proglašeno rudnim poljem još 1941. godine, a rješenjem od 31. decembra 1962. godine je Rudniku mrkog uglja Zenica odobrena eksploatacija mrkog uglja na eksploatacionom polju Stranjani (prije njihove gradnje to područje je proglašeno eksploatacionim poljem), te da nisu tražili a ni dobili saglasnost rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskog objekta, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio odredbe člana 74. Zakona o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 26/59) koji je bio u primjeni kada su objekti građeni. S tim u vezi, istaknuto je da je navedenom odredbom, kao i odredbom člana 58. Osnovnog zakona o rudarstvu („Službeni list SFRJ“ broj 9/66, prečišćeni tekst) propisano da se za podizanje građevinskog objekta u granicama eksploatacionog polja prije izdavanja građevinske dozvole mora pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta. Nadalje, navedeno je i da je prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu („Službeni list NRBiH“ broj 48/62, stupio na snagu 19. juna 1963. godine), koji je u to vrijeme bio na snazi, bilo obavezno pribavljanje odobrenja za građenje od nadležnog organa uprave prije započinjanja gradnje. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tuženi u obavezi nadoknaditi štetu apelantima jer ih nije upoznao s granicama rudnog polja, nije stavio obilježja da se radi o rudnom polju, niti ih je upozorio da svoje objekte ne grade na rudnom polju, a oni to nisu znali niti su mogli znati.
12. Kantonalni sud je istaknuo da, kada je na pouzdan način dokazano da postoji šteta od radova tuženog (opasna djelatnost), ni tada tuženi nije u obavezi nadoknaditi štetu zbog nedostatka potrebne dokumentacije, jer su objekti sagrađeni bez odobrenja za gradnju, bez saglasnosti tuženog za gradnju na rudnom polju (član 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti, gradeći na eksploatacionom polju bez odobrenja za gradnju (sedmoapelant dobio odobrenje za gradnju, ali nije tražio niti dobio saglasnost za gradnju na rudnom polju od tuženog), takvim propustom preuzeli rizik za eventualnu štetu, pa nije postojala odgovornost tuženog za nastalu štetu, kada se imaju u vidu navedene zakonske odredbe (stav zauzet u Odluci Vrhovnog suda broj 41 0 P 016053 12 Rev od 16. oktobra 2012. godine). S tim u vezi, obrazloženo je da u slučaju građenja bez građevinske dozvole, ako se prema zakonu takvo odobrenje moralo tražiti, isključena je odgovornost tuženog i pored toga što nije upozorio apelante na opasnost gradnje na eksploatacionom rudnom polju.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 046405 13 Rev od 30. oktobra 2014. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao, u pogledu navoda apelanata o povredi odredaba parničnog postupka, da je drugostepeni sud svoju odluku donio u vijeću na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostepenog postupka, te nije ni vršio preocjenjivanje dokaza. S tim u vezi obrazloženo je da je drugostepeni sud, prihvatajući u cijelosti ocjenu dokaza datu u prvostepenoj odluci, analizirao već utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, preinačio odluku u dosuđujućem dijelu, primjenjujući drugi materijalni propis, pa, po mišljenju Vrhovnog suda, prigovor povrede člana 8. Zakona o parničnom postupku nije imao osnova pred drugostepenim sudom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelanti izgradili predmetne objekte na zemljištu u granicama eksploatacionog polja, postupivši suprotno citiranim zakonskim odredbama (član 74. stav 1. Zakona o rudarstvu, član 59. stav 1. Osnovnog zakona o rudarstvu, član 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu) na način da su izgradili stambene objekte bez pribavljenog mišljenja rudarskog preduzeća i bez građevinske dozvole, osim sedmoapelanta koji također nije pribavio saglasnost rudarskog preduzeća. Takvim propustom, po mišljenju Vrhovnog suda, apelanti su preuzeli rizik za oštećenja ili rušenja građevinskih objekata usljed rudarskih radova, pa time nemaju pravo tražiti naknadu štete od rudarske organizacije. Vrhovni sud je obrazložio da je odgovornost tužene kao rudarske organizacije u konkretnom slučaju isključena u situaciji i kada nije upozorila na opasnost od oštećenja samim tim što su apelanti gradili bez odobrenja nadležnog organa (građevinske dozvole) iako se takvo odobrenje u periodu izgradnje građevinskih objekata tražilo po zakonu. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, dajući kroz obrazloženje svoje odluke potpune i pravilne razloge.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, navode da je drugostepeni sud izveo zaključak o relevantnim činjenicama na osnovu podataka iz isprava koje kao dokaz tuženi nije ni predložio, niti je navedeni dokaz izveden u prvostepenom postupku (Rješenje Sekretarijata za industriju i građevinarstvo Izvršnog vijeća NRBiH Sarajevo broj 16-4719-1/62 od 31. decembra 1962. godine). Ističu da je postojanje eksploatacionog polja na spornom lokalitetu u vrijeme gradnje objekata apelanata učinjeno spornim, pa je na tuženom bio teret dokazivanja navedene činjenice. Apelanti navode da je iz njihovih iskaza saslušanih u svojstvu parničnih stranaka proizlazilo da oni nisu znali da grade na eksploatacionom polju i da ih tuženi nije upozorio na to, niti je navedeni lokalitet na bilo koji način bio obilježen kao takvo polje. Apelanti ističu da je prvoapelantica gradila kuću u periodu od 1959. do 1960. godine kada prema Uredbi o građenju („Službeni list FNRJ“ broj 32/58) nije ni postojala obaveza pribavljanja odobrenja za građenje za stambene i privredne zgrade u neušorenim selima ako su zgrade van pojasa od 200 metara od velike saobraćajnice. Smatraju da su dovedeni u neravnopravan položaj u odnose na ostale mještane istog naselja koji su u ranije okončanim parnicama ostvarili pravo na naknadu štete. Ističu da je Vrhovni sud u identičnim činjenično-pravnim situacijama donio više različitih odluka, što dovodi u neravnopravan položaj lica koja su na isti način pretrpjela štetu od rudarske organizacije, te s tim u vezi navode presude br. 36 0 P 000033 10 Rev od 26. maja 2011. godine i 70 0 P 000413 09 Rev od 16. decembra 2010. godine. Apelanti navode da su njihovi objekti legalizirani, te posebno ističu da je objekt sedmoapelanta izgrađen nakon pribavljanja sve potrebne urbanističko-tehničke dokumentacije. Također ističu da su Vrhovni i Kantonalni sud pri primjeni materijalnih propisa potpuno previdjeli da je zakonodavac naknadno u Zakon o rudarstvu („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) dodao stav 6. u članu 71 (kojim je propisano da ako na objektu ili na dijelu objekta koji je izgrađen bez propisanog odobrenja nadležnog organa nastane šteta usljed izvođenja rudarskih radova, vlasniku ne pripada pravo na naknadu), a da takva odredba nije postojala u Zakonu o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 28/59) i Osnovnom zakonu o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 23/64).
16. Apelanti, također, smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao skoro 24 godine, te tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku, nediskriminaciju i imovinu, niti da je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud se poziva na obrazloženje dato u osporenoj odluci. U pogledu dužine trajanja postupka navodi da je predmet 17. decembra 2012. godine dostavljen na postupanje povodom žalbe i da je odluka donesena 27. juna 2013. godine, pa stoga smatra da nije doprinio dužini trajanja postupka.
19. Općinski sud navodi hronološki tok parničnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da je predmetni postupak po svom sadržaju složen postupak, o čemu govore dokazi koji su provedeni i protek vremena od dana nastanka štetnog događaja do presuđenja, što se ne može staviti na teret Općinskom sudu.
20. Tuženi navodi da je Kantonalni sud donio odluku na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, što je Vrhovni sud potvrdio svojom odlukom. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Osnovni zakon o rudarstvu – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 9/66) u relevantnom dijelu glasi:
Član 74. st. 1. i 5.
Za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacionog polja mora se, prije izdavanja građevinske dozvole, pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove.
Odredbe st. 1. do 4. ovog člana primjenjuje se i u pogledu građevinskih objekata za čije podizanje nije potrebno odobrenje za izgradnju ili koji su podignuti bez potrebnog odobrenja za izgradnju.
23. Zakon o prostornom uređenju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ broj 9/87) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124. stav 1.
Urbanistička saglasnost sadrži:
a) podatke o namjeni, položaju, funkciji i oblikovanju građevine odnosno radova i izmjeni namjene,
b) izvod iz plana na osnovu kojeg se izdaje urbanistička saglasnost sa granicama pripadajućeg zemljišta,
c) propisane saglasnosti, odnosno, uslove za izgradnju nadležnih organa i službi,
d) urbanističko-tehničke uslove (član 125),
e) uslove zaštite sredine (član 126),
f) posebne uslove za slučajeve propisane zakonom ili na osnovu zakona (član 127. i dr),
g) eventualne obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica.
Član 131. st. 1. i 3.
Zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti podnosi se opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma.
Zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti sadrži naročito:
-vrstu i opis građevina, radova odnosno izmjene namjene, -obrazloženje zahtjeva sa elementima potrebnim za izdavanje uslova, -broj katastarske parcele ili podatke o postojećem objektu.
Član 132. st. 1., 2. i 3.
U postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, organ uprave nadležan za poslove urbanizma priprema urbanističku dokumentaciju. Pripremu urbanističke dokumentacije skupština opštine može povjeriti i ovlašćenoj organizaciji.
Urbanistička dokumentacija sadrži po pravilu, podatke, saglasnosti i uslove iz člana 124. ovog zakona.
Sve propisane saglasnosti u postupku pripreme urbanističke dokumentacije pribavlja po službenoj dužnosti organ uprave nadležan za poslove urbanizma, odnosno ovlašćena organizacija. Saglasnosti i dokazi pribavljeni u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti smatra se da su pribavljeni i za postupak izdavanja odobrenja za građenje.
Član 144.
Odobrenje za građenje izdaje se na osnovu:
-urbanističke saglasnosti (član 124), -tehničke dokumentacije, odnosno projekta za izvođenje, -dokaza o vlasništvu ili dodjeli na korišćenje radi izgradnje trajnih ili privremenih građevina, pravu korišćenja ili pravu službenosti na odnosnom građevinskom zemljištu, -građevinsko-tehničkih uslova, -uslova u odnosu na gradilište, -posebnih uslova i saglasnosti za slučajeve utvrđene drugim propisima.
Skupština opštine može propisati i druge uslove za izdavanje odobrenja za građenje.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 046405 13 Rev od 30. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je zastupnik apelanata primio osporenu presudu jer je apelacija podnesena 11. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom osporavaju odluke donesene u parničnom postupku u kojem su tražili naknadu štete pričinjene na njihovim objektima, koje se dakle tiču građanskih prava apelanata, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na suđenje u razumnom roku
32. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak pokrenut 8. februara 1988. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud uzima u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). U vezi s navedenim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale, iako je postupak ukupno trajao preko 26 godina, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 30. oktobra 2014. godine, dakle period od oko 18 godina i 10 mjeseci, što je u konkretnom slučaju relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka. Ispitujući period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud zapaža da je, računajući od navedenog datuma, Općinski sud prvostepenu presudu donio 17 godine kasnije, u kojem periodu je postupak bio prekinut šest i po godina. Nadalje, postupak pred Kantonalnim sudom trajao je oko šest mjeseci, a pred Vrhovnim sudom jednu godinu i četiri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepene odluke).
33. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge. Za nedonošenje odluke u ovako dugom roku odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, st. 89-98, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u BiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
35. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 4101/15. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Naknada nematerijalne štete
36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 4101/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su u svojim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ispitujući osnovanost navoda apelanata, Ustavni sud uočava da su apelanti prigovore identične ovima iz apelacije iznosili u žalbenom i revizionom postupku, o čemu su se Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano izjasnili, a data obrazloženja ne čine se proizvoljnim. Ustavni sud, dalje, uočava kako su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete na njihovim objektima, ističući da su prednici apelanata u vrijeme gradnje propustili zatražiti obavezno mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta na zemljištu koje je bilo proglašeno eksploatacionim rudnim poljem, čime su preuzeli rizik za eventualnu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni i Kantonalni sud smatraju da se navedeno odnosi i na sedmoapelanta koji je imao odobrenje za građenje, ali nije imao obavezno mišljenje rudarskog preduzeća. Ustavni sud primjećuje da je odredbama Zakona o prostornom uređenju – prečišćeni tekst određeno da se odobrenje za građenje izdaje, između ostalog, na osnovu urbanističke saglasnosti (član 144), te da je u odredbama istog zakona propisano da sve propisane saglasnosti u postupku pripreme urbanističke dokumentacije pribavlja po službenoj dužnosti organ uprave nadležan za poslove urbanizma, odnosno ovlaštena organizacija (član 132. stav 3). Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da sedmoapelant nije imao potrebno mišljenje rudarskog preduzeća, ali da je imao odobrenje za građenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u slučaju sedmoapelanta postavlja pitanje eventualne odgovornosti općinskih organa nadležnih za izdavanje odobrenja za građenje, koji su mu izdali odobrenje za građenje bez pribavljenog mišljenja rudarskog preduzeća. Međutim, kako je u konkretnom slučaju tuženi rudarsko preduzeće a ne nadležna općina, Ustavni sud ne može razmatrati eventualnu odgovornost općinskih vlasti, te stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, zaključuje da nije proizvoljan zaključak Vrhovnog i Kantonalnog suda prema kojem tuženi nije obavezan nadoknaditi štetu sedmoapelantu iz razloga što nije imao saglasnost rudarskog preduzeća. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datih u osporenim presudama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih zakonskih odredaba koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti ukazali. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3783/08 od 29. juna 2011. godine i AP 2081/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovome dijelu neosnovana.
42. Što se tiče navoda apelanata da su redovni sudovi donosili različite odluke o istom činjeničnom i pravnom pitanju, te u prilog svojim tvrdnjama dostavili dvije presude Vrhovnog suda, Ustavni sud u prvom redu zapaža da su navedene presude donesene 2010. i 2011. godine, dakle prije presude Vrhovnog suda na koju se pozvao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude (donesena 2012. godine), kao i prije donošenja predmetne osporene presude Vrhovnog suda. Dalje, na osnovu uvida u navedene presude, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, usvajajući tužbene zahtjeve tužitelja protiv rudarskog preduzeća, različito obrazlagao svoje odluke. Tako je Vrhovni sud u presudi iz 2010. godine smatrao da postoji podijeljena odgovornost investitora (oca tužitelja) i tuženog za nastalu štetu, jer je investitor gradio bez odobrenja za gradnju, a rudarsko preduzeće nije ishodilo zabranu gradnje u rudnom polju ili pismenu izjavu investitora da se odriče prava na naknadu štete. Nadalje, Vrhovni sud je u presudi iz 2011. godine, između ostalog, naveo da zemljište tužitelja u tom predmetu nije bilo obuhvaćeno Zakonom o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata, niti Uredbom o građenju („Službeni list FNRJ“ broj 32/58), tako da mu nije bilo potrebno odobrenje za građenje. Također, Vrhovni sud je u presudi naveo da se na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe članova Zakona o rudarstvu, koji je važio u vrijeme gradnje tužiteljevog objekta (od 1966. do 1968. godine), bez daljnjeg obrazloženja za svoj stav.
43. Ustavni sud podsjeća na to da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje propisa redovnih sudova pravilno, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata.
44. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na vlastitu odluku broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 17/16) kojom je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje, pri čemu je, između ostalog, ukazao da je i prema stavu Evropskog suda jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji. Načelo pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Evropski sud je stava da iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u slučajevima koje je razmatrao u kojima protivrječna tumačenja proističu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse istog suda koji je sud posljednje instance u predmetnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29. od 24. marta 2009. godine) i uključuje nedosljedno presuđivanje o zahtjevima mnogih osoba u identičnim situacijama, Evropski sud je takva tumačenja smatrao neprihvatljivim. Pri tome je obrazlagao da takve protivrječnosti stvaraju stanje stalne nesigurnosti što zauzvrat mora smanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to povjerenje, jasno, jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava, pa je u takvim slučajevima utvrđivao povredu prava na pravično suđenje. Međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse, već naprotiv. Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde jer bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja.
45. U navedenoj odluci Ustavnog suda broj AP 2338/15 Ustavni sud je zaključio da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u periodu od samo 34 dana, s tim da su u kasnijoj, osporenoj odluci izostali razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju.
46. Vraćajući se na apelaciju koja je predmet ove odluke, Ustavni sud podsjeća na to da je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na činjenicu da je Vrhovni sud odluke na koje apelanti ukazuju donio 2010. i 2011. godine, tj. prije presude Vrhovnog suda na koju se u konkretnom slučaju pozvao žalbeni sud u obrazloženju svoje presude – što je za apelante neprihvatljivo, te da iz tih odluka proizlaze različita obrazloženja, ali i različite činjenično-pravne situacije, iako slične, a s druge strane da je donošenje odluke Vrhovnog suda, na koju se u obrazloženju pozvao Kantonalni sud, u suštini razvoj sudske prakse koji doprinosi pravilnom provođenju pravde s ciljem održavanja dinamičnog i evolutivnog pristupa odlučivanju koje jača vladavinu prava i pravnu sigurnost.
47. Imajući u vidu sveukupnu analizu apelacionih navoda, osporenih odluka, usvojenih standarda prava na pravično suđenje te vlastitu praksu, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka, odnosno primjeni relevantnih odredaba zakona i drugih propisa na štetu apelanata.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
49. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, za koje je Ustavni sud već u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio i obrazložio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana diskriminacije
50. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, tj. neutemeljenost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je parnični postupak, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao oko 18 godina i 10 mjeseci, za što najveći dio odgovornosti snosi Općinski sud. Osim toga, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
52. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Vrhovni i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja koja korespondiraju s uspostavljenim standardima prava na pravično suđenje iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji su apelanti neosnovano ukazali.
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava iz ovih članova.
55. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman